Damir Kustura: Teatar je kao zaraza, obuzme vas i nema nazad, a i ne želiš nazad

[ssba]
August 3rd, 2018

To što se Damir Kustura danas bavi glumom i živi od nje, jedini je pravedan rasplet njegove priče, koja itekako zaslužuje prefiks – filmska. Naime, po mišljenju nastavnika, u osnovnoj školi nije bio dovoljno talentovan za dramsku sekciju, pa za njega nije bilo mjesta. Sljedeća epizoda je bila učiteljska škola i želja da postane učitelj, ali i to nije potrajalo, pa je srednja završena vandredno i svi putevi koji su vodili ka glumi, u tom momentu su bili zaboravljeni.

 

San ponovo oživljavaju prijatelji koji su znajući da je to njegova neprežaljena ljubav, savjetovali da je bolje pokušati i znati, nego cijeli život provesti sa pitanjem: Šta bi bilo da je bilo? Sa novom energijom i fokusom, Damir se odlučuje izaći na prijemni ispit Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu i 20 godina kasnije njegova filmska priča jos uvijek traje i sretan kraj je po svemu sudeći neminovan, mada priča je daleko od kraja!

 

Kako je to živjeti svoj san, baviti se poslom koji najviše volite, kako je biti glumac u BiH i stignu li se sve obaveze izmiriti sa glumačkom platom, šta bi bio da nije glumac i još mnogo toga saznajte iz razgovora koji smo vodili sa odličnim bh. glumcem, Damirom Kusturom.

 

 

Vjerujem da svi znamo za onu sportsku izreku: 5% talent, ostatak je rad i trud, da li se isto može primjeniti na glumu? Uzmimo za primjer neponovljivog Branda Pitta za kojeg je poznato da je bio veliki „neradnik“ i da je „podcjenjivao“ glumački zanat, a opet zahvaljujući svom talentu bio briljantan u svemu što je radio. Postoji li formula za uspjeh u glumačkom poslu?

- Koliko se sjećam da smo mi kao studenti glume na Akademiji baratali sa cifrom od 3% je talent ostalo je rad ili čak 1% talent, ostalo je rad. Lično smatram da je osnova svakog odličnog i izvanrednog posla veliki rad. E sad, na našu veliku sreću mi volimo naš posao jako i te velike količine rada na sebi nisu nam naporne i mukotrpne, to je prosto naš posao. Škola/zanat i iskustvo koje dolazi vremenom su temelj posla, a talent je samo fasada ili šlag na tortu. Talent je onaj mali čarobni dodatak koji začini svaku ulogu i koji je sopstven samo baš toj osobi, baš tom glumcu koji ga ima. Glumac može biti dobar i odličan zahvaljujući isključivo radu i bez talenta, a da bi bio izvanredan mora imati i malo talenta ili u suprotnom morao bi biti vanserijski kao Brando. A što se formule tiče, red, rad, disciplina i malo talenta je garant uspjeha u svakom pa i u glumačkom poslu!

 

 

Kada ste Vi shvatili da će to biti Vaš poziv, šta je prelomilo za tu odluku ili ste ipak uvijek znali da put vodi prema tome?

- Jedan period izbjeglištva za vrijeme proteklog nesretnog rata sam proveo u Zenici. Igrom slučaja stanovao sam u neposrednoj blizini Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici koje je radilo sve vrijeme rata. U tom periodu ta zgrada je bila za mene najsvetiji hram u koji sam bježao od stvarnosti koja me je okruživala. Gledao sam sve predstave za djecu i za odrasle, uvlačio sam se na sve moguće načine i nisam propuštao niti jednu predstavu. Moj vjerni pratioc je bila moja sestra Damira. Kad se svjetla pogase i predstava počne, zaboraviš na sve, rat, glad, granate, na sve… Divio sam se tim ljudima koji su bili na sceni, koliko mi je bilo žao što se predstava završava toliko mi je bilo drago što ću sad sve te glumce vidjeti na poklonu onakve kakvi su stvarno, kako oni stvarno hodaju, smiju se. Tražio sam uvijek razliku između onoga kad su u liku i poklona na kraju. Godine 1994. došao sam u Sarajevo. U osnovnoj školi nisam primljen u dramsku sekciju, nisam bio talentovan po mišljenju nastavnika. Upisao sam Učiteljsku školu nakon osnovne, htio sam biti učitelj. Tu sam bio jedan od vodećih članova dramske sekcije i tu su za mene stvari počele biti ozbiljnije po pitanju glume. Imao sam bezuslovnu podršku sada već pokojnih profesorica Marije Maje Mulić i Azre Muhamedagić. Malo kasnije prekinuo sam školovanje u Učiteljskoj, vanredno završio srednju školu i zaboravio na glumu, sve do sasvim slučajnog susreta sa sada mojom dragom kolegicom Jasnom Ornelom Beri. Naime, Dalal Midhat moja najbolja prijateljica i ja smo sjedili smo u restoranu koji je tada držao Jasnin sin, također naš kolega, Vuk Marinić i ja sam u razgovoru spomenuo kako je gluma moja nesuđena ljubav, bla-bla… i Jasna meni kaže: Ne budi budala, probaj, šta te košta!! Za dvadeset godina ćeš reći barem probao sam, a ne kud ne probah! i tako i bi. Od te noći/jutra sam se počeo pripremati za prijemni i evo me odprilike dvadesetak godina nakon tog susreta sa Jasnom. Baš smo nedavno nakon premijere Beskrajne priče komentirali i spominjali ovo jer smo se nakon toliko vremena sastali ponovo zajedno Dalal, Jasna, Vuk i ja.

 

Da li ste možda nekad zažalili, da li postoji neka strana glume za koju niste prije samog bavljenja znali i očekivali?

- Nikad nisam zažalio! Postoje mnoge strane ovoga posla za koje nisam znao i postoje vjerovatno još mnoge za koje ne znam, ali nisam zažalio nikada, jer ne znam šta bih drugo bio da nisam glumac. Ne vjerujem da bih završio bilo koji drugi fakultet…

 

 

Izjavili ste kako volite teatar u svakom smislu, od hodnika, scene, bilo koje pore teatra i kao publika i kao glumac, te da jedino što ne biste radili u teatru jeste da ne biste pisali, kako se desila Zimska bajka?

- Ma da, to vam je kao zaraza, tetar vas obuzme i nema nazad, a i ne želiš nazad. Mislio sam da nemam ama baš nikakvog dara za pisanje drame, raspisivanje likova. Sačuvaj Bože! No, kako kažu: Nužda zakon mijenja, pa tako i ja! U Pozorištu Mladih smo u jednom momentu odlučili da radimo novogodišnje predstave, to se ranije radilo, pa stalo i opet pokrenuto. Kolega Mario Drmać je uradio prvu predstavu, sljedeće godine, ko će, šta će!? Nemamo koga, nemamo tekst. Izgubit ćemo klijente od prošle godine, tamam smo ih dobili. Ja kažem: Ja ću! i napišem predložak teksta, naš dramaturg Segor Hadžagić malo dopiše, odaberem sjajnu ekipu glumaca i napravimo divnu predstavu. Sljedeće godine sam bio već u redovnom planu i programu Pozorišta Mladih za novogodišnju predstavu. U planu i programu je bio samo naslov Zimska bajka sve ostalo je bilo opet na mojoj malenkosti i na kolegi Segoru. Eto, tako je nastao dramski tekst i predstava Zimska bajka, a na prijedlog naše cijenjene diprektorice Lejle Panjete izdali smo u saradnji sa Buybookom i ilustrovanu knjigu za djecu. To je prvi dramski tekst prilagođen i izdat za najmlađe čitatelje.

 

damir kustura 1

 

Šta Vas najviše usrećuje kod glume i šta najviše uživate raditi u smislu predstava/serija/film? Šta je za Vas najzahtjevnije od nabrojanog? Imam osjećaj da se najviše cijeni pozorište, ali da TV/film bolje prolazi, ako ništa finansijski. Koliko sam u pravu s tom predpostavkom?

- Rijetki mali, kratki tenuci potpune katarze za vrijeme igranja na sceni ili gledanja nekoga od sjajnih kolega dok igraju, to me najviše usrećuje i daje snagu za dalje. Glumac živi za pozorište i od pozorišta. Tu se ako imamo sreće u današnjem vremenu zaposlimo i primamo platu kao i svi ostali radnici u drugim firmama i od plate se živi. Film, serija!? Šta je to!? Pa kod nas se snima nula filmova godišnje i jedna serija u petnaest-dvadeset ili ko zna koliko sezona sa jednom te istom postavom glumaca, ako te i pozovu da snimaš dan-dva, ponude ti tako jadan honorar da iako ništa ne snimaš i ne radiš ne možeš ni to da prihvatiš pa makar i „gladovao“! Postoje i druga tržišta, regionalna, strana na koja lagano ali sigurno izlazimo uz veliku pomoć i podršku gospođice Anile Gajević i njene agencije. Najzahtjevnije i najteže za glumca od svega je ne raditi! Glumca nerad ubija.

 

 

Kada smo kod finansija, može li se živjeti od glume u BiH, ali isključivo glume bez akademskih ili drugih angažmana? U poređenju s okruženjem, kako mi stojimo kao glumci u smislu gdje je najbolja situacija za glumca i gdje ima najviše prilika za baviti se tim poslom i napredovati u njemu?

- Skromno, bez velikih prohtjeva, može se živjeti od glume pod uvjetom da si u stalnom angažmanu u nekom od teatara, teško i neizvjesno ako si freelancer. Za sve veće troškove kao i svaki drugi građanin ove zemlje dižemo kredite i zadužujemo se. Većina mojih kolega je u kreditima i sam sam. Još nikada nisam dobio punu platu. Zaposlio sam se na pola mjeseca i dobio na kraju pola plate, na osnovu te platne liste podigao odmah kredit i nikada nisam dobio cijelu platu, evo deset godina kako radim. Situacija u regionu je slična svuda, imam kontakte sa kolegama u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji. Nešto je malo bolje u Sloveniji, ali tu je to sve u pet deka. Gdje ima više prilika ima i više onih koji traže priliku.

 

 

Koliko se u BiH može napredovati i nastavit dalje van granica, baviti se ovim poslom?

- U teatrima postoji sistem napredovanja po kategorijama. Kad tek dođete vi ste treća kategorija, dobijanjem složenijih radnih zadataka napredujete u drugu zatim u prvu kategoriju i ako ste izvanredni postajete prvak drame. Što se tiče djelovanja van granica BiH imamo sjajne primjere naših glumaca koji su u regionu ostvarili velike i zapažene uloge i naša Akademija scenskih umjetnosti je vrlo cijenjena škola u regionu pa i šire. Mi ovjde u skoro nikakvim uvjetima stvaramo sjajne uloge i ostvarujemo divne rezultate, pitam se šta bi bilo da imamo odlične uvjete? Gdje bi nam kraj bio? S onzirom na naše uvjete sve je do individue, ko je i koliko spreman da uloži u sebe i da da, može se i odavde daleko dogurati.

 

 

U dosadašnjoj karijeri, šta smatrate najvećim uspjehom, da li je to uopšte neka uloga/predstava ili možda nešto drugo?

- Najveći uspjeh je da sam upisujući i završavajući  Akademiju scenskih umjetnosti stvorio sebi priliku da se bavim poslom koji najviše volim. Dvanaest godina se bavim profesionalno glumom, imam preko trideset premijera, stotine repriznih izvođenja iza sebe.  Glumio, režirao, pisao, podučavao mlade, producirao, uživao gledajući svoje kolege, sada nestrpljivo očekujem nove radne zadatke i šta mi više treba!? Od svega toga bih izdvojio možda jedan proces rada i predstavu koja je rezultat tog procesa, a koja zauzima najposebnije mjesto u mom životu i mojoj karijeri, to je predstava Hipermnezija rediteljke Selme Spahić. Ta predstava je sigurno neka vrsta prekretnice u mom privatnom i profesionalnom životu istovremeno.

 

 

U jednom Vašem intervjuu sam pročitao da ste morali smršati da bi glumili, koliko fizički izgled igra ulogu u glumi? Da li ste u toj situaciji osuđeni na jednu vrstu uloge ili ipak ima mjesta za „neisklesane“ glumce u glavnim ulogama?

- Izjavio sam to, da! Na prijemnom ispitu su mi rekli da smršam barem deset kilograma, bilo je to da provjere moju volju i odlučnost, a i zato što je Akademija zaista teška škola fizički. Ja sam bio debeo i tada, ali sam bio jako pokretljiv i bez nekih velikih problema sam prošao kroz Akademiju uprkos težini, napravio sam i salto i sklopku s čela, premete, sve. Sada ne bih mogao ništa od toga. Ne znam tačno koliko imam kilograma, samo znam da je najviše što sam ikada imao. Ima mjesta itekako za nas „neisklesane“, prvu ulogu sam dobio baš zato što sam debeo, ne zato što dobro glumim, jer niko tada nije znao kako ja glumim. Odigrao sam tu ulogu i evo me i dalje dvanaest godina nakon u Pozorištu Mladih Sarajevo zahvaljujući upravo toj ulozi. Dobro je imati idealnu težinu tj. biti neutralan i iz toga možeš šta hoćeš. Od mršavog možeš napraviti debeljucu, a od debelog ne može se napraviti mršav lik, no šta je tu je. Za dobru ulogu i dobar honorar da se smršati i pedesetak kilograma ako treba.

 

 

S obzirom na Vaš staž i iskustvo, smatrate li da mladi glumci/glumice/režiseri/režiserke dobijaju dovoljno prilike za rad? Da li se možda previše „vrte iste face“ ili se ostali ne bore dovoljno za svoje mjesto?

- To mi je bolna tačka! Nikakve su prilike za nove generacije izvanrednih mladih glumaca. Teatri su zatvoreni i zapečaćeni jer nemaju sredstava da angažiraju spoljne saradnike, cijede svoje ansamble na sve moguće načine, jer nema sredstava da se angažuje neko sa „strane“. Boli me kad moje kolege i ja moramo igrati uloge koje bi trebali igrati mladi glumci  studenti ili starije penzionisane kolege! Ne zato što ja ne želim da igram nego zato što su te uloge za njih, a oni ih ne mogu dobiti jer „nema para“.  Apelujem na sve nivoe vlasti da se iznađu rješenja da se mladi ljudi uvedu u teatre, stipendijama, paušalima, kako god! Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo na čelu sa ministrom Kurićem je zaista pokušalo nešto sa angažmanima pripravnika, ali može još bolje i može više.

 

Koje su to nove predstave koje moramo pogledati, a od glumaca/glumica na koga trebamo obratiti pažnju?

- Sve predstave Otvorene Scene Obala, to su sjajne studentske predstave na koje je ulaz besplatan. Posebno predstave August u okrugu Osage,  Vještice iz Salema, Oficir s ružom, Staklena menažerija. Sada izlazi sjajna klasa mladih glumica i glumaca profesora Alena Muratovića i asistentice Dženite Imamović Omerović. Mnogo je novih imena na koja treba obratiti pažnju: Kemal Rizvanović, Andrea Aković, Helena Vuković, Aneta Grabovac, Filip Radovanović, Saša Krmpotić, Vanja Matović, Mak Čengić. Ima ih još na prvoj, drugoj, trećoj godini glume zaista sjajnih zato vam preporučujem sve predstave Otvorene Scene Obala!

 

 

Šta savjetujete nekome ko će sutra izaći na prijemni na Akademiju?

- Da bude u dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji. Što više drama da pročita, minimalno one iz opće kulture, Šekspira, Čehova, Molijera, Antičke tragedije/komedije. Da provjere znanje iz opće kulture.  Da pogledaju što više predstava i filmova. Da dobro i temeljito pripremi zadatke dva monologa i recitaciju i da budu svoji, ono što jesu, ni manje ni više!

 

Puno je urađenog iza Vas, šta je to ispred, imate li nešto za najaviti, koji us planovi za budućnost.

- Većina angažmana je sada najviše usmjerena na moju matičnu kuću, Pozorište Mladih Sarajevo, u kojoj trenutno vlada vrlo pozitivna i ugodna radna atmosfera.  Napravili smo jako dobru predstavu Ime u režiji Admira Glamočaka u planu su igranja u Sarajevu i gostovanja van BiH. Imamo dogovorena igranja The Neverending Story, Čarobnjaka iz Oza. Primio sam novu, petu generaciju polaznika Multimedijalnog projekta pri JU Centar za kulturu i mlade Općine Centar Sarajevo. Tu sa mojim dugogodišnjim saradnikom kolegom Sanjinom Arnautovićem držimo radionice tj. školu glume od 2010. godine pa sve do danas i planiram se u mnogome posvetiti novoj generaciji polaznika i njihovom tzv. neformalnom obrazovanju kroz naš projekt.

 

 

Da niste glumac, čime bi se bavili, ima te li još nekih talenata za koje bismo trebali znati?

- Vjerovatno bih bio kuhar ili humanitarac. Ne znam zaista, kao kuhanje mi ide od ruke iako izgleda da mi konzumiranje hrane ide bolje.

 

 

U čemu pronalazite inspiraciju i šta Vas tjera da nastvite i radite punom parom?

- U vjeri, u mojim najdražim, pronalazim mir i inspiraciju. Mala sestrična Taira koja mi izmami osmjeh i kad sam najtužniji. U porodici i prijateljima nalazim utjehu, sreću i radost. Hvala dragom Bogu svi imaju manje-više skladne živote bez velikih turbulencija i to mi daje snagu. Kad je temelj jak sve je dalje lahko! Ono što me tjera da radim punom parom i dajem zadnje atome su, također, i mladi ljudi s kojima radim, upijam od njih njihovu svježinu i elan, oni od mene znanje i iskustvo i tako uzajamno se potpomažući hrlimo prema određenim ciljevima.

 

Za kraj, šta je za Vas fashion, šta beauty, a šta love?

Gluma , gluma i gluma!

 

Razgovarao_Ensar Bistrivoda

Fotografije_Vanja Lisac




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team