Pripreme za postapokalipsu

Proročanstva, najave, očekivanja propasti i kraja svijeta postoje od početka kultura i civilizacija. Veliki broj naroda u svojim različitim vjerskim dogmama nagovještavaju razne oblike apokalipse i eventualni nestanak čovjeka sa planete. Svaka generacija ljudi misli da je na rubu nestanka, ali ipak hiljade godina poslije, čovjek još hoda planetom Zemljom.

 

Danas se čovjek susreće sa velikom ekološkom krizom, pa je strah od nestanka opravdan sa naučne strane. Pored toga, autodestrukcija je sada omogućena razornim nuklearnim oružjem, samo je potrebno da arhetipski ludi naučnik iz nesvjesnog potpuno prodre u svjesno.

Svakako ne želim da ovaj tekst ode u sferu teorije zavjere, jer je ljudima svojstveno da nakon malog uzorka informacija razviju dugački lanac asocijacija i na kraju stvari gledaju jednoobrazno, kroz usku prizmu saznanja. Samo želim da istaknem kako je neka vrsta paranoje i znatiželje u nama željna priča i vizija o bliskom susretu sa apokalipsom. Razvojem naučne fantastike i popularne kulture, savremena proročanstva o uništenju čovjeka nalaze se u svim umjetničkim medijima, kreirajući mnoštvo podžanrova.

 

 

 

 

Napadi vanzemaljaca

 

Napad vanzemaljaca je jedan od savremenih podžanrova, čiji je jedan od glavnih korijena H.G.Wells i njegova čuvena knjiga Rat svjetova. Wells nam pripovijeda vizije bliske budućnosti (knjiga je izdata 1898. u periodu u kojem je i radnja smještena, tako da je u suštini prošlost koja se nije desila) u kojoj planetu Zemlju napadaju Marsovci. Borba protiv njihove superiorne tehnologije i oružja, čuveni „tronožac“ i njegova razorna toplotna zraka, samo je patetični pokušaj čovjeka da se odbrani. Wells je bio biolog, pa je motiv invazije Marsovaca sveo na darvinistički princip, u kojem napadaju ljude radi svog opstanka, tako što im iz tijela mrtvih uzimaju krv. Spas čovjeka nije bio njegov intelekt ili vojna snaga, nego na vrlo poetičan način, Marsovci počinju umirati od najskromnijih stanovnika zemlje, bakterija, jer nemaju razvijen imunološki sistem kao čovjek.

 

Te su zarazne klice u ljudskom rodu ubirale danak od početka svijeta, ubirale danak i od naših predljudskih predaka i od trenutka nastanka života na planeti. Zahvaljujući prirodnom odabiru koji je stvorio našu vrstu, mi smo međutim razvili otpornost; zato nijednoj klici ne podliježemo bez otpora, a prema mnogima, primjerice onima koje izazivaju truljenje mrtve materije, naša tijela i posve imuna. Na Marsu, međutim, nema bakterija, i čim su ti zavojevači stigli, čim su počeli jesti i piti, naši su mikroskopski saveznici počeli raditi na njihovom rušenju. Već kad sam ih prvi put ugledao, oni su već bili nepovratno osuđeni na propast, jer su umirali i trunuli još dok su hodali svijetom. Bilo je to neizbježno. Čovjek je svoje nasljedno pravo na Zemlji kupio milijardama smrti, i stoga je ona njegova, i ne da se došljacima; ona bi njegovom i ostala sve da su Marsijanci i deset puta moćniji nego što jesu. Jer ljudi uzalud niti žive niti umiru.

 

Da je Wells doživio filmske adaptacije Rata svjetova, mislim da bi se razočarao ostvarenjem iz 1953. Byron Haskina, a da bi mu prijala Spielbergova verzija iz 2005.

 

[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=YFmADO4UMII[/youtube]

 

 

 

Zombifikacija ljudi

 

Još jedan od podžanrova koji ne gubi svoj kontinuitet od svog nastanka je zombifikacija ljudi, i načini preživljavanja u zombi apokalipsi. Najbitniji film koji je pokrenuo ovu lavinu manije za zombijima je film Night of The Living Dead Georgea A. Romeroa.

 

 

Bezumna horda bljedolikih ljudi, tupih pogleda, sporog tromog hoda, su živi mrtvaci željni ljudskog mesa, nakon kojeg ugrizena žrtva postaje jedan od njih. Romero nikada nije objasnio uzrok nastanka zombija u ovom filmu i svim njegovim nastavcima. Za njega je zombi simbol bezumlja, koja je karikirano izražena u Dawn of The Dead, kao komentar na razvoj tržnih centara kao hramova potrošačkog društva zombifikovane nacije. Danas je zombi kultura dobila svoje razne podžanrove, u kojima zombifikaciju objašnjavaju kao posljedicu raznih oblika virusa.

 

 

 

Dokumentarci o preživljavanju

 

Postapokalipsa je nešto što većini ljudi uzburka maštu i nesvjesni instinkt za preživljavanje. Sve je više priče, kako u fikciji tako i u nauci, o svijetu poslije nuklearnih ratova kao i onome nakon ekoloških katastrofa i klimatskih promjena. Discovery je razvio mnoštvo dokumentarnih serijala o preživljavanju u prirodi, od kojih je najpoznatiji onaj o Bear Gryllsu. Serijal koji je u početku zaista bio zanimljiv i koristan, na kraju se pretvorio u Jackass, gdje Grylls između ostalog pije vodu iz slonovog izmeta. Ovo je bio samo početak razvoja dokumentaraca o preživljavanju, koji su sada besmisleniji nego ikad. Preživljavaju bez obuće, preživljavaju goli, bilo kakva glupost koja će se svest na karakter čiste zabave i degradirati edukativnu emisiju na nivo Big Brothera. Poplava emisija o preživljavanju u sve nestabilnijem svijetu, jednom paranoiku može predstavljati pripremu za nadolazeću katastrofu.

 

Neki ljudi zbog straha potpuno izgube razum i vrše razne pripreme u vidu pravljenja podzemnih skloništa sa velikim količinama hrane. 10 Cloverfield Lane, film prvijenac Dana Trachtenberga, donosi nam priču o jednom takvom slučaju. Nakon gubitka svijesti u saobraćajnoj nesreći, djevojka Michelle se budi zavezana u maloj prostoriji. Pokušava da pobjegne iz zatočeništva, ali brzo doznaje da nije zarobljena već spašena bizarnim spletom okolnosti od invazije vanzemaljaca. Nesreća je u tome, što je Howard, čovjek koji je spasio, manijak i ubica. Nakon tog saznanja, pokušava da pobjegne, ali zbog navodnog kontaminiranog zraka na površini zemlje, pravi zaštitno odijelo kućne izrade. Ovdje je već očigledno da je film inspirisan stripom Eternaut, u kojem ljudi prave slična zaštitna odijela od čudnog ubojitog snijega.

 

 

 

 

Nuklearne i postnuklearne katastrofe

 

Nuklearne i postnuklearne katastrofe su velika inspiracija za distopijsku naučnu fantastiku. Millerova Mad Max franšiza, koja je eksplodirala zadnjim ostvarenjem Fury Road, donosi nam vizije pakla postapokalipse. Svijet u kojem je humanost zamijenjena darvinističkom surovošću; borba za vodu i naftu, kao najcjenjenijim resursom. Filmovi nam pokazuju dosjetljivost ljudi u stvaranju vozila i naprava od otpada, da bi Fury Road to razvio do visoke kreativnosti i profinjenosti u dizajnu i concept artu.

 

 

 

Jedno manje poznato, ali vrlo zanimljivo filmsko ostvarenje na ovu temu je Miracle Mile Stevea De Jarnatta. Film u kojem glavni lik slučajno doznaje, preko anonimnog poziva na javnoj telefonskoj govornici, da će za manje od sedamdeset minuta izbiti nuklearni rat. Nakon toga kreće opšta panika i pokušaj bijega, kroz razne oblike međuljudskih odnosa i drame, da bi se na kraju sve završilo u pepelu i dimu nuklearne katastrofe.

 

Najpoznatiji filmovi na temu prijetnje od udara asteroida i meteora su Armageddon i Deep Impact, a jedno od novijih ostvarenje Larsa von Triera Melancholia nam donosi estetiziranu verziju nestanka svijeta. Lutajuća planeta Melancholia u spektakularnom završetku uništava planetu Zemlju, na čudan način prikazujući vizuelno lijepu stranu destrukcije.

 

 

Lista filmova o destrukciji svijeta i čovječanstva je nepregledna. Čovjek u svojoj prirodi bez sumnje nosi iskonski strah od nestanka. Da li su ovakvi filmovi samo plod mašte i ispušni ventil, ili postoji neka prikrivena priprema za predstojeću postapokalipsu?

 

piše_Saša Džino