Zendaya, američka 25-godišnja glumica i pjevačica, uvijek privlači pažnju svojim odjevnim kombinacijama, a ove godine joj je za doprinos modnoj industriji Američko udruženje modnih dizajnera dodijelilo nagradu za modnu ikonu. Time je postala najmlađa dobitnica ove prestižne nagrade u historiji dodjele te se našla u društvu proslavljenih modnih ikona, poput Beyonce, Lady Gage i Naomi Campbell.
Mlada glumica i pjevačica ne libi se eksperimentirati s neobičnim krojevima i stilovima. Baš zato se pojavila na crvenom tepihu ovogodišnje dodjele u odvažnoj večernjoj kreaciji u crvenoj boji. Riječ je o neobičnoj haljini napravljenoj po mjeri s potpisom američke dizajnerice Vere Wang, koja je također prisustvovala dodjeli.
Ukoliko pratite rad modnog dizajnera Marka Fehéra, ova neobična kreacija Vere Wang vam, sigurni smo, nije bila ništa posebno neobična, naprotiv, već ste nešto slično vidjeli 2019. u kolekciji ovog bh. modnog dizajnera. Istina jeste da je kod Wang riječ o suknji, a kod Marka o hlačama, međutim, sporan je taj bubble oko struka ili hips don’t lie, kako je Marko nazvao kreaciju. Hips do not lie!
Marko Fehéra je svoj komad zvanično objavio na online shopu u junu 2020, te na Instagramu u više navrata 2019. godine kada je bila u izradi kolekcije, te svakako poslije toga više puta, storiji na Instagramu najviše, te kad se radila kampanja He/She/They u julu 2020. Kolekciju su objavljivali brojni online i printani magazini.
Veliki umovi slično razmišljaju ili…?
Istina jeste da dvije osobe mogu doći na istu ideju, međutim, šta kad nije riječ o tome, već o plagijatu? Oscar Wilde je jednom rekao kako je imitacija najiskreniji oblik laskanja! i Marko se slaže s tom izjavom.
– Meni se ovo ne dešava prvi put, bilo je dosta sličnih momenata, čak i kopija od dizajnera u susjednim zemljama, to je također, jedna skorija afera, gdje je dizajnerica zbog pritiska ljudi na Instagramu odlučila da mi se izvini i povuče komad, te pripiše to nesporazumu. Suština je da se takve stvari često dešavaju i ne možemo utjecati na njih, barem pravno ne, a moralno još manje, jer da tako nešto postoji kod tih ljudi, ne bi ni dolazilo do plagiranja. Siguran sam da ljudi mogu doći na istu ideju, bez da je iskopiraju, možda se to desi u nekom razvojnom putu kolekcije mada neke stvari prosto bude malo nadrealno shvatiti, ali ja uvijek pokušavam sebi opravdati drugu stranu. Bitno je da sam ja to uradio prije nje, bolje nego poslije nje. Mogu ovo shvatiti samo kompliment i odobravanje, iako moja sredina to nije često prepoznala kao nešto vrijedno, ali vidim kada to objavi Vera Wang, onda to postaje magično, kaže nam Marko.
– Da je Oscar Wild živio u eri snažnih zakona u oblasti intelektualnog vlasništva, koji bezrezervno štite interese kreativaca, onda bih se sigurno složila sa njegovom poznatom izjavom da: ‘Imitiranje predstavlja najiskreniji oblik laskanja’. Međutim, za njegovog životnog vijeka su tek počeli da se uspostavljaju instrumenti zaštite autora, dizajnera i inovatora kako u pojedinim državam, tako i na međunarodnom nivou. Stoga, u 21. vijeku, kad je situacija na ovom polju značajno bolja i to u korist kreativnih stvaralaca, zaista ne mogu stati iza ovog citata, kaže Iza Razija Mešević, stručnjakinja iz domene Prava intelektualnog vlasništva i vanredna profesorica na Pravom fakultetu u Sarajevu.
U ulozi imitatora najčešće susrećemo fast fashion brendove, ali i one luksuznije. Upravo zbog toga 2014. godine Tony Liu i Lindey Schyler pokreću Diet Prada Instagram account s ciljem da ukažu na sličnosti u dizjanu. Četiri godine kasnije account postaje ozbiljan glas u kampanji za integritet i odgovornost u modnoj industriji. Danas imaju skoro 3 miliona pratitelja i pratiteljica.
– Da, u ulozi imitatora najčešće susrećemo svima poznate fast-fashion brendove (Zara, Shein, Forever 21…), ali i oni luksuzni i zvučni (pa čak navodno i poznata pobornica i promotorica modnog prava Diane von Furstenberg) nerijetko posežu za ovom metodom. U ulozi imitiranih su obično, ali ne jedino, nezavisni i ne u toj mjeri afirmisani dizajneri. Ako instrumenti zaštite dizajnera danas postoje, zašto se onda još uvijek na oponašanje ili čak bezočno kopiranje dizajna u modnoj industriji generalno gleda kao na neki vid ‘džentlmenskog delikta’? Zašto je epilog ‘modne krađe’ obično kratkotrajna salva negodovanja imitiranog na društvenim mrežama, koja se obično zaključuje slijeganjem ramenima i konstatacijom da se ništa ne može uraditi? Rekla bih da se odgovor na ova pitanja krije u nekoliko okolnosti i to: različitom statusu modne industrije i istovremeno različitom pravnom okviru zaštite modnog dizajna u SAD-a i Evropi, te disbalansu u omjeru snaga između imitiranog i imitatora, ističe Mešević.
SAD vs. Evropa
Modna industrija u SAD-u, neovisno od njene silovite ekspanzije zadnjih decenija, još uvijek se posmatra kao proizvodna, a ne kao kreativna industrija, što je na tlu Evrope drugačije.
– Jednim dijelom kao posljedica toga modni dizajn ne uživa zaštitu po osnovu Zakona o autorskom pravu SAD-a kao autorsko djelo, budući da se radi o kategoriji koja ima i upotrebnu (utilitarnu) svrhu, a nema za cilj samo i jedino zadovoljenje estetskih i kulturnih potreba korisnika. Pored nedostatka autorsko-pravne zaštite, zaštita modnog dizajna putem jednog posebnog prava, na način kako je to moguće na tlu Evrope ili npr. u Japanu (tzv. industrijski dizajn), također, ne postoji u SAD-u. Umjesto toga, brendovi moraju posegnuti za kombinacijom različitih pravnih instrumenata kao npr. žiga (trade mark), tzv. trade dressa (cjelokupne predstave o proizvodu) i tzv. dizajn-patenta kako bi sačuvali svoja prava. Pokušaj usvajanja Innovative Design Protection Acta, koji je američkim dizajnerima trebao pružiti sličan obim i sadržaj zaštite onom koji uživaju dizajneri u EU, osujećen je u više navrata u Kongresu, kaže Mešević.
Na tlu Evrope, pa tako i u BiH, stuacija je znatno drugačija. Modni dizajn može uživati zaštitu i po osnovu zakona u oblasti autorskog prava i to kao tzv. djelo primijenjene umjetnosti/djelo industrijskog oblikovanja.
– Pored toga postoji i posebno pravo industrijskog vlasništva – gore spomenuti industrijski dizajn – kojim se može štiti modni dizajn. Riječ je o pravu koje se stiče registracijom kod nadležnog organa, za razliku od autorske zaštite koja se stiče bez bilo kakvih formalnosti. Pored toga i upravo iz razloga da bi se uzela u obzir specifična dinamika modne industrije, na nivou EU je 2002. godine uvedena i zaštita tzv. neregistrovanog industrijskog dizajna. Ovo pravo se stiče automatski, prvim činjenjem dostupnim javnosti konkretnog dizajna na teritoriji EU, npr. reklama, modna revija, i ne zahtijeva podnošenje prijave nadležnom organu. Zaštita traje tri godine od momenta publikacije dizajna, pod uslovom da je dizajn nov i individualan, te pruža upravo zaštitu od imitacije, ali ne i od postojanja drugog, samostalno nastalog dizajna koji ostavlja isti dojam, kaže Mešević.
Iako postoje jasno ispisani zakoni, problem je upravo u tome što je rekla Mešević, podcrtat ćemo – prema zaštiti tzv. neregistrovanog insustrijskog dizajna zaštita traje tri godine, zakon štiti dizajnere od imitacije, ali ne i od postojanja drugog, samostalno nastalog dizajna koji ostavlja isti dojam. Problem su komadi koji ostavljaju isti dojam.
– Modna scena je specifična, jer vrlo male varijacije mjenjaju status kopije i dobijaju status inspiracije. Tako na primjer drugačiji šav, druga dubina šava, druga pozicija rajsferšlusa, drugi materijal ili bilo šta drugačije od uzorka, pa čak i konac mjenjaju status kopije. To je svakako jedini razlog zašto street brendovi koji su i po našim shopping centrima opstaju, inače bi davno bakrotirali, 90% njihovog dizajna je kopija dizajnera. Također, mnoge tužbe mladih dizajnera ka afirmisanim dizajnerima su “propale” jer je kopija teško dokaziva u modi iako “golim” okom može biti vidljiva. Stoga nikad nisam zaštitio dizajn, niti ću to ikad uraditi, kaže Marko.
Paradoksalno je, da činjenje jednog dizajna dostupnim javnosti, posebno na društvenim mrežama i drugim digitalnim platformama ga s jedne strane kvalifikuje za zaštitu, a s druge strane čini podložnim povredi.
– U zavisnosti od teritorije na kojoj djeluju i na kojoj je povreda/imitacija nastala, modni dizajneri imaju na raspolaganju manje ili više pravnih instrumenata za zaštitu svojih interesa. Ali po kojoj cijeni? Suprotstavljanje imitatorima je, u pravilu, povezano sa visokim sudskim troškovima i dugotrajnim postupcima. Iz razloga što omjer ekonomske snage između jednog nezavisnog dizajnera i multimilionskog modnog brenda uvijek ide u korist ovog drugog, nezavisni dizajneri često u nekoj fazi odustaju od ostvarivanja zaštite ili se uošte ne upuštaju u postupke, već svoju energiju raduje usmjeravaju ka novoj kolekciji i novoj sezoni. Ali what if…, zaključuje Mešević.
Ukoliko živite u Bosni i Hercegovini, ovo what if… modnim dizajnerima i dizajnericama ostaje samo baš to what if…, ostaje samo nedosanjani san. Nažalost, u zemlji u kojoj je modna industrija bila i prije pandemije na marginama margina, ne možete se otrgnuti od osjećaja da ne preostaje ništa drugo nego da imitaciju posmatramo kao kompliment. Međutim, uprkos svemu potrebno se detaljno upoznati sa svim svojim pravima i o tome kako pravilno i najbolje zaštiti svoj brend.