Porijeklo izvorne božice Afrodite je da se rodila iz morske pjene, koju je oplodio bog neba Uran, nakon što mu je Kron odsjekao genitalije, a potom ga bacio u more. Simbolički Afrodita kao jedna od najmoćnijih božica predstavlja ženski dio osobnosti, koji pozdravlja muški i donosi novi (hermafroditski) život. Sjedinjenje ove dvije polovine, ženske i muške, čini kompletnu osobu.
Afrodita La Strega je apokaliptični i virtualni ženski karakter. Rodila se u Sarajevu od strane oca umjetnika Bacca Artolinija i majke, umjetnice Nardine Zubanović kao eksperimentalni umjetnički projekt koji je motivirao Bacco. Dio je nezavisnog umjetničkog eksperimenta i projekta koji je započeo svoj život u Ravenni (Italija), a nastavio ga u Berlinu (Njemačka) i Sarajevu (BiH).
– Mi istražujemo vlastitu interpretaciju Afrodite u njenom urbanom i digitalnom prebivalištu i disbalansu savremenog društva, koje zatomljuje svoju žensku stranu ličnosti, osjećanje ljubavi i osobine poput darežljivosti, velikodušnosti, nježnosti, brižljivosti itd. Afrodita La Strega je tako apokaliptični i virtualni ženski karakter iz grčke mitologije kojeg su svi, osim mene i Bacca, uživo vidjeli najvjerovatnije samo jednom.Jednog podneva iz naše kreativne dosade i potrebe da sarđjujemo, zadovoljimo svoj umjetnički ego i znatiželju stvorili smo Afroditu koja je kasnije nastavila svoj život performirajući na nekoliko mjesta u Sarajevu i Italiji, kaže nam Nardina.
Afrodita La StregaKažeš da je Afrodita virtualni lik!
– Afrodita Strega (Afrodita Vještica) je lik, povezan sa likovima Minotaura (Giacomino Taurozzi) i Ikara (Icaro Vitruviano) koji, također, postoje u virtualnom svijetu (i svijetu mitoloških bića). Svi likovi su slobodno interpretirani i postoje na društvenim mrežama u smislu da imaju svoje Facebook profile tako da ih možete dodati kao prijatelje, s njima možete razgovarati, pratiti šta postaju i biti blizu ili daleko mitološkoj priči koja ih povezuje, a stavlja u vašu virtuelnu svakodnevnicu.
Afrodita je zapravo eksperiment, a ne gotov projekt?
– Afrodita je eksperimentalni projekt iz više razloga. Jedan od mojih najdražih razloga je taj što performirajući Afroditu uopšte nisam znala gdje i kuda može otići ideja performansa i koji je njegov kraj ili početak, jer se toliko toga činilo važnim. Tu su se potvrdila neka moja prijašnja promišljanja performansa, a to je da je nekad od samog performansa važnije ono što se desilo prije i poslije performansa. Prvenstveno performans i izložba su se trebali desiti u galerijskom prostoru koji je trebao biti plaćen, ali kako nijedno od nas nije htjelo „uslugu“, došla sam do ideje da performiramo u napuštenoj zgradi što je bilo mogo uzbudljivije i pridonijelo da se rad posmatra u širem značenju. Tako, kad smo se složili oko lokacije istu smo prvo morali očistiti od narkomanskih iskorištenih šprica i smeća, a potom unatoč trudu promijeniti, jer su ga ovisnici doslovno usrali i ispovraćali preko noći.
Kažeš da je nekad od samog performansa važnije ono što se desi prije i poslije performansa.
– Da. Cijeli proces rada i promišljanja je bio važan i dragocjen, nezavisan i finansiran iz našeg ličnog budžeta i podržan od strane naših super prijatelja i kolega koji su pomogli da se rad isproducira. Rad je počeo s idejom i od tada dobio svoj život i sastoji se od divnih razgovora o umjetnosti koje smo vodili Bacco i ja, razgovora koliko i kako rad definira galerijski ili drugi prostor, o vremenu trajanja performasa kada sam bila zabrinuta da je performans predug, a Bacco rekao kako mi nismo tu da „zabavljamo“. Sami smo čistili ruševinu koju ne poznajemo, pripremili sve, a onda zbog okolnosti i sranja, u bukvalnom smislu, preselili performans u ruševinu pored, gdje nas je neko kasnije prijavio policiji. Posjetitelji nisu uopšte znali gdje/na kojem mjestu će se održati performans, a o mjestu i vremenu okupljanja saznali su u zadnji čas preko poruka na mobitelu, a koji su po završetku događaja iz prostora izlazili na svoju odgovornost i riziku da ih ne napadnu psi lutalice. Srećom smo imali pitt bulla Lunu koja nam je na pseći i human način osigurala nesmetan prolaz. Na kraju nas je policija ispitivala. Sve što se desilo tu noć je zapravo bio rad i materijal za misliti o umjetnosti, umjetničkim i drugim sistemima, okolini, sebi i drugima.
A šta se desilo na samom peformansu?
– Planirano je da spojimo rad Artolinija i moj rad. Kako sam već rekla Vještica/Afrodita La Strega je bila karakter oko kojeg se vrtila cijela priča. Prvo smo otišli u Kampus gdje smo se upoznavali sa likom i njegovim karakterom, potom je lik performirao na Željezničkoj stanici, a onda smo snimljeni materijal pretvorili u video performans, a fotografije za otvaranje Facebook profila Afrodita La Strega. U montaži i režiji videa nam je pomogao režiser Saša Peševski iz BiH, a muziku je radio Michael Smolenkov iz Rusije. Publiku je dočekala drugarica iz Njemačke Anne Welsh, koja je posjetitelje dovela u prostor u kojem se održao performans. Događaj smo otvorili slikama Baccoa Artolinija koji se inače ne zove ovako, ali ovo ime koristi kao pseudonim i koji želi da ostane anoniman, jer ga je osim ideoloških razloga i želje da se predstavlja isključivo sa radom, a ne sa likom obilježilo i traumatično iskustvo kada je tokom jednog intervjua sjedio na mirkrofonu i na opomenu voditeljice posramljeno isti izvukao iz guzice. Inače, kada mi je tajanstveni Aartolini govorio o svojim slikama opisivao je virtualni svijet, kako kaže, kao da probavlja ono što postavljamo na društvene mreže, dehumanizira i udaljava društvo od samih sebe do te mjere da više ljudi ne uživaju u procesu, igri, plesu, druženju nego misle kako i kad će nešto što rade postaviti na društvenu mrežu. To je uporedio s plesom djevojčice koja pleše i uživa u plesu i igri sa plesom odrasle osobe koja kad pleše snima samu sebe da bi u konačnici video postavila na neku od društvenih mreža. Artolini se plaši da u budućnosti ljudi uopšte neće voditi ljubav jedni s drugima, nego će biti potpuno otuđeni i plaćati mašinama za ljubavni orgazam. U postoru je bilo izloženo devet slika, a dominirala je velika slika koju je umjetnik slikao danima da bi je doveo do tehničke perfekcije i na kojoj je prikazan je upravo lik Afrodite i Hermesa, s ljiljanima i nečim što je Bacco nazvao tehnološkom membranom koja se nalazi između dva Afroditina dijela, što ugrožava vezu orgazma.
Prostor i slike ste osvjetlili bakljama, jer niste imali struje.
– Da, a performans smo na nagovor snimatelja Igora Šakića počeli brzo nakon što je publika stigla, jer je nestajalo dnevnog svjetla. Performans je počeo paganskom brojalicom/recitacijom koju su vještice koristile da bi zavele muškarca, nakon koje se iz ruševine pojavio lik Afrodite koji je sa zida skinuo najveću sliku i počeo je nasilno vući po podu da bi je naposlijetku spalio i koja je ispred publike izgorila u plamenu.
Da li je Artolini znao da će Afrodita spaliti sliku? Zašto je Afrodita spalila sliku?
– Na pitanje ljudi iz publike: Da li je znao da li će Afrodita spaliti i uništiti njegovu sliku? odgovorio je da nije znao. Prvotni cilj performansa je bio da se trasformiše energija. Datum i vrijeme performansa nisu slučajno odabrani i završili su se netom po izlasku punog mjeseca, u kojem su svi kasnije uživali. Ona je oslobodila energiju i emociju i poslala je u univerzum, ili možda samo ne voli slikarski medij. Mrzila sam te kad si vukla sliku po podu, rekla joj je djevojka iz publike. Mrzimo te jer si spalila sliku?, rekli su joj, ali ih je onda ona upitala: OK. Zašto je onda niste ugasili i kupili?! Zapravo najbolje bi bilo da postaviti njen lični odnos sa slikom i performansom koji mi je kasnije poslala na Facebook. Napisala je: Kad su vidjeli da gube nešto, probudilo se ono animalno u njima, da hoće da je imaju, iako je do tad niko nije htio, niti mislio o njoj. ‘Zašto je spalila sliku?! To nije u redu!’, mislili su. ZAŠTO ME NISU SPRIJEČILI?? Kakvi licemjeri. Zašto ste onda sjedili i gledali kako slika gori u plamenu? Zašto niste gasili vatru? Zašto niko ništa nije rekao.!? Nego su samo sjedili nijemo i gledali i malo im se sviđalo. Kakve ovce. Neki su čak jeli u publici, a onda kad je slika izgorila okupili su se oko njenog leša da ponesu kući ostatke. I nikad nisu sebi priznali da su o njoj mislili i pamte je samo zato što sam je ja uništila., inače bi to bila samo… još jedna obična slika (koju nisu (s)kupili).
Šta ti misliš o ovome što je napisala?
– Narod se plaši autoriteta i prebacuje odgovornost na individualca. Publika se plaši ili osjeća odvojeno od onoga koji performira. Performans nije teatar i publika bi trebala reagirati ako nešto osjeća. Posebno nepravdu. Mislim da je bila ljuta što publika nije reagirala i što su je kasnije ogovarali. Mislim da se mogla osjetiti uzajamna mržnja između nje i publike, dok je performirala. Njena mržnja je izašla iz toga da su je zamjenili za autoritet i da zbog toga niko nije ništa rekao ili reagirao. Mislim da se plaši da je sadašnjost i budućnost takva da ljudi ne reagiraju iz straha i komocije. Mislim da je to slika društva, možda je to htjela da uništi. Zato i naziva publiku ovcama, jer je niko nije spriječio da spali sliku. Dozvolili su da se to desi, potajno uživali, snimali, a kasnije je osuđivali.
Da li možemo očekivati uskoro još jedan Afroditin performans?
– Ne znam još ništa, ali bih se htjela zahvaliti svim svojim prijateljima iz Sarajeva i inozemstva, koji su učinili ovaj rad i eksperiment značajnijm i koji su na različite načine pomogli da se isti pripremi i izvede, a posebno Bacco Artolini, Anne Welsh, Saša Peševski, Edvin Avdić, Armin i Alisa Avdić, Ena Soldin, Igor Šakić, Faruk Rešidbegović, Mjedenica, Adela Jušić i Luna, divna i hrabra publika/prijatelji.