Mirza Dervišić rođen je u Tešnju, a u Sarajevo ga je dovela želja njegovih roditelja da studira Pravo. Međutim, on je u Sarajevo došao s drugim planovima, želio je upisati Akademiju scenskih umjetnosti. Danas je dio ansambla Pozorišta mladih u Sarajevu. Gledali smo ga u komedijama Tamo-Vamo, Ime i Dame biraju, u mjuziklu Flashdance, ali i u brojnim dječijim predstavama u kojima rado igra, jer upravo one kod djece rađaju ljubav prema teatru. Rado spominje svoj susret s jednim dječakom nakon predstave Čarobnjak iz Oza, koji je imitirao njegov lik Strašila.
U slobodno vrijeme ga možete pronaći u klubu Obala, koji vodi. Uvijek glasan i nasmijan, voli da zabavlja sve oko sebe, međutim, ne voli kad mora sebe stavljati u centar konverzacije, pa zato izbjegava intervjue i medije. Međutim, pristao je reći nešto o sebi za FBL magazin.
Tvoji roditelji su željeli da studiraš Pravo, ali tebe je privlačila gluma, kako to da si ipak na kraju upisao Akademiju scenskih umjetnosti?
– Nekako pred kraj srednje škole počeo sam razmišljati o Akademiji. I, nakon što nisam primljen, na želju mojih roditelja, upisao sam Pravo. Ambiciozno sam krenuo sa studijem, otišao sam na prvo predavanje, ujedno i zadnje. (smijeh) Lagao sam roditeljima da izlazim na ispite, ali da nemam puno sreće sa pitanjima koja sam dobijao na istim. Nastavio sam s laganjima, a u međuvremenu sam se zaposlio kao konobar u jednoj piceriji. Služio sam goste 15 dana, dok jedan dan nisam uslužio prijatelja mog oca. Naravno, rekao mu je i sljedeća slika je autobuska stanica, peron 9, povratak za Tešanj. Bio je mart, imao sam još dovoljno vremena da pripremim ispite za junsko/julski rok, ali zaista me nije zanimalo.
Kako to da nisi prvi put primljen na ASU?
– Jako sam želio studirati na Akademiji, ali željeti nije dovoljno. Kao neko ko dolazi iz manje sredine sve mi je bilo zanimljivo u Sarajevu. Prvi put sam živio sam i bez nadzora, pušten s lanca. U toku je bilo Evropsko prvenstvo u fudbalu, a noć pred prijemni ispit je bila polufinalna utakmica između Holandije i Portugala, EURO 2004. U tom trenutku mi je bila bitnija ta utakmica, a prijemni ispit nisam shvatio najozbiljnije i došao sam nespreman. Nisam znao tekstove monologa, a za recitaciju sam izabrao Modru rijeku od Maka Dizdara, ne zato što je sam je volio, nego zato što sam se nadao da će mi pomoći to što sam znao istoimenu pjesmu od Indexa. Naravno, nije mi pomoglo! (smijeh) Za drugi prijemni ispit sam došao spreman.
Šta ti je bilo najteže na početku kad si se doselio u Sarajevo i šta ti je najviše nedostajalo iz Tešnja?
– Najteže je bilo mom želucu. Mamina kuhinja se ne može porediti ni sa čim. (smijeh) A nedostajala mi je moja čaršija, još uvijek mi nedostaje. Nedostaju mi Cera, Rule, Beba, Ćućo, ŠaMe i ostala bagra.
Četrnaest godina si u Sarajevu, šta najviše voliš u ovom gradu?
– Sarajevo je samo malo veća čaršija. I u Sarajevu sam našao svoju bagru, svoju čaršiju.
Na ASU si u jednoj od predstava igrao Agamemnona, rekao si da bi volio opet nekad igrati tog lika. Zašto je on poseban? Koju bi još ulogu volio igrati?
– Ako pitate bilo kojeg gumca pred kraj karijere kojih se uloga najviše sjeća, teško da će vam nabrojati više od pet uloga. Uloga Agamemnona je sigurno jedna od tih pet koje ću se uvijek sjećati. Posebne su okolnosti u kojim se nalazi taj lik. Poslije tog semestra nekako sam ozbiljnije prilazio sljedećim zadacima. Volio bih igrati Hamleta. Zapravo, žao mi je svakog neodigranog lika zbog godina koje prolaze.
S kojim rediteljem/com iz BiH bi volio sarađivati? Zašto?
– Sa Sašom Peševskim, Nevenom Samardžićem i Harijem Šečićem. Imao sam priliku raditi s njima tokom studija, sad bih volio da radimo nešto profesionalno, da provjerimo jesmo li nešto i naučili.
A s kojim/kojom nisi radio?
– Sa Selmom Spahić.
U predstavi Ime reditelja Admira Glamočaka igraš ulogu Omera Čerkeza, međutim, Damir Kustura igra lika koji se zove Mirza, da li te to ponekad zbunjuje tokom igranja?
– Ne zbunjuje toliko mene, koliko kolege i kolegice, bilo je simpatičnih situacija.
Igrao si više od 50 puta u predstavi Dame biraju, međutim, na jednom od igranja si povrijedio koljeno i morao na operaciju, kasnije te zamijenio Sanjin Arnautović i nisi više igrao u toj predstavi. Nedostaje li ti nekad ta uloga?
– Da, zato što osim te povrede nemam niti jedno loše iskustvo. Uživao sam radeći s tako dobrim timom i na sceni i izvan nje. Osim toga u predstavi igraju moje kolege s klase, Emir Fejzić i Adnan Goro. Dva sjajna glumca. Ovim putem apelujem Slavenu Vidaku, producentu, da mi obezbijedi makar oproštajno igranje neprežaljenog Barryja. (smijeh)
U mjuziklu Flashdance igraš zabavnog i markantnog Nicka, šefa fabrike Hurley Steel. Kad ti je Alma Ferović predložila da budeš dio tog mjuzikla, kako si na prvu reagovao? Koliko je zapravo zahtjevno igrati u mjuziklu, on obuhvata više umjetnosti, glumu, pjevanje, ples?
– Za glumca poput mene to uopšte ne predstavlja problem! Ja sam pravo dobar glumac, glumčina! (smijeh) Drago mi je bilo kad mi se javila Alma. S obzirom na to da volim pjevati želio sam vidjeti šta i gdje mogu s glasom radeći sa stručnim ljudima. Plesačke sposobnosti nisam iskoristio, čuvam ih za sljedeći mjuzikl. Šalim se, nemam ih.
Kako objašnjavaš da su Dame biraju i Flashdance uvijek rasprodani, misliš li da je publika željna takvih predstava?
– Mislim.
Šta je najveći problem prema tvom mišljenju kad je riječ o kulturi, posebno teatru u našoj zemlji koja je, ponekad se čini, na izdisaju? Šta joj nedostaje osim novca?
– Novac u umjetnosti nije nešto bez čega se ne može. Najbolji primjer za to je teatar tokom rata. Od starijih kolega i kolegica često čujem priče kako su najbolje predstave bile tada. Da nije sve u novcu primjer su i studentske predstave na Otvorenoj sceni Obala. A generalno mislim da danas pozorištu nedostaje više strasti.
Zašto se vlasti sa ovih prostora odnose prema kulturi kao prema nečemu nevažnom?
– Zašto se pojedini glumci i glumice odnose prema svojim pozorištima kao prema nečemu nevažnom, dok je veliki broj mladih, talentovanih bez posla?! Ne mislim da se političari odnose prema kulturi kao prema nečemu nevažnom, ali je često podrazumijevaju. Istina jeste da se ne izdvajaju velike sume novca za kulturu, ali pozorištima niko ne brani da dobrim predstavama i dobrim menadžmentom privuku publiku i zarade novac.
Koje predstave ti je najviše žao što ne igra više, a glumio si u njoj?
– Nedostaje mi Konstantin iz Tamo-Vamo.
Išao si u osnovnu muzičku školu, odlično pjevaš i sviraš harmoniku, da li si možda ikad razmišljao da muzika bude tvoj prvi izbor?
– Harmoniku sviram za svoj ćejf, pjevam za svoj ćejf i nisam nikad razmišljao da muzika bude moj prvi izbor. Sve neka ostane na ćejfu.
Zanimljivo je da je tebe zapravo mama naučila da sviraš harmoniku…
– Od malih nogu sam navikao na zvuk harmonike, ali možda je ne bih nikad naučio svirati da u drugom razredu osnovne škole nisam dobio keca iz muzičkog, jer nisam znao odsvirati solimizaciju, što je bio zadatak. Kući sam došao uplakan, rekao mami šta se desilo i sutradan sam otišao u školu sa naučenom solimizacijom i Dunavskim valovima.
Po čemu želiš biti upamćen kao glumac?
– Bio bih zadovoljan da budem upamćen kao dobar partner i kolega.
