Sara Vojičić: Ja sam nemirna duša

Odrastanje uz oca, Mladena Vojičića Tifu, čiji je glas obilježio generacije na ovim prostorima sa sobom neizbježno donosi stalnu lupu javnosti i teret poređenja. Ipak, Sara Vojičić je od samog početka pokazala da ne planira graditi karijeru na porodičnom naslijeđu, niti tražiti prečice pod pseudonimima. Zadržala je svoje prezime, ali je svoj umjetnički put trasirala potpuno samostalno, kroz autentičan i žanrovski specifičan izraz.

Njena biografija razbija uobičajene estradne šablone. Počela je s klasičnim obrazovanjem, školom baleta i čaovima violine, da bi kroz teatarske angažmane u renomiranim produkcijama poput mjuzikla Jadnici i Six stekla vrhunsku izvođačku disciplinu. Paralelno s tim, kao autorica i frontmenka symphoni metal benda Dolia, Sara istražuje kompleksnije, konceptualne muzičke forme. Dok je domaća javnost tek stidljivo otkriva izvan okvira porodičnog stabla, vodeći svjetski metal portali već prepoznaju njen autorski potpis i vokalnu zrelost.

U vremenu instant slave i površnog marketinga, Sara Vojičić bira teži put: konceptualne albume, rock operu, mitološke simbole i ogoljenu, gotovo ranjivu iskrenost na sceni. U ovom otvorenom razgovoru, Sara demistifikuje predrasude o metal žanru, govori o šovinizmu u muzičkoj industriji, umjetničkoj dualnosti između Sarajeva i Zagreba, te cijeni koju plaćamo kada odlučimo skinuti sve pozorišne maske i suočiti se s vlastitom tamom kako bismo pronašli svoj pravi glas.

Muzika je u tvom domu vjerovatno bila poput zraka, neizbježna i sveprisutna. Ipak, odrastati uz oca čiji je glas postao dio kolektivne memorije generacija donosi specifičnu vrstu odgovornosti. Kako si kroz odrastanje uspjela prepoznati granicu gdje prestaje naslijeđeni muzički refleks, a gdje počinje tvoj autentični izraz? Jesi li ikada osjećala potrebu da se svjesno odmakneš od tog naslijeđa?

– Mislim da se ta granica sama ocrtala sazrijevanjem i radom na sebi. Naslijeđe hrani autentičnost, iako je potrebno više vremena i strpljenja da se ta lična nota prepozna i oslobodi. Nesvjesno se možda jesam odmicala kao dijete, birajući sigurniji put, ali zov prirode na koncu nisam mogla ignorisati.

Tvoj otac je sinonim za sirovu, gotovo visceralnu energiju na bini. U Duetu istražuješ taj najiskonskiji dio sebe. Postoji li neki tajni, nevidljivi ritual ili savjet koji ti je dao, a koji se tiče tog izlaska iz sebe pred publikom? Ima li trenutaka kada osjetiš da se vaše energije na bini zapravo preklapaju, bez obzira na razliku u žanrovima?

– Preklapanje energije osjetim na svakodnevnoj bazi, u stvarnom životu. Često se desi da izgovori ono što ja u tom trenutku mislim, a znalo se ispostaviti da smo izgovarali slične ili iste misli u razmaku od 30 i više godina. Naravno, ja toga nisam bila svjesna, ali bi mi mama rekla da je takve rečenice već jednom čula, davno prije nego sam se uopšte rodilla. Na isti način osjetim to preklapanje na bini. Razlika je očigledna, u svakom smislu, ali ono što je zajedničko je to da nema kalkulisanja. To jeste neki rokerski postulat kojem sam se pokušala oduprijeti u teatarskom svijetu. On vas nauči da nikada ne smijete biti previše opušteni, da se ne smijete tek tako prepustiti trenutku i emocijama, već da mora postojati određena vrsta samokontrole kako bi vaša izvedba mogla izazvati sve ono što vi zapravo osjećate, a čemu zapravo dopuštate da vas preplavi na sceni kako bi, na koncu, ta izvedba bila na najvišoj mogućoj razini. To je zaista jedna disciplina koja itekako ima smisla i gradi se godinama. Ipak, kažem pokušala jer sam bezbroj puta osjetila da sam se nesvjesno istrgnula iz tog okvira i besramno uživala u manjku samokontrole vođena isključivo emocijom i to ne zbog manjka discipline, već zbog iskonske dječije radoznalosti i prirodnog instinkta. Možda sam u tim trenucima bila manje savršena onima koji tragaju za greškama, pa i samoj sebi, ali znam da bi se u tim milisekundama dogodila jedna posebna razmjena energija s onima koji možda dijele nivo senzibiliteta sa mnom. To je preklapanje koje osjetim, ta iskrena, gotovo dječija energija koja vas na bini ostavlja ranjivim i golim. Rituala nema, samo iskreno i iz srca.

Šta je ono što bi voljela da ljudi najprije prepoznaju u tvom glasu i autorskom radu? Kako u praksi izgleda razlika između publike koja te otkrije kroz rad tvog oca i one koja te pronađe direktno kroz tvoj bend Dolia?

– Prije svega bih voljela da prepoznaju i osjete tu iskrenost i  emociju te da moj glas ili muzika koju pjevam budu u stanju odvesti čovjeka na neko drugo mjesto, barem na trenutak. To je za mene uspjeh i nešto što i sama tražim kada slušam muziku. Tu je naravno i taj aspekt autentičnosti. Traženje svog glasa je proces, ne samo fizički već i psihološki. Pjevanje za mene znači misliti naglas, kroz muziku, a dosta naših misli je rezultat našeg okruženja i naših izbora. Na isti način na koji koračamo kroz život trudeći se misliti svojom glavom, muziku treba pjevati svojim glasom. Takva vrsta iskrenosti uvijek biva prepoznata, pogotovo u današnjem svijetu gdje dolazi do kolektivnog prezasićenja. Mislim da ni za jednog pjevača nema većeg komplimenta i bit ću sretna ukoliko upravo to bude nešto što će ljudi kod mene prepoznavati. Što se tiče publike, i jedni i drugi bivaju iznenađeni. Jedni se iznenade što Tifa ima kćerku koja pjeva, a drugi što nisam prvi Vojičić koji pjeva. To njihovo iznenađenje mi je možda i mrvicu draže jer se rjeđe dešava. Većinom su to stranci. Nedavno je trenutno najutjecajniji online metal portal na svijetu objavio tekst povodom izlaska novog singla i osim što je to samo po sebi bilo divno iznenađenje, iznenadila sam se kada sam vidjela da su u tekstu napisali da sam kćerka poznatog Balkanskog rock pjevača. Nazvala sam tatu i rekla mu u šali: Samo da znaš da si se zbog mene našao na najvećem metal online portalu.

Zanimljivo je da, uprkos tom neizbježnom teretu poređenja, nikada nisi posegnula za nekim umjetničkim imenom ili pseudonimom kako bi se sakrila ili olakšala sebi put. Zadržala si prezime Vojičić. Da li je ta odluka bila tvoj svjestan stav – poruka da se ne odričeš svog korijena, ali da ćeš to prezime opravdati na potpuno svoj, autentičan način?

– Volim svoje prezime i ne bih ga se nikada odrekla. Možda baš nije zvučno za strance, ali i to se da srediti glasovnom promjenom iz – čić u kick (smijeh). Šalu na stranu, to jeste moj korijen, moj identitet i na koncu, moje naslijeđe. Naravno, prezime ne čini čovjeka, ali itekako mi je obilježilo život. U osnovnoj školi mi je najčešći nadimak bio Vojičićka. Nekada je to bilo od milja, nekada su me zezali, ali svejedno mi je obilježilo djetinjstvo. Danas me po prezimenu poznaju većinom malo starije generacije. Oni mlađi malo kasnije povežu, kroz priču, iako ja nisam neko ko to naglašava. Ljudi su se znali sa mnom družiti mjesecima, bez da su znali čime mi se tata bavi. U svakom slučaju, ja sam po prirodi romantičar i za mene postoji nešto posebno lijepo u tome da se neke vrijednosti i interesovanja prenose s koljena na koljeno. Samim tim ne bih nikada odbacila dio svog identiteta, ali zasigurno da želim učiniti to prezime prepoznatljivim i na neki svoj način.

Za kraj ovog osvrta na tvoje muzičke korijene – da budemo potpuno iskreni, da li ti je već pomalo dosadilo da te u intervjuima stalno pitaju za oca i njegovo naslijeđe? Osjećaš li da smo kao javnost napokon spremni da te posmatramo isključivo kroz tvoj sopstveni rad?

– Dosadilo mi je odgovarati na ista pitanja, što ovdje konkretno nije slučaj i hvala ti na tome. Svjesna sam da će me mnogi uvijek gledati kroz prizmu poznatog oca. Nemam problem s tim. Znam ko sam i šta sam i da će me oni koji me zavole, istinski zavoljeti zbog mene i mog rada. Isto tako znam da je preda mnom još dug put i još je mnogo očekivanja koja trebam opravdati, prvenstveno od same sebe, a onda i drugih.

Nedavno si ostvarila ulogu Eponine u Jadnicima u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, a zatim i ulogu u mjuziklu Six, dakle, vrhunska pozorišna disciplina. Kada nakon takvih projekata uđeš u studio i radiš na muzici za doliu, imaš li osjećaj da se vraćaš kući ili ti taj prelazak u drugačiji žanr donosi neku novu vrstu slobode?

– Rad na autorskoj muzici je za mene uvijek povratak kući i povratak sebi. U teatru sam uvijek neko drugi, s djelićem sebe koji implementiram u lik kojeg igram. S razlogom su asocijacije na teatar maske. Kada se nakon takvih iskustava, koja me uče mnogočemu i čeliče na jedan rekla bih čak i brutalan način, vratim autorskom radu, zaista osjećam da maske spadaju i da se vraćam sebi. Samim tim dolazi i sloboda – autorska sloboda, sloboda u izražaju, emotivna sloboda. Kada pjevate tuđe pjesme, u bilo kojem formatu, postoje jasno postavljene granice koje se ne smiju preći.

Tvoj muzički put je počeo sa baletom i violinom u klasičnoj muzici, da bi u srednjoj školi napravila potpuni zaokret i ušla u metal bend. Šta je to što te u tom periodu prelomilo da violinsko gudalo zamijeniš mikrofonom i kreneš u potpuno novom pravcu?

– Prelomili su me časovi pjevanja. Ljudi obično krenu na časove pjevanja jer znaju da se time žele baviti. Ja sam podsvjesno znala da želim, ali mislim da nisam dovoljno vjerovala u sebe. Kada sam krenula na časove u srednjoj školi, shvatila sam da mogu puno više nego što sam mislila, ali i da će put biti dug. Ta strast sama po sebi nije bila nova jer sam od malih nogu imala mikrofon u ruci, ali je vizija bila nova i jednom kada sam je osjetila, nisam se više mogla odvojiti od nje.

Nedavno predstavljeni singl Duet drugo je poglavlje trilogije inspirisane legendom o slavenskoj božici Morani. Trilogija posvećena boginji Morani nosi snažnu estetiku i duboku priču. Ako Moranu posmatramo kao simbol onih osjećanja ili osobina koje društvo ponekad teže prihvata kod žena – poput glasnoće, snage ili bunta – šta je tebi lično donio rad na pjesmi Duet? Koje si nove aspekte sebe otkrila kroz ovaj singl?

– Duet mi je donio konfrontaciju sa samom sobom. Kroz rad na toj pjesmi i spotu sam se zaista pogledala u ogledalo, vidjela sve ono lijepo i manje lijepo i prihvatila sebe onakvu kakva jesam. Jasno je da ne govorim o svom fizičkom, već uinutarnjem biću. Morana jeste simbol snage i moći. Sopstvene snage nekada nismo svjesni, a moći se podsvjesno bojimo. Sve to opet dolazi iz onog osnovnog ljudskog straha od neprihvatanja. Šta će ljudi reći ako ja postanem neustrašiva? Hoću li svojom snagom ugroziti nekoga oko sebe? Hoću li biti usamljena ako dođem do svog, zamišljenog vrha? Koja je cijena ličnog uspjeha? – sve su to neka pitanja koja nisam sebi nikada postavila naglas, ali sam sigurna da čuče u meni i u mnogima od nas. Morana je odbačena, usamljena. Jarilo je svake jeseni ostavlja nakon čega ona donosi zimu. Zbog toga je se boje. Ona je metafora za smrt, ali bez nje se svijet ne bi mogao regenerisati. Bez zime nema proljeća, bez smrti života, a mislim da bez sopstvene tame nema ni ličnog prosvjetljenja. Teško je suočiti se s tom tamom, ali ono što dolazi nakon je apsolutno vrijedno toga. Tek tada možemo postati najbolja verzija sebe, oslobođena od tuđih očekivanja i osuda. Otkrila sam slobodu beskompromisnog postojanja.

Kroz saradnju s Tarikom Hodžićem, ti postaješ glumica u sopstvenoj muzičkoj bajci. Iz tvog iskustva, je li teže biti lik u fantasy video formatu, gdje nema direktne reakcije publike, ili na pozorišnoj sceni, gdje je svaka emocija izložena sudu uživo? Šta ti takva vrsta vizuelne kontrole daje, a šta ti možda oduzima u smislu direktne povezanosti sa slušateljima i slušateljicama?

– Na našim snimanjima obično bude oko petnaestak ljudi tako da i dalje imam osjećaj da sam pred publikom koja ima svoja očekivanja, ali je zasigurno lakše jer se trebam fokusirati isključivo na glumački dio, pjevački se više markira, i jer znam da su moguća ponavljanja. Između svakog kadra dobijem reakcije i korekcije pa je lakše doći do željenog rezultata, iako i dalje dosta toga ovisi o momentu i sinergiji mene koja sam ispred kamere i ljudi iza kamere. Ipak, energija prisustva je nezamjenjiva i nastup uživo uvijek donosi neku novu dimenziju.

Spomenula si u nekim intervjuima da predrasude o metal muzici nisu rezervisane samo za naš region, već da su globalna pojava. Sa čime si se u praksi češće susretala – sa skepsom prema samom žanru, činjenicom da si žena u toj muzici, ili sa teretom prezimena koje nosiš? Da li je ikada bilo trenutaka zasićenja kada si pomislila da bi sve bilo jednostavnije da se baviš pop muzikom?

– Oduvijek sam znala da bi bilo brže, ali ne znam da li bi bilo jednostavnije s obzirom na način na koji sam odgojena i na moje lične vrijednosti i stavove. Što se tiče predrasuda po pitanju metala, na Balkanu su najčešće one da je taj svijet oličenje razvrata, bluda i nasilja. Zapravo je već postalo smiješno slušati ili čitati takve izjave jer je metal zapravo nevjerovatno romantičarski žanr koji odbija površnost koja nam se servira kroz popularnu kulturu i konstantno istražuje dubine ljudske psihe, preispituje društvene anomalije, bavi se pitanjem prolaznosti života, filozofijom, naukom itd. Naravno da postoje iznimke za sve, ali procentualno gledajući metal je primarno prostor duboke egzistencijalne umjetnosti, a ne destrukcije.

Što se tiče žena u umjetničkoj industriji, šovinistički pristup je nažalost još uvijek poprilično izražen, ali u metalu možda i najmanje. Već dugi niz godina žene predvode neke od najvećih bendova u industriji te svojim radom i posvećenošću svakodnevno dokazuju da su kreativnost, talenat i unutrašnja snaga stvar pojedinca, a ne spola.

Symphonic metal često spaja teške gitarske riffove sa klasičnom dramatikom. Kako pronalaziš balans u stvaralaštvu da muzika ostane iskrena, slojevita i emotivna, a da ne postane previše teatralna?

– Za muziku Dolie je najvećim dijelom zaslužan naš gitarista koji je u svom izražaju poprilično teatralan. U našem slučaju, više je više. (smijeh) Do balansa dolazimo zajedničkim radom na tekstu, aranžmanima i vokalnim dionicama. Tijekom tog procesa svako od nas utka dio sebe u pjesmu. Ako muzika oslikava ono o čemu tekst govori i ako pjevač osjeća tekst koji pjeva, neminovno je da će emocija pronaći put do publike i da će se pjesma urezati ljudima u srce, neovisno od strukture. Bohemian rhapsody je možda najbolji primjer za to.

Tvoj profesionalni put vezan je za Sarajevo i Zagreb. Kako te dvije različite sredine, njihove kulturne scene i energije utiču na tebe i tvoju kreativnost?

– Zagreb ima tu jednu pokretačku energiju koju volim i koja mi godi. Živi se brže, radi se više. Inspiracija je na svakom koraku. Samim tim dolazi i veća kreativnost i motivacija. Zagreb ima više od 30 pozorišta i najmanje 6 koncertnih dvorana. To nije mala stvar. Tamo postoji adekvatan prostor za mlade umjetnike i umjetnice i bezbroj mogućnosti. Sarajevo je živjelo prije tih kobnih – 90′ ih i nažalost nije imalo sreće. Jednim dijelom imam osjećaj da je nakon svih strahota ostalo u nekoj zoni komfora iz koje još uvijek ne može ili ne želi izaći. Govorim o Sarajevu kao o personi jer ga tako i doživljavam. Nekada sam malo ljuta na njega, ali ga svejedno volim i uvjerena sam da je njegov duh apsolutno autentičan i nezamjenjiv. Volim biti u Zagrebu, ali volim i povratak kući. Sarajevo me uzemlji i podsjeti na sve ono što mi je bitno. Ovdje na kraju dana postaje apsolutno nebitno čime se baviš, već isključivo kakav si čovjek.

Danas se u muzičkoj industriji mnogo pažnje poklanja građenju imidža i marketingu. Kako uspijevaš da sačuvaš granicu između onoga što dijeliš sa publikom kroz umjetnost i svog privatnog svijeta? Postoji li granica u izražavanju koju nikada ne bi prešla?

– Ja bih za sebe rekla da sam dobrim dijelom introvert tako da mi nije problem održati tu granicu. Veći mi je izazov pomjerati je, a danas je to izgleda neophodno. Naravno, postoji granica preko koje ne bi prešla. Ne želim nikada osjetiti da više pripadam drugima nego samoj sebi. Vlastita intima i mir su najveće blago koje danas možemo imati.

Sa bendom već dugo sanjaš o formi rock opere, a vaš novi album navodno ima strukturu blisku muzičkom teatru. S obzirom na to da današnja publika često konzumira muziku usput i u formi kratkih videa, koliko je izazovno kreirati album koji od slušatelja traži punu pažnju i slušanje od početka do kraja?

– Izazovno je s obzirom na sve kraći attention span. Iako je album konceptulan i prati priču, bilo nam je važno da svaka pjesma može stajati kao pjesma za sebe, što zbog publike, što zbog samih struktura pjesama i tekstova. Sigurna sam da će, kada dođe vrijeme, svako pronaći nešto za sebe, ali i da će biti onih koji će poslušati album od početka do kraja i uživati u njemu.

I da li je ova forma tvoj konačni trijumf – prostor gdje si napokon uspjela da spojiš sve svoje podijeljene svjetove u jedan, tvoj lični teatar?

– Nadam se da jeste, onako kako je ja vidim. To će se tek pokazati, ali… ja sam nemirna duša. Neći se tu zaustaviti. Pišem pjesme, čak i na našem jeziku, koje možda nisu u maniru metal muzike, ali nose važne dijelove moje duše i želim ih podijeliti s publikom. Sve to ostaje u okviru pop-rocka, rocka i filmske muzike, ali nije slično onome što radim s Doliom. Prva od takvih pjesama bi uskoro trebala ugledati svjetlo dana. Imam previše interesa i ideja za jedan život. Nadam se da ću imati dovoljno vremena i mogućnosti da svim tim idejama dam fizički oblik i da ih oživim.

Kad se ugase studijska svjetla, skine pozorišna šminka i kada si potpuno sama sa svojim mislima – uz kakvu muziku najradije odmaraš dušu i šta te najbrže vraća u tvoj unutrašnji mir?

– Uz muziku iz fantasy filmova, muziku iz igrica, nordijsku muziku – zapravo uz sve što nosi taj melanholični melos. U tome sam oduvijek pronalazila ljepotu i mir. Nakon toga slijedi metal playlista za motivaciju i hard rock za evociranje uspomena.

Za sam kraj, kada bi mogla poslati jednu kratku poruku ili savjet onim mladim djevojkama koje tek počinju da traže svoj glas u muzici – bez obzira na žanr – šta bi im poručila iz svog dosadašnjeg iskustva?

– Poručila bih im da budu neustrašive, da čvrsto vjeruju u svoje snove i viziju i da nikada ne dozvole da ih neko u tome pokoleba ili pokuša spustiti na zemlju. Trud, rad i posvećenost se uvijek isplate, a pred takvom snagom se granice brišu lakše nego gumicom.