U Narodnom pozorištu izvedena je predstava u režiji Selme Spahić i već prve noći izazvala je niz reakcija u onome što, u nedostatku boljeg imena, zovemo javnost. Svoju novu pozorišnu priču rediteljica je našla u Idiotu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, romanu o kristolikom knezu čiji nas karakter (čitaj: sudbina) iznova tjera na razmišljanje, na razgovor, na ljutnju, na polemiku, na sve ono što dobar teatar, valjda, i treba da izazove. I ovom predstavom, kao nebrojeno puta do sada, talentovana, maštovita i predana rediteljica, progovara o bolestima društva.
Okvir za razumijevanje ove priče moguće je tražiti u nekoliko, na prvi pogled nepovezanih činjenica, a svakom od nas je ostavljeno da sopstvenim znanjem, iskustvom, ili vjerom, ako vam je draže, dešifruje moguće značenje odgledane predstave. Mene je misao odvukla u daleku prošlost i natjerala me da povučem nevidljive linije između udaljenih lica, koji na prvi pogled, i nemaju puno zajedničkog. Naime, te 1869., kada Fjodor Mihajlovič Dostojevski objavljuje roman Idiot, Sigmund Freud ima trinaest godina i daleko je od Rusije i znanja o čovjeku. Pažljivi gledalac/čitatelj bez problema će u djelima velikog pisca prepoznati materijal iz kojeg je psihoanaliza, decenijama kasnije, crpila inspiraciju i znanje. (Ipak, sam Freud će jednom prilikom reći da se njegova metoda ne može primijeniti na likove iz djela Dostojevskog.) Selma Spahić, posve je jasno, poštuje pisca, njegovu ideju i stil, ali još više ima razumijevanja i brige za glumce i sadašnji trenutak. Ona u svom procesu, usuđujem se reći, analizira dramske likove, ali najprije, i najdetaljnije, njihove tumače, glumce i glumice. Dodir između piščeve ideje i sopstvenog viđenja svijeta, ona vidi u zagledanosti u mlade ljude, u njihovoj istovremenoj potrebi za buntom i nemogućnosti artikulisanja bola i nemira. Entuzijazam današnje mladeži čist je i svijetao, piše Dostojevski, kao što je bio u naše vrijeme. Samo se jedna stvar dogodila: promjena ciljeva, zamjena jedne ljepote drugom! Čitav je nesporazum samo u pitanju šta je ljepše: Shakespeare ili par čizama?
Lav Nikolajevič Miškin, kojeg tumači mladi Dino Sarija, nije tek naivna i loša imitacija Krista. Glavni junak se pred nama pojavljuje u gaćama i planinarskim čizmama, ogoljen, krhak, kao dijete (dakle, i ne tako dalek od slike Isusa, zar ne?). Dobronamjerni gledalac već na samom početku dobiva priliku napraviti most između naizgled udaljenih svjetova, shvata da ga se priča u kojoj se mladi čovjek vraća u domovinu iz inostranstva, gdje je bezuspješno liječen, itekako tiče. Selma Spahić to prepoznavanje, naravno, ne čini banalnim.
Književni kritičari su opisujući roman i postupak Dostojevskog rekli da on u evropsku formu stavlja ruski sadržaj. U samom djelu, Miškin, koji je i kaligraf, svoje umijeće krasnopisa objašnjava na sličan način, francuskim slovima piše ruske riječi. Rediteljica Idiota slijedi istu logiku – priču najpoznatijeg tumača ruske duše koristi da bi progovorila o Bosni i Hercegovini, svijetu i današnjem vremenu. Zanimljiva, visprena i provokativna dramatizacija romana, koju zajedno potpisuju Emina Omerović, Benjamin Konjicija i Selma Spahić, nudi novo čitanje, miljama daleko od mrtvačkog teatra onih regionalnih pozorišnih radnika koji su, ne tako davno, nudili tek muzejsku postavku jedne od najpoznatijih literarnih priča svijeta. Ovi mladi ljudi se ne plaše grešaka, a to je možda i njihova najveća snaga; njihova moć je u beskompromisnosti. Oni progovaraju u ime svoje generacije, ali bezidejnost, sasvim je očito, nije njihova bolest. I baš zato se usuđuju hodati po tankoj žici, po rubu dnevnopolitičke banalnosti, ali svjesni da se o nekim stvarima, jednostavno, ne smije ćutati.
I ovaj naš, bosanski Miškin, ima više empatije nego snage i pameti, a vlastiti identitet mu je najteži krst. Po imenu, koje mu je Dostojevski namijenio sa razlogom, on je – i lav i miš. Najhrabriji kada treba braniti druge, prestravljen i ukočen (što ni švicarski doktori nisu u stanju popraviti) kada treba stati u vlastitu odbranu. Taj i takav Miškin čak silazi među publiku, te stojeći oči u oči nijemim posmatračima i bezidejnim ljudima, progovara i o ratu u Ukrajini, o rušenju pozorišta i ubijanju nevinih ljudi. Zlonamjerni u tome vide dramaturšku grešku, a ansambl Narodnog pozorišta, predvođen Selmom Spahić, tek omogućava knezu da bude ono što on u svojoj suštini i jeste. Dobri čovjek, svjedok, koji neće ništa promijeniti, ali bez žaljenja može reći – Mi smo fantazija!
Ova predstava, ova priča o apsolutno divnom čovjeku, u sjećanje priziva još jednu od onih, na početku teksta pomenutih činjenica. Naime, godine 1869., kada se pojavljuje roman Idiot, u Sankt Peterburgu se rađa, gle slučajnosti, Grigorij Jefimovič Rasputin. Mistik, ludi monah, iscjeljitelj i razvratnik, kao u negativu, u kakvom iskrivljenom ogledalu, predstavljen lik kneza Miškina. (Budućem čitaocu ostavljam na dar mogućnost razvijanja ove slike, uživanje u pronalaženju dodirnih tačaka i skrivenog značenja).
Svijet je oduvijek bio neprijateljski prema svecima. Istorija nas tome uči, umjetnost još i više. Zato se rediteljica koristi skrivenim citatima, te na sceni oživljava prizore sa slika poznatih evropskih majstora. Tako se, u jednom momentu, kompletan glumački ansambl pred našim očima pretvara u Bruegelove slijepce, a već u nekom od narednih prizora prepoznajemo Holbeina, Weydena, Caravaggia… Nasuprot tome, kao šok uljuljkanoj i lijenoj publici, rediteljica postavlja koreografski uobličene izvedbe songova. I, nažalost, baš na tom mjestu se ponajviše osjeti neiskustvo mladih glumaca i glumica, pa njihov glas, njihova poruka, posve očekivano, ostaju nerazgovijetni, puni kakofonije. Ipak, gledalac nikako ne smije zaboraviti – većina tih mladih ljudi, te noći, na premijeri Idiota, prvi put se našla na velikoj sceni, prvi put pred publikom, prvi put pred nervoznim kritičarima. Dino Sarija, Sara Seksan, Pavle Novaković, Vanja Đugum Matović, tek su neka od imena u kojima je moguće čitati budućnost teatra. A ta budućnost, ako je suditi po Idiotu, obećava.
Njihove iskusnije kolege, Mirvad Kurić, Aleksandar Seksan, te svakako živopisna Vedrana Božinović, pružile su ne samo iznimno privlačnu i inspirativnu igru, već i nevjerovatnu podršku; svakom replikom i svakom gestom stvarali su prostor za svoje mlade partnere na sceni. Bila je to noć u kojoj su sretnici prisustvovali nezaboravnom susretu dvaju pozorišnih generacija.
Znam da ne priliči, i da nije najpoželjnije, njen rad opisivati terminima posuđenim iz vojničkog rječnika, ali Selma Spahić, kako valjda ruska, velika književnost zahtijeva, posjeduje vrline najboljih vojskovođa. Njen talent se, dakle, ogleda i u nevjerovatno mudrom reagovanju na neplanirane, gotovo bezizlazne situacije, na tehničke probleme koji publici ostaju nevidljivi, ali koji itekako utiču na krajnju sliku, na konačnu verziju predstave (ako se o konačnosti smije govoriti kada je pozorište u pitanju?!). Ona ne prestaje pokazivati vlastitu odlučnost, posvećenost, razboritost… Selma Spahić, dozvolite mi trenutak slabosti, jeste pozorišna kneginja Miškin. Njena nadnaravna moć krije se u njenoj empatiji, u stalnoj želji da osjeti svijet oko sebe. Ona ne polazi od namjere da mijenja, već da razumije, onako kako to, najčešće, čine žene i sveci.
Likovi Dostojevskog su, kaže nauka, u stalnoj groznici. A to je granično stanje, ne bolest; to je stanje u kojem je i naše društvo, u kojem je svijet. Lijeka mu, sasvim moguće, i nema. Ljepota je, možda, napitak smućkan u nadriljekarskim podrumima, ali vjerujmo onom Fjodoru Mihajloviču koji kaže – Pakao je patnja kad čovjek ne može više voljeti. I zato, bez straha da će mi neko zamjeriti patetiku, ishitrenost i naivnost, mirna srca priznajem – ja volim ovu predstavu! Slava pozorištu!