Kompanija Avon je pokrenula sjajnu priču kreiravši platformu #WatchMeNow preko koje animiraju žene da objave svoju priču i kažu svijetu zašto su posebne. Avon će za svaku priču donirati dolar, a na kraju marta će sav novac biti doniran nekoj organizaciji koja se brine o ženama. Da bismo potaknuli žene da dijele svoje priče, FBL je odlučio da se pridruži kampanji i da predstavi seriju intervjua sa zanimljivim ženama. Na taj način želimo dati naš doprinos širenju lijepih i poučnih priča. Ukoliko želite, možete i vi podijeliti svoju priču putem aplikacije WatchMeNow, a mi vam predstavljamo fotograkinju Tajanu Dedić-Starović, nama je njena priča važna.
Kako je počela ljubavna priča između tebe i modne fotografije? Ko je iz tvoje bliže okoline najviše ujecao na tebe da se uopšte okreneš umjetnosti i umjetničkom izražavanju, ko ti je bio orijentir i kako si zatim uvela sebe u taj svijet?
– Fotografijom se bavim sada već nekih desetak godina. Sve je to krenulo kao naivno istraživanje i zabava, da bi na kraju preraslo u moju sadašnju profesiju. Samouka sam, sve sam učila samostalno, kroz pokušaj i pogrešku, mnogo čitanja, slušanja, gledanja i upijanjna znanja na sve strane. Danas je taj process učenja mnogo lakši jer su informacije mnogo dostupnije. Prije destak godina to nije bio slučaj. Modna fotografija se iskritalisala tu negdje usput kao jedan od puteva koji su me zainteresovali, mada je na našim prostorima veoma nezahvalno govoriti o takvoj vrsti fotografije, nemamo niti dovoljno razvijeno tržište niti tradiciju takve fotografije. Nikada nisam imala nekakve uzore, uglavnom sam stvari radila po nekom svom osjećaju i onako kako sam ja zamislila. Sigurno je da su neki ljudi iz mog okruženja – roditelji, prijatelji, profesori u školama imali nekih uticaja, ali ne mogu reći da sam nekad baš poželjela da budem kao neko od svih tih ljudi. Umjetnost je u mojoj kući uvek bila prisutna, pa je to zaista i utjecalo na mene da se interesujem sve više i više.
Nedavno si otvorila svoj studio – Pink Room.
– Da, nedavno sam u jeku pandemijeodlučila da otvorim i svoj fotografski studio – Pink Room. To je jedna prostorija u stanu potpuno sređena za potrebe fotografskog i videografskog rada. Mnogo sam srećna što sam najzad uspjela da pređem i ovu stepenicu u svom umjetničkom razvoju, jer zaista vrijedno i posvećeno radim godinama, ovo je neka vrsta nagrade samoj sebi.
Smatram da je važno truditi se i razvijati svoj stil, stvarati konekcije i da je onda moguće pronaći svoje mjesto u tako nemilosrdnoj industriji
Stanje na domaćem modnom polju poznajemo i znamo koliko je nepovoljno, a ponekad i vrlo zatvoreno za nova lica, koliko je bilo teško izboriti se za svoje mjesto?
– Veoma teško, ja sebe još uvijek ne bih nazvala modnom fotografkinjom jer su moji angažmani u tom polju i dalje sporadični i još uvijek se tražim. Ipak, kao što sam i na početku spomenula, to je jednostavno i problem našeg cjelokupnog tržišta. Ipak, smatram da je važno truditi se i razvijati svoj stil, stvarati konekcije i da je onda moguće pronaći svoje mjesto u tako nemilosrdnoj industriji.
Kroz svoj objektiv, istražuješ djevojaštvo, ženstvenost i seksualnost, reakcije na fotografije su podijeljene, ali da li smo mi konzervativno društvo?
– Nakon skoro deset godina bavljenja ovim poslom – ne znam šta bih rekla. Stvari se definitivno mijenjaju. Prije nekoliko godina sam dobijala mnogo više negativnih komentara nego danas. Također, mnogo pratim i generalno ideološke trendove, danas se sve više normalizuju stvari koje su prije nekoliko godina bile tabu, pa čak i kod nas. I mislim da je to sve generalno dobro, pa utiče i na tumačenje mog rada. Tako da, definitivno jesmo većim dijelom konzervativni, ali sa optimističnijom budućnosti.
Najvažnija lekcija koju te naučila fotografija tokom svih ovih godina?
– Da je najljepše kršiti pravila kada tačno znaš zašto ih kršiš i kako.
Izlagala si u Los Angelesu, New Yorku, Beogradu, Sarajevu i Banjoj Luci, koju bi izložbu posebno izdvojila i zašto?
– Ove prekookeanse izložbe ne mogu da izdvajam, jer su istovremeno veoma značajne, ali i meni na neki način bezvrijedne, jer nisam uspjela da prisustvujem istim. Tako da, izdvojila bih Beograd, jer je to bila moja prva velika, ozbiljna izložba, a zatim drugu po redu izložbu u Banjoj Luci, Znakovi odrastanja, jer je bila sve isto što i ova prethodna, samo u ozbiljnoj instituciji kulture – u Banskom dvoru. Voljela bih da doživim Sarajevo kroz izložbu na ozbiljniji način, jer su do sada u igri bile grupne izložbe.
Fotografija je danas prisutnija i popularnija no ikad. Društvene mreže popularizirale su je i potaknule ljude da izvade svoje mobitele i istraže svijet kroz fotografiju. Istovremeno, društvene mreže svakodnevno preplavljuju fotografije kojima nedostaje i spontanost amaterske fotografije i promišljeni pristup umjetničke fotografije. Kako doživljavaš fotografiju u današnjem svijetu i kakvu joj budućnosti predviđaš ili priželjkuješ?
– Ovo je baš komplikovano pitanje današnjice. Iskreno, meni je super što svi fotkaju, predivno je što možemo da vidimo toliko drugačijih perspektiva, iako na prvu sve to djeluje slično, ali i nije. Ono što jeste problem jeste to obesmišljavanje fotografije kao umjetničkog medija. Poražavajuće je kada skontam da lijepu fotografiju može da napravi influenserka sa svojim najnovijim iPhonom i ja, koja godinama radim na svom zanatu. Ipak, pravu umjetničku fotografiju niko ne može da preslika niti njen značaj može da nestane. Iako svi jesmo content kreatori, nisu svi umjetnici.
Kako provodiš vrijeme posljednjih dana? Kako uopšte proživljavaš ovu situaciju?
– Ne mogu reći da mi se nešto posebno promijenilo, na svu sreću. Privatno sebi organizujem vreme onako kako želim, a poslovno kako odgovara klijentima. Moji klijenti ne zavise previše od svih zabrana koje su dio epidemioloških mjera. Mnogo mi je žao kolega kojima posao zavisi doslovno od svega što je trenutno zabranjeno. Naravno, primjetan je oslabljen i obim posla i entuzijazam, kako mene, tako i klijenata, jer je jednostavno jako teška situacija i ne možemo to ignorisati.
Koliko se položaj umjetnosti i kulture promijenio za vrijeme karantene i epidemije u BiH? Šta misliš kakva je budućnost kreativnih industrija nakon toga?
– Kada smo uletjeli u ovu čitavu priču, ljudi su bili preplašeni i iz straha se iznjedre baš dobre stvari – ljudi su počeli da stvaraju, imali su vremena da se malo saberu, da razmisle o sebi i životu i koliko god da je bilo teško, nekako se guralo. Međutim, sada kada je prošla čitava godina, vidim da je taj inicijalni entuzijazam potpuno nestao, mnogi umjetnici imaju i ozbiljne egistencijalne poteškoće, baš je došlo do snalaženja i nije više toliko zabavno, mislim da velika većina ljudi nije željela i mogla prihvatiti da je ovo stanje nešto što će trajati duže vrijeme, a pola godine ili godinu dana.
Pravu umjetničku fotografiju niko ne može da preslika niti njen značaj može da nestane. Iako svi jesmo content kreatori, nisu svi umjetnici
Gdje se vidiš za deset godina? Kako izgleda tvoja idealna budućnost?
– U zadnje vrijeme uopšte ne volim da razmišljam o tome, jer naginjem pesimizmu i hiperrealizmu. No, kada bih malo smanjila doživljaj, rekla bih da vidim sebe kao još uspješniju ženu, ostvarenu na mnogim poljima i prije svega zdravu i srećnu.
Poruka mladim umjetnicama…
– Mladim umjetnicama i umjetnicima bih poručila da maksimalno spuste svoj ego, svoj gard, da budu otvoreni za kritike i zajedničke saradnje, da se probaju da nađu taj entuzijazam u sebi i da ne prestaju da stvaraju umjetnost, makar to značilo da nemaju ni sekund slobodnog vremena, isplatit će se.