Sarajevski muzičar Stoposto objavio je videospot za singl Dušman čime je finalizirao predstavljanje solo izdanja EP Dušman. Ovaj materijal neodoljivo vuče na stariju etapu njegove karijere, ali ukoliko obratite pažnju, uvidjet ćete da se radi o novoj fazi u evoluciji izraza jednog od najprepoznatljivijih muzičkih imena novijih generacija.
FBL donosi ekskluzivni intervju sa reperom Stoposto. U njemu otkrivamo šta ga je inspirisalo za EP Dušman, kako gleda na prošlost i sva svoja lica, te koji su idući koraci.
Objavljen je i treći singl čime si finalizirao predstavljanje novog izdanja EP Dušman. Krenimo ispočetka: nakon tri stilski i konceptualno slična albuma koja si uradio sa Imsom, kako je došlo do ideje da radiš EP Dušman?
– Dušman se nametnuo sam. More ljudi suznih očiju mi je govorilo kako im je moja muzika davno spasila život. Odzvanjalo mi je to dugo. Htio sam publici dati ozbiljnost sa početka karijere kroz zreliju prizmu.
EP Dušman rođen je u tvojoj glavi u Sarajevu, a odrastao u studiju Zicer Inc. ekipe u Beogradu. Saradnja sa Summerdeathsom, opiši nam je, od ideje do realizacije. Je li on bio tvoj prvi izbor kad si zamišljao ovaj EP?
– Summerdeaths je bio prvi izbor za producenta jer sam njegov zvuk zamišljao kad sam pisao pjesme. Pošamarali smo ovo sve u dan-dva efektivnog rada. Radujem se budućim projektima sa bratom.
Specifično je da nakon tri albuma sa Imsom, EP Dušman sadrži samo tri pjesme. Čemu kratkoća? Koliko je teško pisati ovakve introspekcije, ili si vođen onom zen budističkom praksom da se u što manje kaže što više?
– Majke mi, uopšte se ne zamaram ni dužinom ni količinom. Kad osjetim da sam rekao šta sam htio u jednoj pjesmi – ona je gotova. Dušman je treći triptih u mojoj diskografiji. I prvi i drugi (Malibu Club i Danonoćno) je producirao rahmetli Kolateral i nadam se da smo sa ovim projektom ispratili nivo kvalitete koji je on postavio.
Dušman (neprijatelj) je leitmotiv ovog izdanja. Na trenutke se čini da govoriš o osobi, iako je evidentno da se radi o metafori ili spletu osobina različitih lica. Ko je Jojin dušman?
– Svi mi imamo istog dušmana. To je hiperaktivirana lijeva hemisfera mozga koja je grandiozna, manipulativna, površna, žedna moći i u zabludi. Ona dekontekstualizira čovjeka i mehanizira međuljudske odnose. Jedinu emociju koju osjeća je ljutnja, a jedini cilj koji poštuje je moć.
Svi mi imamo istog dušmana. To je hiperaktivirana lijeva hemisfera mozga koja je grandiozna, manipulativna, površna, žedna moći i u zabludi. Ona dekontekstualizira čovjeka i mehanizira međuljudske odnose. Jedinu emociju koju osjeća je ljutnja, a jedini cilj koji poštuje je moć
Kroz cijelo izdanje osjetim jednu priličnu notu melanholije, kroz muziku i tekstove. Kao da se opraštaš sa svojim dvadesetima, umirućom mladosti i stupaš u neke zrelije godine. Kroz pjesme se odjavljuješ sa derneka, tražiš suštinu u svetim spisima. Osjećaš li da je dio tebe finalno umro, ili se transformisao?
– Zabili u leđa ili bacili te pod nož, došlo mi je do grla – a prošlo mi je kroz nos, ne pitaj za mozak kada spržili smo ozon, odgovorno zad‘o sam ga, haman sam se dozv‘o. Previše sam ga pržio burazeru. Puno je ljepše ovako. Sunce, priroda, trening, voda, knjiga, voće i ukrug. Mashallah.
Šta su mudrosti koje vidiš danas, a koje nisi vidio prije, recimo, pet godina? Smeta li ti što ti telefon manje zvoni što si više svoj?
– Kontekst je od ultimativne važnosti. Fokus je moralna aktivnost. Pesimizam je bogohuljenje. Nek ne zvoni. Puno je ljepše ovako.
Na izdanju si ostavio traga kao režiser, montažer i producent spotova. Kališ se u tom svijetu pod etiketom RACECAR. Gledajući tvoje video uratke, primijetim i (možda nesvjestan) utjecaj indie elemenata i izraza koji je specifičan i za druge žanrove. Šta ti je važno kod video prezentacije?
– U video produkciji sam najjači. Tačnije u montaži, jer i rep je montaža riječi na ritam. Sa trinaest sam počeo montirat video klipove, a u osnovnoj muzičkoj školi sam ubijao ritmičke vježbe. Sve je to rezultiralo nadnaravnim osjećajem ritmike u kreativnim procesima, a hvala Bogu, istrenirao sam i umjetnički senzibilitet da tehničarske mandže u postprodukciji ne preuzmu primat nad cijelinom.
Spotovi za tri pjesme sa EP Dušmana snimani su u Sivom domu (RTV Domu) u Sarajevu? Ima li taj brutalistički izbor neku posebnu vrstu simbolike?
– Za mene, iskreno, nema. U takvim sam okolnostima da gledam produkcijski da to ima smisla, da se snime tri spota za dva dana, i da ima naznake neke simbolike. Vjerovatno je i ima – to je na gledaocima da je kreiraju, tumače i zaključuju.
Nagrađivana fotografkinja Jelena Janković vizuelno je ispratila tvoj rad uz set odličnih fotografija. Kako je tekla saradnja sa Jelenom, postoji li neki metakoncept vaše foto sesije?
– Jelena je apsolutni doktor fotografije i fasciniran sam njenom energijom i pristupom. Čast mi je što je ispratila projekt. Veliki sam ljubitelj improvizacije u kreativnim procesima, kao i Jelena, pa bi eto to bio metakoncept ako je uopšte legitimno takvo klasificiranje.
EP Dušman ponovo objavljuješ u samostalnoj režiji, što je možda i najbolja opcija kada je riječ o ovako ličnim izdanjima koja zahtijevaju potpunu kreativnu slobodu. Smatraš li da se regionalne izdavačke kuće danas boje ovakvih materijala?
– Nemaju se čega oni bojat’. Ovakvi projekti im nisu ni na mapi, jer su besmisleni iz njihove perspektive fokusirane na pravljenje para, ljubi ih brat. Napravit pare konstruktivnom pričom je mangupluk, ka tome nišanim.
Fascinantno mi je koliko puta si presvukao kožu; taman kad se čovjek navikne na jedan stil, ti se naglo promijeniš. Iskreno, donekle ti i ne vjerujem kad u Polako kažeš Samo radi svoje, valjda će pročepit‘. Imam osjećaj da bi ti promijenio i da pročepi, odnosno da ti pročepljenost ili naklonost publike i nije toliko važna. Kad i zašto osjetiš da je vrijeme da Svježi amidža postane još svježiji?
– Uopšte se ne zamaram žanrovskom ili estetskom dosljednošću. Čak me ona i nervira jer proizilazi iz materijalističkog komodificiranja umjetnosti radi suštinsko nebitnih ciljeva koji ne pomažu društvu da se usmjeri na optimističnost i konstruktivnost koja nam je prijeko potrebna. Odgovorno tvrdim da sam jedini umjetnik ovog kalibra upravo zbog hrabrosti, neopterećenosti i pameti koja me, hvala Bogu, gura dalje. Svaki projekt mi mora biti izazovan da bih ga uopšte i započeo. Kad prestanem evoluirati, znat ću da nešto ne valja.
Za sebe kažeš da si umjetnik; to jesi u najširem smislu te riječi, ali hajde da analiziramo šta zapravo za tebe znači umjetnost. Šta pokušavaš pobuditi u ljudima svojim izdanjima? Evo konkretno dva koja su stilski i konceptualno dijametralno suprotna – posljednji album Minimalna ozbiljnost sa Imsom i samostalni EP Dušman – kome se obraćaš, šta bi volio da drugi izvuku kao pouku?
– Ko nije upratio Minimalna ozbiljnost album – zajeb‘o se. Svježina neviđena. Postoji mnogo ciljeva izražavanja. Želim akcentirati važnost konteksta u kojem se nalazi umjetničko djelo i prikazati evoluciju lika Stoposto koja pri svakoj iteraciji završenog projekta dobija dubinu, slojevitost i širinu. Stoposto je, u svojoj konceptualnosti, istinski kolaborator, pa pjesme koje nastaju sa Imsom su amplificirani presjek njihovih interesovanja, furki, razumijevanja, kurcobola, ukusa, stilova, buntovništva i kamaru još stvari. Kad je Stoposto sam njemu onda i priliči da određene teme obradi na jako ozbiljan način jer mu je to u DNK od samog početka. Stoposto je i Heavenvosa i Pruži ruku i Svježi amidža i Malibu Club i Danonoćno i Lavež i Palmica i Ćao Ćao i Veledrogerija i Minimalna ozbiljnost i Dušman i videografija i sound engineering i battle rap i još mnogo stvari ako Bog da.
Na EP Dušmanu si izuzetno miran, promišljen, lišen egotripa. Je li to dominantni Joja danas?
– Ta percipirana mirnoća, promišljenost i manjak egotripa su bili nužnost kreativne direkcije koja se nametnula pri konceptualiziranju Dušmana. Poenta rep muzike je uvijek bila dominacija kroz kompetitivnost, samo što postoje nivoi svjesnosti na kojima se takmičimo. S obzirom na to da sam veliki protivnik materijalizma, a pobornik spritualizma, interesuje me takmičenje u pročitanim knjigama, podignutim kilama i vremenom provedenim u prirodi. Dušman je upravo najveći mogući egotrip jer takva iskrenost, otvorenost i uvjerljivost je apsolutna kontrakultura današnjeg stanja na sceni, a to samo može uraditi pravo moćan lik.
Uopšte se ne zamaram žanrovskom ili estetskom dosljednošću. Čak me ona i nervira jer proizilazi iz materijalističkog komodificiranja umjetnosti radi suštinsko nebitnih ciljeva koji ne pomažu društvu da se usmjeri na optimističnost i konstruktivnost koja nam je prijeko potrebna
Nije rijetko zazivanje grupnog povratka Black Beriza, Joje, Katarze i Geke na Youtube komentarima, a sam sam svjedočio na jednom od nastupa u BKC-u kako je publika najviše podivljala na pjesmama poput Palmice i Joja i Bera ustali malo ranije da završe nešto. Pitanje da li postoji mogućnost ponovne zajedničke saradnje neću postaviti jer ostali subjekti nisu prisutni ovdje, ali želim da se zaroviš u katalog emocija i želja i kažeš da li postoji nešto što kao kolektiv niste ostvarili, a što bi lično volio da se desilo.
– Ne postoji ništa što bih htio da smo ostvarili ili da je nešto bilo drugačije. Sve se dešava s razlogom, svim svojim bivšim saradnicima želim dugu i prosperitetnu karijeru. Amin jarabi.
Rekao si mi da ne znaš šta je iduće na tvom spisku. Vođen prethodnim pitanjem, da upitam: šta bi volio da se desi iduće?
– Ipak postoji određeni plan – sljedeće izlazi pjesma sa Imsom, pa će nakon toga izaći još pjesama sa Imsom. Od kolaboracija nadam se pjesmi sa Edom Maajkom, radujem se i nastavku saradnje sa producentom Summerdeaths. Kuham i opasan projekt sa Billainom. Inshallah – sve će da grmi.