Panti Bliss je drag queen koja širom svijeta izvodi svoje urnebesne nastupe, a Sarajevo je posjetila prošle godine, kada je u sklopu prvog Sarajevo Irish Festivala izvela performans Visoke potpetice na niskim mjestima (High Heels in Low Places). Panti Bliss je zapravo Rory O’Neill, performer i irski aktivist za LGBT prava, koji je aktivno učestvovao u irskoj kampanji za bračnu jednakost koja je referendumom izglasana prošle godine. Panti Bliss je najpoznatija drag queen u Irskoj – zovu je nacionalnim blagom, i redovno je prisutna na svim paradama ponosa u Dublinu. U januaru 2014. godine Rory O’Neill je u emisiji Saturday Night Show na irskoj televiziji RTÉ javno optužio neke od najpoznatijih irskih novinara i novinarki da su homofobični. Afera nazvana Pantigate izazvala je bijes ovih novinara i novinarki, koje je RTÉ morao isplatiti kako bi spriječili tužbu. Međutim, ovaj je slučaj prouzrokovao veliku raspravu o medijskim slobodama, a Panti je nakon toga održala govor u državnom irskom pozorištu, Teatru Abbey, u kojem je govorila o homofobiji. Govor je postao viralan, te su ga podržale zvijezde poput Madonne, Ru Paula, Stevena Frya… Za Fashion, Beauty, Love Rory O’Neill govori o homofobiji, predrasudama vezanim za HIV/AIDS, kampanji za bračnu jednakost i dokumentarnom filmu The Queen of Ireland koji tematizira njegov život, a koji će biti prikazan ove godine na Sarajevo Irish Festivalu.
Za one koji/e nisu imali/e priliku da pogledaju Vaš performans Visoke potpetice na niskim mjestima u Sarajevu, možete li reći više o tome čime se ovaj show bavi?
– Performans se zapravo bavi pitanjem kako živjeti svoj život slobodno. Show je smiješan i zabavan, ali ispod šala se nalazi ozbiljna namjera.
Govor koji ste održali nakon Pantigatea, a koji govori o homofobiji i opresiji, postao je slavan i viralan. Očito je borba za medijske slobode, kao i borba protiv homofobije, duga i iscrpljujuća. No, da li smatrate da je Vaš govor napravio neku razliku i da je javni istup o ovoj temi imao efekta?
– Mislim da je govor postigao nešto u Irskoj tako što je kurs debate o bračnoj jednakosti i homofobiji promijenjen. Ta je epizoda pomogla široj javnosti da vidi kako stvari izgledaju iz perspektive LGBT zajednice.
Bili ste dio kampanje koja je zagovarala bračnu jednakost u Irskoj. Možete li podijeliti svoja iskustva kao aktiviste? Koliko je daleko Irska došla kada se uzme u obzir referendumska odluka koja je rekla ‘da’ bračnoj jednakosti, ali i šta mislite o ovoj temi u globalnom kontekstu?
– Veoma sam ponosan što je Irska većinskim glasovima građana i građanki odlučila bračnu jednakost ugraditi u naš Ustav. No, ta bitka nije lako dobijena. Kampanja za punu bračnu jednakost trajala je 40 godina, i referendum je uspio samo zahvaljujući napornom radu hiljada i hiljada ljudi. No, jako sam ponosan na napredak koji je Irska napravila. Homoseksualnost je bila zločin u Irskoj do 1993. godine, tako da je promjena bila drastična i inspirirajuća. Također, osjećam se vrlo sretnim što živim u Irskoj kada se osvrnem oko sebe i shvatim u kakvoj situaciji žive LGBT osobe u toliko zemalja svijeta. Nadam se da Irska može biti inspiracija i svjetionik nade za LGBT aktiviste i aktivistkinje u drugim zemljama.
Brojne zemlje svijeta su još uvijek masivno homofobične, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Nema sumnje da ste i sami homofobiju iskusili nebrojeno puta. Kako se boriti s homofobijom? Šta preporučujete?
– Najvažnija stvar koju LGBT osoba može učiniti je najčešće i najteža, a to je da se autuje. Stavovi ljudi se mijenjaju samo onda kada (u)poznaju LGBT osobe. No, coming out može biti jako težak i opasan u nekim zemljama, tako da to nije baš jednostavno učiniti.
Iako su stigma i diskriminacija koje su usmjerene ka gay muškarcima kada je u pitanju HIV/AIDS donekle ublažene posljednjih godina, uglavnom u razvijenim zemljama, u drugim društvima, poput onih zapadnog Balkana, to nije slučaj. Koliko je važno otvoreno govoriti o HIV-u/AIDS-u, obrazovati (se), i objasniti da je stigma nepotrebna?
– Stigma dolazi iz straha. Ljudi se boje HIV-a/AIDS-a jer su naučeni da se boje. Taj strah raste uz pomoć neznanja, i jedini način da se protiv toga bori je edukacijom i vidljivošću. Za mene je bilo teže javno reći da sam HIV pozitivan, nego da sam gay, jer su strah i stigma snažniji, čak i u samoj LGBT zajednici. No, stvari se polako mijenjaju. I naravno, ovih dana, nakon nevjerovatnih napredaka koji su napravljeni u oblasti liječenja, život s HIV-om više nije nešto čega se treba plašiti.
Autor ste nekoliko performansa. Kako ste se zainteresirali za teatar, i kako se pripremate za svoje performanse? Šta su inspiracije, ideje i motivi koje koristite?
– Za teatar sam se zainteresirao nakon mnogo godina rada u klubovima. Klubovi su zabavni, ali vas mogu ograničiti kao izvođača. Mnogo više prostora postoji u teatru. Svi su moji performansi na neki način autobiografski. Koristim priče iz vlastitog života da, nadam se, ilustriram veće univerzalne istine.
Dokumentarac o Vašem životu, The Queen of Ireland između ostalog, dokumentira dešavanja Pantigatea, kao i borbu za bračnu jednakost. Da li ste zadovoljni filmom, te reakcijama?
– Mislim da su režiser i producenti uradili sjajan posao. Na jednom nivou film govori o mom životu, a na drugom o Irskoj i koliko se zemlja promijenila. Film je jako dobro primljen nakon premijere u Irskoj, zbog čega sam vrlo sretan. Dosad je film predstavljen samo u Velikoj Britaniji i u Irskoj, ali će ove godine doživjeti svoje festivalske premijere prije međunarodnog predstavljanja.
U jednom od nedavnih intervjua, izjavili ste da ste prvo izvođač, a onda aktivist. Kako razdvojiti ove stvari i da li je teško baviti se stvarima na jednako snažan način iz obje perspektive?
– Zapravo ne vidim potrebu da te dvije stvari učinim potpuno odvojenim. Želim da se moja publika zabavlja, ali također ih želim isprovocirati da razmišljaju o raznim temama. Moji nastupi uvijek sadrže nešto ozbiljno što je skriveno ispod šala. A ponekad ljudi lakše shvataju o čemu govorite ako to ‘zasladite’ humorom!
