Dejan Bućin: Dom je tamo gdje je srce, a ja sam svoje ostavio svuda po svijetu

0
October 30th, 2015

Na MESS-u smo imali priliku pogledati predstavu Common Ground berlinskog teatra Maxim Gorki, koja ima veoma ličan pristup ratu iz ’90-ih, priča je kreirana kroz prizmu glumaca i glumica i njihovih sjećanja.

 

Rediteljica Yael Ronen skupila je umjetnike i umjetnice koji/e su u Berlin stigli/e iz Beograda i Sarajeva, Novog Sada i Prijedora i teatar kroz tu predstavu postaje sigurno mjesto gdje se razgovara o pojmovima kao štu su krivnja i pomirenje, opraštanje i zaborav. Stereotipi, predrasude i suprotne strane priče radosno se sudaraju u njemu.

 

foto_Velija Hasanbegović

foto_Velija Hasanbegović

 

Dejan Bućin, tridesetogodišnji glumac porijeklom iz Beograda, prije dvije godine upoznao je upravnički tim Maxim Gorki teatra, a nekoliko mjeseci kasnije uslijedio je poziv dramaturginje Irine Szodruch koja ga je pozvala da bude dio projekta koji se bavi jugoslovenskim ratom i njegovim posljedicama na mlađe generacije.

 

Tokom prvog susreta smo razgovarali o našim životima, ličnim doživljajima iz djetinjstva i sjećanjima. Nakon upoznavanja, rediteljka Yael Ronen i njena dramaturginja odabrali su četvoro glumaca i glumica sa prostora bivše Jugoslavije koji su zajedno sa Aleksandrom Radenkovićem kao stalnim članom Gorki ansambla, sada dio predstave Common Ground, priča na početku našeg intervjua Dejan.

 

 

 

 

U stvaranju predstave učestvovali ste zajedno sa rediteljicom. Susreti sa stručnjacima i stručnjakinjama, kao i porodicama pomogli su u njenom kreiranju. Koliko dugo je trajala priprema za predstavu?

- Rad na predstavi je trajao oko dva mjeseca. Za razliku od uobičajnog rada na pozorišnim predstavama sa postojećim tekstom, ovaj projekt je krenuo od nule. Pored početnih razgovora i istraživanja, važan dio naše pripreme je bio petodnevni put u Sarajevo, Prijedor i Mostar. To putovanje se ispostavilo vrlo interesantnim i time postalo dio projekta. Nismo mogli, a ni htjeli da sve te doživljaje i susrete sa raznim ljudima izostavimo u procesu kreiranja teksta i predstave.

 

 

 

Šta je bio najteži dio tokom nastanka predstave?

- Najteže je bilo suočiti se sa sjećanjima i osjećanjima iz djetinjstva. Neki od nas, koji su bili u neposrednom kontaktu sa ratom, su te mračne dilove svog života ili izbrisali ili potisnuli. Naš rad je za pojedine učesnike projekta bio prvi pravi susret sa prošlošću i neka vrsta terapije.

 

 

Nakon igranja na MESSu imali ste imali priliku razgovarati sa publikom, u jednom intervjuu prije igranja predstave izjavili ste kako mislite da će nakon predstave biti dosta polemika o tome šta je rečeno, a šta ne, kako je reagirala sarajevska publika?

- Sarajevska publika je veoma dobro prihvatila našu predstavu, što se i vidjelo po srdačnom aplauzu. S obzirom na to da naša predstava nije informativnog karaktera, već iz ličnih perspektiva sagledava rat, nismo ni imali namjeru da publici objašnjavamo kako se dogodio. Ta činjenica kod nekih nije nailazila na razumijevanje, ali u Sarajevu takvih komentara i reakcija srećom nije bilo.

 

 

Cilj predstave nije bio da se objašnjava rat na Balkanu. Ni zašto je počeo, ni šta se dogodilo, ko je šta uradio, nego je cilj bio da se pokuša ispričati šta rat radi sa ljudima, sa kompletnim generacijama koje nisu imale nikakve veze sa ratom. Koliko je bilo teško postići da se ne upire prstom u nikoga?

- Kad se priča o ratu, nije nimalo lako fokusirati se samo na njegove određene aspekte. Uvijek se u priču uplete pojam počinioca i žrtve, samim tim i generalizacije o nacionalnostima i etnitetima. Ali ako se svi ti pojmovi svedu na minimum, ili čak konstantno smjenjuju, ne postoji jasna crno-bijela slika. Nadam se da smo mi ipak uspjeli da ispričamo univerzalnu priču o tragediji rata i njegovih posljedica.

 

Common Ground 1

foto_Velija Hasanbegović

 

Nakon završetka predstave i dugog aplauza u Narodnom pozorištu u Sarajevu, glumica Vernesa Berbo je plakala, čak jednom nije željela / mogla izaći na scenu da pozdravi publiku. Kako je na tebe utjecalo to igranje u Sarajevu? O čemu si razmišljao dok si posmatrao publiku koja je gromoglasno aplaudirala?

- Izuzetno mi je drago da smo imali priliku da predstavimo nas projekt u Sarajevu i na BITEF festivalu u Beogradu. Iako sam skoro Nijemac, zemlje bivše Jugoslavije smatram svojom domovinom. Pojaviti se na sceni pred domaćom publikom je predivan osećaj, pogotovo kad je publika tako otvorena i srdačna kao u Sarajevu i Beogradu. Koleginicu Vernesu Berbo su savladale emocije nakon pojavljivanja na pozorišnoj sceni u njenom rodnom gradu, a ja sam se slično osjećao u Beogradu. Kada vidim lica publike tokom poklona i reakcije koje smo izazvali, znam da smo uspjeli da dopremo do srca, misli i osjećanja. To je najveća satisfakcija za svakog glumca.

 

 

Priča je fokusirana na lični pristup i vaša sjećanja, na ono što ste doživjeli ili potisnuli. Koliko često su suze na bini prave?

- Suze se dogode i nisu dio režije. One nisu zabranjene, ali ni obavezne. Ponekad nas nadvladaju emocije i suze ne mogu da se obuzdaju. Dakle, one su prave i događaju se u trenutku, kao što je to bio slučaj u Sarajevu. Kopati po sopstvenim emocijama iz prošlosti može da izazove baš te prave suze. Ne treba se suzdržavati i treba ih pustiti da teku. To je nalik nekom ćišćenju i samim tim suze su ok.

 

 

Bio si nekoliko dana na MESS-u i pogledao si nekoliko predstava, da li bi izdvojio neku posebno?

- Nažalost, nisam uspio da pogledam sve predstave na ovogodišnjem MESS-u. Pored predstave iz Meksika Sve što treba jednoj sjajnoj glumici je sjajna drama i želja za uspjehom, koja je zbog energije i neposrednosti ostavila veliki utisak, također sam uživao gledajući kolege iz Hrvatske i Bosne u predstavama (Pret)poslednja Panda ili statika Saše Božića i Životinjska farma Dina Mustafića.

 

foto_Alice Ionescu

foto_Alice Ionescu

 

Salzburg, Bonn, Beograd, Frankfurt, Muenchen, Berlin, gdje je zapravo tvoj dom? U Berlinu si zadnjih sedam godina, osjećaš li se još uvijek strancem u tom gradu?

- I dalje ne znam tačno gdje je moj dom. Trenutno je Berlin moja stalna adresa, ali home is where your heart is, a ja sam svoje ostavio svuda po svijetu. Možda sam zbog toga kosmopolita i nomad. Berlin uspijeva da svojom raznolikošću i multikulturalnošću prihvati svakoga ko dođe. Internacionalnost koju on ima, kao i moja socijalna integrisanost pretvorili su Berlin u moj grad, a mene u njegovog građanina. Iako sam stranac, Berlinu nikako nisam stran.

 

 

Često si se selio iz grada u grad. Koliko se teško prilagoditi kulturi neke druge zemlje?

- Odrastao sam u maniru prilagođavanja. Selio sam se svake tri do četiri godine u novi grad. Relacija Beograd – Njemačka je svakako ostavila svoj trag. Iako možda razlike između evropskih zemalja na prvi pogled nisu velike, postoje različite tradicije, mentaliteti i socijalne strukture. Uprkos tome, smatram da je lako prihvatiti tuđu kulturu, ako joj se pristupi s radoznalošću i znatiželjom.

 

 

Da li si ikad razmišljao da se vratiš u Beograd?

- U nekoliko navrata sam razmišljao o tome, ali moje trenutno prebivalište mi pruža dosta toga što u Beogradu možda ne bih imao, i na poslovnom i na privatnom planu. U Njemačkoj sam izgradio neki život i pitanje je da li bih tako lako mogao da ga ostavim iza sebe i krenem iznova u Beogradu, ali nikad se ne zna. Kuda će me put odvesti nakon Berlina je i za mene otvoreno pitanje.

 

 

foto_Alice Ionescu

foto_Alice Ionescu

 

Igrao si u filmu La Belle et la Bête, kako si dobio ulogu u tom filmu?

- Ulogu sam dobio preko svog njemačkog agenta koji mi je proslijedio poziv na audiciju za pomenuti film. Otišao sam na kasting na kome je i reditelj bio prisutan. Osjećaj da sam ostavio dobar utisak tokom kastinga me nije prevario. Dan kasnije ponudili su mi ulogu, koju sam rado prihvatio.

 

 

Govoriš li francuski ili si samo naučio replike? 

- Francuski sam učio u školi i bio prilično dobar. Nažalost, nakon Gimnazije zapostavio sam francuski i ubrzo izgubio fond riječi, ali dobar izgovor je srećom ostao, tako da zvučim skoro kao da sam Francuz. I dalje ga govorim dovoljno dobro za sporazumijevanje, a polako se vraćam u štos jer ga sve česće upotrebljavam.

 

 

Kako je bilo na setu sa Vincentom Casselom? 

- Svako moje pojavljivanje, tj. svaka moja scena u filmu je bila vezana za njega i njegov lik, tako da sam imao priliku da ga upoznam i porazgovaram s njim. Cassel je veoma pristupačan i otvoren. Pričali smo i o Balkanu gdje je više puta boravio. Tokom snimanja na setu je uvijek bio pravi profesionalac.

 

 

Privlači li te Hollywood?

- Naravno. Trenutno se u Hollywoodu rade interesantni filmovi i obrađuju dobre teme. Zanemarujući blockbustere, volio bih da se oprobam na američkom trzištu i na engleskom govornom području.

 

foto_Alice Ionescu

foto_Alice Ionescu

 

Ukoliko bismo se našli u Berlinu šta bi nam preporučio prvo da vidimo?

- Berlin pruža mnogo toga, ne bih znao gdje da počnem. Grad nema takozvani centar zbog svoje historije podjeljenosti. Svaka četvrt ima svoje čari i svoj svojstven šarm i stil. Kao lični turistički vodič bih vjerovatno krenuo od doručka u nekom od lokalnih kafea u mom kvartu Prenzlauer Bergu ili Kreuzbergu. Zatim bi usljedila šetnja po parkovima i obilazak znamenitosti grada i historijskih mjesta. U toku večeri izlazak u poznate berlinske barove i klubove je obavezan. Ipak je Berlin najpoznatiji po svom klubskom i noćnom životu.

 

 

A, šta ti se najviše sviđa u Sarajevu?

- Moje boravke u Sarajevu, koji su u zadnje vrijeme sve učestaliji, uvijek obilježi susret sa prijateljima i kolegama. Sarajevsko gostoprimstvo i srdačnost ljudi me mami da česće dolazim. O ćevapima i rakiji da ne govorim.

 

 

Kako provodiš slobodno vrijeme?

- Kada imam slobodnog vremena pokušavam da uživam sa prijateljima što više mogu, bilo u Berlinu ili negdje drugdje. Veoma mi prija da putujem i pokušavam da pored poslovnih odvojim vremena i za privatna putovanja. Pored toga prija mi i bavljenje kreativnim stvarima poput pisanja, ili vizuelnih umjetnosti. Ipak, često me uhvati ljenost s kojom se vječito borim, iako mi je ponekad zaista potrebna.

 

 

Oktobarski raspored je bio poprilično gust, tu su bila putovanja u Hamburg, Seul, Hof, Lyon, o čemu se radi, business or pleasure?

- Da, u Berlinu sam proveo tek pet dana. Sva putovanja su mahom poslovna. Ovaj mjesec sam na gostovanjima sa dvije predstave, Common Ground iz Maxim Gorki teatra i Shakespeare’s Sonnets Berliner Ensemblea. Između gostovanja su filmska snimanja, kao i premijera jednog filma. Svaki poslovni put je ujedno i zadovoljstvo, a ponekad može ličiti na odmor, ako gostovanje traje duže. Zahvalan sam što kroz svoj rad i posao imam mogućnost da obiđem cijeli svijet.

 

 

Neki novi projekt uskoro…

- Trenutno nemam ni jedan novi projekt na kome radim. Ono što mi definitvno predstoji u sljedećih godinu dana su brojna putovanja i gostovonja sa predstavom Common Ground – Cirih, Tel Aviv, Štokholm, Shanghai i Peking. Očekujem nove pozorišne projekte u Berlinu krajem godine, a nadam se i daljim ulogama na filmu.

 

 

razgovarala_Besima Svraka

fotografije_Alice Ionescu

fotografije iz predstave_Velija Hasanbegović




Najčitanije








FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team

Vizual_1000x400_px_2_(2)