Mohamad Al Refai: Gluma mi omogućava da mislim naglas

[ssba]
November 7th, 2016

Ovogodišnji internacionalni teatarski festival, 56. MESS publici je predstavio teatarske produkcije od Meksika do Sirije. Na taj način moguće je pratiti univerzalnost teatarskog jezika kojim se umjetnici i umjetnice širom svijeta koriste kako bi govorili o politikama zemalja iz kojih dolaze porodičnim dramama ili intimnim dvojbama. U tom smislu, veliku pažnju publike izazvala je predstava Dok sam čekao sirijskog reditelja Omara Abusaada i autora Muhammeda al Attara.

 

Dok sam čekao u Sarajevo je došla nakon što je početkom septembra osvojila glavnu nagradu Zürcher Theater Spektakel u Cirihu, te nakon šest punih izvedbi i na respektabilnom festivalu u Avinjonu. To je priča o mladiću koji je brutalno pretučen, pod misterioznim okolnostima, nakon što je prešao jedan od mnogih kontrolnih prijelaza u Damasku. Ovaj tragični događaj tjera njegovu porodicu da se suoči sa bolnim izazovima i spoznajama koje su godinama bile sakrivene. Godinama će Taim, još uvijek u stanju kome, posmatrati transformacije koje prolaze životi njegove porodice i bliskih osoba, ali i samog grada Damaska, koji mu postaje stran i okrutan. Koma je i priča o današnjoj Siriji, koja visi u sivoj zoni, između života i smrti, nade i očaja.

 

Tu priliku smo iskoristili kako bismo bolje upoznali dvadesetšestogodišnjeg glumca Mohamada Al Refaia, koji igra Taima. Mohamad dolazi iz Damaska i prvi put je boravio u Sarajevu. Iako je život u u Siriji jako težak, bez struje, vode i rizičan je, Mohamad ne odustaje od glume.

 

 

Kako si odlučio postati glumac? Siguran sam da Sirija ima historijat pozorišta i filma koji je nama, nažalost, nepoznat. Šta te je inspirisalo?

- Moje djetinjstvo je bilo sretno i mirno. Ipak, moja porodica je bila pretjerano zaštitnička i nikog od njih nije forsirao nekakvu glumačku karijeru, dok sam ja bio isključivo zainteresovan za sport u tinejdžerskim godinama. Bio sam član sirijskog plivačkog kluba i osvojio mnoge medalje, te sam također igrao fudbal u jednom našem fudbalskom klubu. Međutim, osjećao sam da mi nešto nedostaje i nisam bio u stanju da izrazim svoje misli i mišljenje kroz sport. Tako sam počeo tražiti nešto drugačije, nešto što bi mi dozvolilo da mislim naglas, posebno, jer je u to vrijeme gluma i režija postajala sve bitnija u Siriji. Tako smo počeli imati nastupe i karnevale, posebno jer su svi glumci u to vrijeme bili jako mladi, puni energije i spremni da promijene stvari, i tu smo praktično dobili nešto malo prostora da iznesemo svoje mišljenje. Tako sam ja osjetio da sam upravo našao djelić slagalice koji mi je falio – glumačka karijera je bio taj djelić. Prvo glumačko iskustvo sam imao sa tek napunjenih 17 godina. Pridružio sam se trupi Hawat, i tu sam se našao; otkrio sam da gluma može biti moja karijera. Osjetio sam da je gluma ono što sam tražio, jer ću tek tako moći da otvoreno govorim i da izrazim svoje stavove. Napravio sam najveću odluku u svom životu, upisao se na akademiju za glumu u Siriji, i napravio prvi korak u svojoj novoj karijeri.

 

Mohamad Al Refai / u pozadini mural posvećen Karimu Zaimoviću / foto_Ivana Belančić

Mohamad Al Refai / u pozadini mural posvećen Karimu Zaimoviću / foto_Ivana Belančić

Reci mi nešto više o radu u sirijskim filmovima i predstavama. Pretpostavljam da je to bilo prije rata?

- U periodu od ’80-ih do 2000-ih, pozorišta u Siriji su počela vidno da napreduju zbog talentovanih izvedbi i predstava koje smo imali u to vrijeme. Treba reći da su ti performansi i predstave bili uveliko limitirani, nije ih bilo mnogo zbog ekstremno ograničenih sloboda koje smo imali i još uvijek imamo, posebno slobode govora. S druge strane, u tom periodu kinematografija je bila većinom za one obrazovane, jer su svi naši filmovi bili o njima. Primjera radi, niti jedna audicija za film nije bila za mlađe glumce ili čak nekoga iz srednje klase, a audicije su bile rezervisane samo za one visokoobrazovane. Onda, nakon 2000., došlo je do nekih promjena, pa smo tako počeli snimati neke kratke filmove, te se u ovom poslu pojavilo dosta mlađih snaga. S obzirom na to da je film bio limitiran u tom periodu, početkom ’90-ih TV serije su bile te koje su zauzele bitno mjesto, ne samo u Siriji veći i širom Bliskog Istoka, jer su sve te serije govorile o važnim društvenim problemima sa kojima smo se svi susretali, i to na vrlo realan način, što je doprinijelo razvoju svijesti o njima kod ljudi. Također, kako su strane produkcijske kompanije počele kupovati naše serije, to je pomoglo našoj ekonomiji.

 

Trenutno si dio trupe koju je osnovao Kevin Spacey. O čemu se radi? I gdje si sve bio sa vašom predstavom?

- Prošle godine Kevin Spacey je putem videa najavio svoj projekt home grown, u okviru svoje fondacije i Pozorišne akademije Bliskog Istoka. Tako su trebali odabrati 35 talentovanih mladih glumaca i glumica sa Bliskog Istoka i iz Afrike, a ja sam imao dovoljno sreće da me odaberu i da prođem obuku u ovoj trupi (gluma, ples i produkcija), sve pod njegovom supervizijom u trajanju od mjesec dana. Naša finalna predstava se zove Dahow pod suncem (Dahow Under the Sun), koju smo izveli u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. To je bilo jedno nevjerovatno iskustvo, gdje sam imao priliku da puno toga naučim od Kevina Spaceya, njegove trupe i 34 drugih glumaca i glumica.

 

Kako je rat uticao na tvoj život?

- Prije nekih pet godina, doživio sam bitna iskustva koja su mi promijenila život. Skoro je nemoguće izbrojati sve promjene kroz koje sam prošao u ovim teškim vremenima… Dodao bih da revolucija još traje, tako da očekujem još promjena, promjena nad kojim nemam nikakvu kontrolu. Ali mogu vam reći kako je moj život izgledao prije i tokom revolucije. Kada je revolucija počela, bio sam student. Moje želje i snovi su bili mali, baš kao i moja zemlja. Revolucija je dovela do mnogih podjela među Sirijcima, čak i među glumcima, piscima, itd. Odjednom smo imali dvije vrste glumaca i glumica: one koji su odabrali da ostanu u Siriji, i čiji su nastupi i uloge u serijama i filmovima postali ograničeni, jer su samo govorili o onome što se dešava u zemlji i druge koji su napustili zemlju i postali otvoreniji, i iskoristili priliku da rade šta god žele. Ipak, nisam se mogao naći niti u jednom od ova dva tipa, tako da sam počeo glumiti i u Siriji i vani. Pokušao sam pronaći balans u svojoj karijeri, tražiti nova iskustva, upoznavati nove ljude. Tako ću se, primjera radi, uskoro pridružiti nekim predstavama u Siriji, gdje ću iskoristiti sva iskustva onoga što sam naučio u Evropi i drugim državama koje sam posjetio u proteklih pet godina.

 

 

iz predstave 'Dok sam čekao' / foto_Velija Hasanbegović

iz predstave ‘Dok sam čekao’ / foto_Velija Hasanbegović

 

U Bosni imamo izreku koja otprilike kaže Ako si bio ovdje u ratu, nemamo o čemu da pričamo, ako nisi, onda tek nemamo o čemu da pričamo. Ipak, moram te pitati: ako postoji način da opišeš šta se sada dešava u Siriji, šta bi rekao onima koji će čitati ovaj intervju?

- Iskreno, rat u Siriji ne mogu da opišem. Stvari su sve gore i skoro je nemoguće opisati kako se osjećam kada kraj mene odjekuju eksplozije bombi; riječi ne mogu opisati šta prolazimo. Situacija se pogoršava, u Siriji je katastrofa i nema ni riječi koje mogu opisati naše gubitke. Po mom ličnom mišljenju, rat je uvijek neprihvatljiv i moralno nedopustiv, iz kakvih god razloga se on odvijao.

 

 

Ipak si odlučio da ostaneš u Damasku, bez obzira na borbe koje se tamo odvijaju već godinama. Zašto si napravio taj izbor?

- Radi posla i iz ličnih razloga. Što se posla tiče, kao sirijski glumac, ne mogu tek tako otići i napustiti Siriju. To bi mi djelovalo kao da sam pobjegao od stvarnosti i promjena kroz koje prolazimo, posebno u mojoj struci. S obzirom na to da mogu da putujem, pridružujem se drugim ansamblima i predstavama i uklapam se u druge kulture i društva, uvijek je nakon toga najbolje vratiti se u Siriju i podijeliti iskustva i ono što naučio od svojih prijatelja u struci. Lični razlozi su to da je moj čitav život tamo, moja porodica i prijatelji. Ne mogu napustiti dom da bih pobjegao od rata, a onda sjesti ispred TV-a i gledati užasavajuće vijesti o tome kao da sam neki stranac.

 

 

Vidiš li kraj rata?

- Naravno, volio bih da završi. To je moja želja i nadam se da će se ubrzo ostvariti. Međutim, stvarnost je drugačija. U proteklih nekoliko godina, 24 države iz svih krajeva svijeta su uzele učešće u ovom ratu i sve više sve izgleda kao neki biznis. Čini se da je Sirija sjajno mjesto za druge države da se ovdje bave biznisom, tako da ne vidim ikakav mogući završetak ovog rata. Ali, nadam se da griješim.

 

mohamad-al-refai-1

foto_Ivana Belančić

 

Čime ćeš se ti baviti u međuvremenu?

- Pored predstave Dok sam čekao, s kojom smo se predstavili na ovogodišnjem MESS-u u Sarajevu, prije tri mjeseca sam dobio ulogu u španskom filmu pod imenom Vlasnici (The Owners), snima se na engleskom. Film se odvija u Barceloni, u produkciji kuće Actor Space i najvjerovatnije će izaći u Evropi na ljeto 2017. To su moji trenutni planovi.

 

razgovarao_Aleksandar Brezar

foto_Ivana Belančić




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team