Saša Džino: Žanrovska književnost i film su potrebni da ožive kulturno mrtvilo i da izbrišu mitove kako umjetnost i zabava ne idu skupa

0
February 28th, 2017

Horor, naučna fantastika i fantazija kao žanrovi obuhvataju širok spektar prirodnih i društvenih nauka, od racionalnog do iracionalnog, te sami kao takvi potpadaju pod naučno istraživački rad, a naročito su zahvalni za maštovitu primjenu kroz različite umjetničke medije poput literature, likovne kulture, filma i muzike. Najviše su zastupljeni u zapadnoj popularnoj kulturi te kao takvi su i poznati auditoriju širom svijeta.

 

Na bh. mainstream sceni izrazito je primjetno nepraktikovanje ili slabo obraćanje pažnje ovim žanrovskim naučnim disciplinama, počevši od akademske zajednice, preko javnih servisa informisanja, pa sve do onih poznatijih krugova stvaraoca iz filmske, likovne, muzičke i književne domene. Međutm, publika uvijek nađe put do onoga što ih intelektualno napaja i zabavlja, dajući se u neprekidnu underground potragu (prodavnice, antikvarnice, određeni internet sajtovi, princip od usta do usta ili razmjenjivanje u fizičkom smislu između ljudi sličnih interesovanja) za literaturom, filmovima i muzikom koja spada pod domen ovih žanrova u užem i širem smislu. Jedan od takve vrste publike i stvaraoca je i moj sagovornik Saša Džino po stručnoj vokaciji likovnjak koji je na tom polju već dao doprinos unutar ovih žanrova crtajući stripove, dizajnirajući u crtačkom maniru covere bh. underground heavy metal bendova, oživljavajući crtački košmare ljudi po narudžbama, a nedavno je svoj vizuelni izraz oplemenio literarnim samoincijativnim angažmanom.

 

srce od plastike 1

 

Srce od plastike je naslov prve njegove samizdat zbirke kratkih priča koje u svojoj suštini potpadaju pod utjecaj čistog žanrovskog nadahnuća horora, naučne fantastike i fantazije, a čije su radnje i likovi, odnosno njihovi socijalni aspekti smješteni u okrugu Sarajeva i njegova predgrađa, pa malo i šire na balkanskom poluostrvu u kojem sam autor fizički i psihički obitava. Svaka priča ima svoj ilustracijski intro koji je sam autor likovno kreirao.

 

 

Saša, s obzirom na to da sam naveo da si primarno po vokaciji i djelovanju likovni stvaratelj, od kada je nastala želja da se uz likovni rad iskažeš u javnosti s literarnim djelom? Da li je prije ove zbirke kratkih priča Srce od plastike postojala bilo kakva literarno-vizuelna publikacija s kojom si izlazio u javnost?

- Uvijek sam se u likovnom radu trudio da sam crtež bude priča ili segmenat priče. Likovna umjetnost mi nije zadovoljila pripovjedačke apetite, pa sam polako ulazio u druge medije. Nastupila je faza stripa, koji mi je dopustio da izbacim samo neke od ideja koje su mi se vremenom nagomilavale. Brzo sam se sapleo, jer je strip kao medij vrlo zahtjevan i traži puno vremena i istrajnosti. Sam crtež je patio, jer sam ga izvodio nemarno, imao sam toliko toga da ispričam, a on je bio taj koji me kočio. Tada sam se odlučio da pređem na kratku priču koja mi je pružila slobodu izraza i neograničene mogućnosti.

 

 

Žanrovski pristupi koji u tvojoj poetici izrazito dominiraju poput horora, naučne fantastike, pa do bajkovitih fantasy elemenata, osjetna je njihova oskudica na bh. mainstream sceni kulturnih dešavanja. Koji su to sve izvori i mediji iz kojih crpiš inspiraciju, potpadaš pod utjecaj i stičeš određene spoznaje kako bi gradio svoju ličnu poetiku kako u domenu vizuelne kulture, tako i u literaturi?

- Sve ono što sam godinama gledao i čitao u domeni književnosti, filma i likovne umjetnosti, prošlo je kroz jedan lijevak i napunilo ovu knjigu. Svakodnevno proždirem žanrovsku književnost, od H.G.Wellsa malo naučne fantastike, od Stephena Kinga malo pop horora, od Junjija Ita malo manga ludila, od svakog uzmem ono što mi treba i od starog napravim novo. Bh. scena skoro da nikada nije ni imala žanrovske proze. Karim Zaimović je bio jedan od početaka, ali nažalost, tu se skoro sve i završilo. Izdvojio bih i Safaru, zbirku kratkih horor priča Arnela Šarića, kao jedan od rijetkih primjera domaće žanrovske proze. Žanrovska književnost i film su potrebni da ožive ovo kulturno mrtvilo i da izbriše mitove kako umjetnost i zabava ne idu skupa. I dalje se ovdje stvara umjetnost po istom izlizanom receptu, dosadno da ne može dosadnije, a oko nas potencijal da se stvori nešto iznimno dobro nikad nije bio veći.

 

 

Kako tumačiš ovu tzv. oskudicu žanrovskog izraza na domaćoj mainstream sceni?

- To vuče svoje korijene od vremena Jugoslavije, kada se takav izraz smatrao trivijalnim i bezvrijednim. I dalje vlada isti duh, gdje se ne treba miješati umjetnost i zabava. Ovdje treba da počne jedna era, da tako kažem gotivne umjetnosti, gdje će dominirati taj zabavni aspekt, a žanrovska književnost je za to idealna.

 

Radnje tvojih kratkih priča u Srcu od plastike se dešavaju u Sarajevu i okolini balkanskog poluostrva. Šta je u ovim pričama konkretno žanr kao influencija u internacionalnom smislu, a šta socijalni aspekt na domaći balkanski habitus?

- Ono što volim kod majstora horor žanra poput Clivea Barkera, Richarda Mathesona, Ryua Murakamija u književnosti, Davida Cronenberga, Johna Carpentera i Wesa Cravena u filmu, jeste ta sposobnost da se priča oboji jednim tonom, da se bavi određenom temom, da ne okoliša i da pogodi ravno u centar. Priča koja se u jednom banalnom smislu desi od tačke A do tačke B, da ima svoj početak, sredinu i kraj, i najvažnije, da je izuzetno zabavna. Moje priče sam bazirao više na horor poetici jeftinih, niskobudžetnih horor filmova iz sedamdesetih i osamdesetih, gdje se stravično pretapa u komično. Najbolji primjer je Frank Henenlotter i njegovi filmovi Basket Case i Brain Damage, u kojima konstantno leluja granica između horora i komedije. Uzeo sam taj blesavi senzibilitet i kroz njegovu prizmu ispričao neke neobične priče o domaćim temama. Horor je tu svakodnevno oko nas, samo su ti potrebni olovka i papir da to zabilježiš i malo da pročitaš nekih majstorskih knjiga žanra, da vidiš kako se to treba uobličiti.

 

foto_Šejla Bratić

foto_Šejla Bratić

 

S obzirom na to da su većinom tvoji uzori uglavnom s anglosaksonskog područja, zanimljivo je da si ipak ostao vjeran području u kojem živiš. Da li je korištenje elemenata horora i naučne fantastike u tvojim pričama tvoj metaforični pogled na društvo u kojem lično živiš?

- Ne bih da zvučim pretenciozno i stereotipno, ali ipak, gdje god pogledaš, samo tama i crnilo, horor u svim svojim odvratnim nijansama. Ondje gdje ja koristim elemente horora i naučne fantastike, to su samo odjeci mojih ličnih košmara i strahova.

 

 

Svaka priča ima svoj ilustracijski intro koji si sam ilustrovao. Koliko smatraš da je važan značaj likovnog i dizajnerskog oblikovanja samog vizuala knjige generalno?

- U mom slučaju, ilustracija je dio same priče. Svaka priča počinje s ilustracijom, crtež grafitnom olovkom, koja treba da postavi intonaciju, zada određeni ton priči ili otkrije neki njen detalj i zagolica maštu. Mislim da je opšte poznato da korice prodaju knjigu, a u domaćim izdavaštvima, čast izuzecima, to je dovedeno na minimum kvalitete. Štedi se na dizajnerima i ilustratorima, a posao je sveden na kupovinu stock slika od pet centi, koje u većini slučajeva nemaju nikakve veze sa sadržajem.

 

 

Da pređemo malo u konkretnija pitanja u vezi sa pričama. U ovoj prvoj samizdat zbirci Srce od plastike ukupno si napisao i ilustrovao 17 kratkih priča. Knjigu započinje priča Srce od plastike čiji naslov nosi i kompletna zbirka. Prvo zašto si baš ovaj naslov odlučio da bude naslov kompletne zbirke? Da li ima neka simbolična nit koja uvezuje sve priče?

- Za naslov zbirke, odlučio sam da to bude naziv jedne od priča koja će svojim tonom simbolično povezati čitavi zbirku. Mislim da se nit Srca od plastike u tematskom smislu provlači i kroz mnoge druge priče. Došli smo u eru žestokog ekocida, savremeni horor kojeg treba nazvati pravim imenom. Priroda je već alarmantno nagrižena, a ako ovako nastavimo, ne preostaje nam ništa nego da svi ugradimo srca od plastike. Nisam htio da se priča bavi o globalnim ekološkim problemima, nego više kako se to dešava kod nas na mikro nivou. Sudar našeg primitivnog mentaliteta i industrijskog i tehnološkog napretka pervertirala je u jedan komičan odnos s prirodom gdje se ljudi bukvalno kupaju u svom smeću.

 

 

Svaka priča u ovoj zbirci počinje krajnje jednostavno iz racionalne uobičajene svakodnevnice, gdje u jednom trenutku praviš tzv. okretaj zavrtnja i prebacuješ čitatelja/cu u neuobičajenu iracionalnu sferu u kojoj se isprepliću horor kao glavni element, naučna fantastika, fantazija, te momenti tzv. normalnih ispoljavanja emocija i ponašanja koja u svakoj priči na svoj zaseban način sklizne u neku od pervertiranih oblika izražavanja. Konkretno za priču Srce od plastike u kojoj mladi par krene na more u Crnu Goru i sve im se dešava sasvim uobičajeno, uz određene nelagodnosti tokom puta i smještaja. Moment u kojem nastaje prevrat je njihov neprijatan sukob s prirodom i kraj s pervertiranim prihvatanjem nenormalnog kao normalno. U mnogim segmentima priče sve su aluzije na čovjekov nemar prema prirodi. Da li je ova priča tvoj personalni obračun s tim nemarom?

- Nedavno sam pogledao australijski film po scenariju Everetta De Rochea naziva Long Weekend. Od samog starta sam primijetio koliko su nam priče jezivo slične. Obje priče su o paru koji ide na odmor na more, koje su čak slične i u bizarnim detaljima. U filmu, na samom početku putovanja sve krene naopako, tako što bračni par slučajno autom pregazi kengura, dok u Srcu od plastike par pregazi mačku. U oba slučaja, priče imaju aluzije o čovjekovom nemaru prema prirodi. Ali, kada priroda uzvrati udarac, tu se naše priče razilaze. Long Weekend to radi na malo poetičniji način, u kojem priroda, odnosno divljina udara na sva čovjekova čula, preko napada životinja, sablasnih zvukova, kao i stvaranje neprijateljskog ambijenta. Srce od plastike se pretvori u nadrealnu fantaziju, u kojem se priroda sveti u svom nakaznom, frankenštajnovskom obliku. Film sam pogledao nakon što sam napisao priču, a njihovu sličnost jedino mogu objasniti tako što je došlo do onog jungovskog kolektivno nesvjesnog i da smo na isti temu ispričali dvije slične priče.

 

 

Drvo želja priča u kojoj se prepliće krajnje mučan odnos između oca alkoholičara i njegove kćerke koja mazohistički trpi njegovu sadističku torturu. Ovdje praviš bajkoviti twist s dvorišnim drvetom koje rađa plodove čovjekovih želja pred kojim otac i kćer kreću u bjesomučnu molitvenu utrku za željenim prioritetima. Pred sami kraj ove priče kažeš, citiram: Priroda sama po sebi nije ni zla ni dobra, ni vesela ni tužna; ona je onakva kakva jeste, a ljudi joj daju odredbe po svojim parametrima. Da li taj čovjekov destruktivni parametar prema prirodi proizilazi iz njegove narcisoidne sebičnosti i gramzivosti kakav je opisan i u ovoj priči?

- U jednom trenutku besparice dobio sam ideju, ili možda želju, o stablu na kojem raste novac. Dugo mi se ta fantazija motala po glavi, pa odlučih da oko nje ispletem priču. To je drvo koje umnožava stvari koje se ispod njega zasade, tako što ih multiplicira na granama u vidu plodova. Naravno, šta će drugo prvo pasti na pamet siromašnoj djevojci nego da zasadi novac. Tako je to uvijek bilo s prirodnim resursima, prvo se koriste iz nužde da se preživi, pa onda ide luksuz, a na kraju perverzija. Mene je samo strah da ovaj perverzni oblik ne nastavi svoju dominaciju, jer nam na kraju neće ostati ništa ni od ovog dijela da se preživi.

 

Sašina ilustracija za priču 'Drvo želja'

Sašina ilustracija za priču ‘Drvo želja’

 

Sok od zove prati mladog Ernada na put za Njemačku kao obećanu zemlju u kojoj bi trebao riješiti svoj socijalni status. U autobusu se susreće s dva potpuno jednaka lika koji na krajnje misteriozan način stvore paranoju kod Ernada i nastaju neprijatne interakcije među njima, a sve to kulminira makabrističnim činom. Ovdje imamo tipičnu soc situaciju mladića koji ide u drugu zemlju da se zaposli. Iako mu je sve sama nepoznanica ipak ta odlučnost proizašla iz iskustva na poznatom terenu, stvara mu iluziju da će negdje biti bolje. Ovdje pleteš jednu priču putovanja s nepoznatim u nepoznato koja kulminira čistom paranojom. Da li ovdje ima tvojih kako reče odjeka ličnih košmara i strahova?

- Sok od zove je izašao direktno iz jedne moje noćne more. Sanjao sam putovanje autobusom u kojem me dva momka tokom putovanja maltretiraju, prvo s idiotskim smicalicama, a na kraju i fizički. Nekako mi je bila interesantna tema dugog putovanja autobusom, u kojima si osuđen u narednim mnogobrojnim satima da provedeš vrijeme s nepoznatim ljudima. Šta ako ti ljudi puno pričaju, puštaju muziku na svojim uređajima koja tebi ne prija, glasno jedu hranu neprijatnog mirisa ili ti jednostavno ne prijaju svojom pojavom? Ništa, moraš sve to istrpjeti kroz čitavo putovanje. A šta ako su ti ljudi oko tebe sadisti i manijaci, lopovi i džeparoši? To su mi bila sva potrebna pitanja da napišem priču Sok od zove.

 

Sok od zove / ilustracija Saša Džino

Sok od zove / ilustracija Saša Džino

 

Manijak priča je opisana iz prvog lica nikog drugog do samog manijaka. Manijak je opsjednut ženama koje obilato voajeriše na javnim mjestima, dok gradski prijevoz uobičajeno koristi za bliske susrete sa svojim opsesijama. Okretanj zavrtnja nastaje kada se glavni manijak na svom zadatku susretne s mnogo naprednijim manijakom. U svojoj strukturi podsjeća me na istoimeni film Maniac u režiji Williama Lustiga. Da li ima ikakve veze s tim filmom? A drugo, manijak se kroz priču sa svojim voajerskim stavovima na neki način obračunava s određenim stereotipima svakodnevnice poput nacionalizma, šovinizma, hedonizma i sl. Da li je priča ispričana iz ugla ovoga manijaka zapravo pogled na svijet oko njega koji je također manijakalan na sebi svojstven način?

- Da, Lustigov film Maniac, kao i Maniac Cop, bili su početna inspiracija da napišem priču o jednom manijaku u Sarajevu. U ovom slučaju to je seksualni manijak sklon zagledanju žena iz grmlja, masturbiranju na javnim mjestima, kao i trljanju po tramvajima. Htio sam da pokažem razne oblike manijakalnosti, od kojih je meni nacionalizam najodvratniji, u kojima će njegova manijakalnost biti bezazlena naspram ostalih. Mislim da svako od nas ima neke manijakalne tendencije, koje se odraze na ovaj ili onaj način, samo što su neke „zdravije“ od drugih.

 

Manijak

Manijak / ilustracija Saša Džino

 

Ajvar priča je u svojoj biti čista naučna fantastika s fabulom o čovjeku koji je u potrazi za svojim sjećanjem. Misterija i iracionalnost drže do posljednjeg momenta kada sa epilogom racionaliziraš priču. Ovdje se također isprepliće sumorna svakodnevnica iz koje se pokušava izaći uz pomoć nauke koja uz rješenje donosi i nove probleme. Da li se čovjek u potpunosti može predati tehnokratskim uređenjima ? Da li je ajvar čija receptura se opisuje u toku same priče simbol sukoba organskog i neorganskog?

- Ajvar kao jedno tradicionalno jelo postavio sam kao suprotnost futurističkoj tehnologiji. U priču sam ubacio i samu recepturu ajvara, kako bih pokazao koliko je to zahtjevan i dugotrajan proces naspram tehnologije iz budućnosti koja obavlja mnogo kompleksnije stvari za par sekundi. Tu trebaju da se ogledaju prednosti i mane razvoja tehnologije, da li olakšavanjem različitih poslova gubimo neke vrijednosti koje su išle s mukotrpnim radom.

 

Ajvar / ilustracija Saša Džino

Ajvar / ilustracija Saša Džino

 

Tetovaža je priča u kojoj se sudaraju motivi kapitalističkog privatluka i paranormalnih fantasy etno motiva. Jedan obični privatnik kako bi otkrio ko mu je ukrao novac iz radnje odluči da odvede svoja dva uposlenika zajedno s ženom kod bake koja radi etno tetovaže koje proriču najdublje tajne. Šta te je inspirisalo da jedan bh. folklorni motiv primijeniš u savremenu petparačku svakodnevnicu?

- Domaći folklor me uvijek inspirisao svojim okultnim prizvukom. Kod nas su se stotinama godina sudarale kulture i religije, pomiješao se paganizam, islam i kršćanstvo, a sve je to izrodilo i mnogobrojna bizarna praznovjerja. Gledanje u šolju, bacanje graha, salijevanje strave i gatanje s dlana, sve izuzetno pogodno da se od toga napiše neka horor priča. Za Tetovažu me direktno inspirisala kultura bh. tetovaže kod žena, ornamentalna stilistika uvijek s krstom kao osnovom, koja je služila da se žene sačuvaju od odlaska u osmanske hareme. Ta kultura se održala do današnjeg dana u nekim selima, pa me sama ta mistika privukla da napišem priču o tome.

 

Tetovaza

Tetovaža / ilustracija Saša Džino

 

Da se vratimo na to kako je knjiga izdata. Kako si prije izdavanja knjige imao uvid da ćeš imati kupce/čitatelje, odnosno šta te odobrovoljilo da uložiš privatni kapital u tiraž i kreneš u prodaju? Koliko je sve rizično izgledalo u početku?

- Priče i ilustracije sam objavljivao na Facebooku, i vremenom sam dobio bazu čitatelja/ca. Dobijao sam razne pohvale, a i mnogo pitanja kada će se priče pojaviti u fizičkom obliku. Sve me to okuražilo, te sam skupio novac i napravio Srce od plastike.

 

Koje su mane, a koje vrline samizdat izdavaštva?

- Prva mana je novac. Treba ti novac za štampu, a ako hoćeš malo bolju štampu, treba ti još novca. Na drugom mjestu je prodaja. Moraš postati trgovac. Vrlina je mnogo. Došlo je vrijeme kada možeš laprdati šta god želiš, pa sam ja to maksimalno iskoristio. Uložio sam svoj novac i napravio knjigu onakvu kakvu sam htio, bez cenzure i bez kompromisa.

 

Leptir / ilustracija Saša Džino

Leptir / ilustracija Saša Džino

 

Kakvo je stanje sa sistemskim izdavaštvom u privatnom i državnom nivou i da li ima ikakvih pogodnosti za ljude poput tebe i sličnih tebi?

- Jako loše! Izbjegavam državu, nevladine organizacije, fondove ove i one, kojekakve donacije i bilo kakve pomoći takve vrste.

 

Kojim putem reklamiraš knjigu i kako se uopšte oglašavaš u javnosti?

- Trenutno se reklamiram samo preko Facebooka.

 

Kakav je odaziv publike i koliko je interesovanje zastupljeno među ljudima s obzirom da ne dolaziš is mainstream sfere? Koje su reakcije?

- Iznenađen sam koliko je ljudi pročitalo mojih priča prije i poslije zbirke. Ljudi koji mi se lično javljaju s dojmovima je ono što mi daje elan i što mi daje motivaciju da guram dalje.

 

 

razgovarao_Sanjin Mašić

ilustracije_Saša Džino

fotografija_Šejla Bratić




Najčitanije








FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team