Predstava THE REGRESSION rađena prema tekstu britanskog dramskog pisca Dennisa Kellyja, a u režijskoj postavci Selme Spahić, premijerno će biti izvedena na Kamernoj sceni Schauspiel teatra u Stuttgartu u petak, 15. septembra 2023. godine, sa početkom u 20:00 sati.
Da li budućnost izgleda ovako? Istraživački laboratoriji i televizijski studiji su zapaljeni, a univerziteti osvojeni. Regression je ime nasilnog pokreta koji se zalaže za tehničko, kulturno i političko razbijanje našeg doba, jer neograničeno vjerovanje u napredak dovelo je čovečanstvo na ivicu provalije. Nacionalni savjet za regresiju proklamuje: znanje je mučenje, neznanje je blagoslov. Znanje u oblasti nauke i medicine se negira, komunikacija se pojednostavljuje, religija se odbacuje, a umjetnost i kultura su cenzurisani. U roku od 100 godina, civilizacijska dostignuća postepeno opadaju, a društvo se vraća u arhaično stanje.
Britanski dramski pisac Dennis Kelly oblikuje radikalan misaoni eksperiment i priča svoj satirički preuveličani budući scenarij kao priču o porodici kroz pet generacija.
Foto_Björn Klein– Za mene ‘The Regression’ nije komad o ukidanju tehnologije, iako počinje sa tom premisom, nego komad o radikalizaciji plemenite ideje jednog revolucionarnog pokreta u totalitarnu dogmu, ističe rediteljica Selma Spahić.
U programskoj knjižici piše kako ova predstava rediteljicu suočava sa posebnim izazovima, ima dva velika monologa, jednu ljubavnu scenu napisana u perspektivi naratora, jedan budući manifest i mračnu antibajku. U svakoj sceni uvijek postoji emocionalni sloj. Na pitanje kako je pristupila pojedinačnim scenama, rediteljica Selma Spahić kaže:
– Iz rediteljskog ugla je uzbudljivo što je svaka scena teksta svijet za sebe, između njih prolazi vrijeme, mijenjaju se radikalno okolnosti i svaka nosi svoj jezik. Mene su zanimala različita prisustva i načini pripovijedanja, naročito u monološkim formama koje dominiraju tekstom. Zanimalo me je da se glumci i glumice pripovijedanjem igraju sa vremenom, da nas vode kroz prošlost, sadašnost i budućnost, a da mi ne osjetimo kada su se desile te tranzicije. Htjela sam da tijelo daje jedan sloj informacije, dok govorna radnja daje drugi. Emotivnost je usko vezana za likove i njihovo lično iskustvo, bilo gubitka, bilo straha od onoga što dolazi, i mislim da je dobro da smo uranjali u nju, a zatim od nje pravili distancu. Bilo mi je važno da je lični, ispovijedni ton kontrapunkt dogmi koja u jednom momentu zavlada komadom. Mnogo smo pričali i o tome gdje i kako učiniti tekst vrlo aktuelnim, naročito u sceni koja je politički manifest, kako da ne uđemo u nasilni diskurs koji je prva asocijacija na totalitarizam, nego da učinimo tu propagandu perfidnijom i zavodljivijom, što nam se činilo tačnijim za današnje mehanizme manipulacije.
Foto_Björn KleinA na pitanje da li se Regresijom može nazvati odbacivanje naučnih dokaza, potraga za jednostavnim odgovorima i podložnost ekstremnim političkim pozicijama u dijelu stanovništva, rediteljica kaže:
– Da, čini mi se da je to pojam regresije u užem smislu, povratak unazad u vremenu, poništavanje znanja. Rizik da se vrate iskorijenjene bolesti zbog protivnika/ca vakcinacije, diskusija o tome da li je Zemlja ravna ili sklonost da vjeruješ da si iz nekog razloga važnije ljudsko biće od nekog drugog zbog mjesta rođenja ili rase, za mene je izuzetno opasna ljudska glupost, što nas je, nadam se i historija naučila. Mislim da pojam regresije Dennis Kelly tretira drugačije. Komad je misaoni eksperiment, polazi od pretpostavke da smo kao čovječanstvo otišli predaleko u sebičnoj dominaciji nad prirodom i da bismo možda trebali stati da razmislimo. Izuzetno neispavan čovjek, emotivno rastrojen bolom od gubitka nam predloži da uzmemo pauzu, isključimo tehnologiju, razmislimo gdje smo pretjerali. Ta ideja pretvara se u revolucionarni pokret, a zatim u društveni sistem, putem se, zbog ljudske sebičnosti, okamenjujući i postajući sve rigidnijom i nasilnijom. Cijeli komad završava tako što pra-praunuka, dijete čiji je izrazito potlačen život posljedica ideja regresije, svom pra-pradjedu na neki način odgovori da je nemoguće i da ne treba zaustavljati ljudsku potrebu za saznavanjem i da je to u esenciji ono najljepše u vezi sa čovječanstvom.
U predstavi igraju: Camille Dombrowsky, Felix Jordan, Teresa Annina Korfmarchner, David Müller, Valentin Richter i Celina Rongen.
Scenografiju je radila Lili Anschütz, dramaturgiju Carolin Losch, kostime Selena Orb, pokret Ena Kurtalić. Muziku su radili Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz, svjetlo Marc Döbelin.
Publika moći će uživati u pet repriznih izvođenja dramske predstave koja su na rasporedu 20, 23. i 24. septembra, te 25. i 27. oktobra 2023. u 20:00.