Neki dan čitam, kažu postoje ljudi koji vole jutro (rano ustajanje, itd.) i oni koji ma je muka od ranog ustajanja i od ljudi koji to vole. Ja definitivno spadam u ovu drugu kategoriju, ako negdje moram raniti onda je varijanta slušalice u uši i moli Boga da koga ne sretnem u javnom prevozu, a i ako sretnem – okani me se živ bio. Recimo da se ista logika može vezati i za prvi dan u sedmici, gdje sam opet definitivno onaj koji bi mrzi ljubitelje ponedjeljka… Fuj!
Kažu da je decembar najdepresivniji mjesec. Hladno, pogledaš kroz prozor i vidiš depresivno, sivo, jednostavno rečeno vrijeme “nizašta”, pa je čovjeku loše na kvadrat. Eto neću ovaj put ni pominjati težinu vakta i prostora u kojem živimo da ne bih dodavao ulje na vatru, međutim, današnji dan je teži od drugih, usudim se reći jedan od najtežih ikad, posebno za veliki broj pristalica metal zvuka, teških rifova i premoćnih solaža. Na današnji dan prije 12 godina izgubili smo Darrela Abbotta.
Darrell Lance Abbott rođen je 20. augusta 1966. i nakon tog dana svijet više nikad nije bio isti. Ako vam, možda, ovo ime ne znači puno, da probamo onda ovako: 20. augusta 1966. rođen je Dimebag Darrell ili jednostavno Dime. Ukoliko možda iznad vaših glava još uvijek visi upitnik, samo ću još dodati posljednjeg džokera koji glasi PANTERA!!! Kome i sad nije sve jasno… napustite sjednicu!
Kada kažem da njegovim rođenjem svijet više nije bio isti, onda mislim na sve ono što je uradio od momenta kada je u ruke uzeo prvu gitaru.
Metal u ranim ‘90-im (kao i krajem ’80-ih) kažu da je bio krenuo silaznom putanjom, da je pojavom hair metala, spandexa i šminke, sve to lagano počelo ići u PM (a ne mislim na private messages). Tada su se pojavili oni (ok, znamo da su imali 4 albuma prije, kao i to da su i oni tapirali kose i bla-bla), ali tada su se pojavili PRAVI oni – PANTERA. Bend koji, ne da je bio metal mesija i ne da je vratio metal na pravi put, nego bend koji je bukvalno izmislio novi pravac u metalu, danas poznati kao groove metal, istina jeste da je bilo je bendova koji su to prije radili u neku ruku (EXHORDER npr.), ali oni su to prvi uradili kako treba i da valja do zadnje moguće sitnice. Naravno čitav bend je bio zaslužan za to, ali ne može se ne istaknuti vokal i stav kao i sama pojava pjevača Phillipa H. Anselmoa i zvuk gitare i sve ono što je izlazilo iz prstiju Dimebaga dok je udarao po zicama svoje omiljene igračke.
Ako želite da znate o kakvom se gitaristi radi poslušajte najveće hitove Pantere (oko 90% onog što su napravili) da čujete te rifove, te solaže, to “vrištanje” i “skičanje” gitare u njegovim rukama koje je opet tako prelijepo zvučalo. Sa druge strane sve tako precizno, utegnuto, na mjestu, ali ono najvažnije i što se uvijek moglo vidjeti na njihovim live nastupima (barem na snimcima, jer mi obični smrtnici nismo imali tu sreću to doživjeti kako Sotona zapovjeda) sviranje iz srca, uživanje u svakom tonu. Jednostavno, čovjek je bio jedno sa svojim instrumentom i to se vidjelo.
Ovaj teški dan nećemo trošiti na tešku priču oko raspada Pantere, problema među članovima benda, to više znaju i ptice na grani (pogotovo ako je grana pored zgrade gdje se bar iz jednog stana čuje recimo I’m Borken) jer je priča o Dimu dovoljno teška sama od sebe, pogotovo danas kada se navršilo punih 10 godina od kako je ovaj gitarski heroj “otet” od sviju nas prije vremena. Priča koju ostatak jata zna je i ta da je Darrell jedini muzičar koji je ubijen na bini za vrijeme nastupa njegovog “novog benda” (Damageplan koji je nastao poslije prekida rada Pantere), da ga je ubio poremećeni, bolesni lik koji vjerovatno nije bio ni svjestan šta radi, tako da nećemo ni o tome. Recimo da je možda (naglasak na možda) jedina, pa nazovi je pravda, nazovi kako hoćeš, dobra stvar u svemu; ako je već morao biti ubijen, bar se to desilo na bini dok je radio ono što najviše voli, ono što je njega ispunjavalo, ono što je milione ljudi ispunjavalo, jer niko to nije radio kao Dime.
Ovaj teški, sivi, depresivni dan ćemo iskoristiti da pustimo Panteru na najjače i da se sjećamo brother Dimea i po ko zna koji put uživamo u njegovim gitarskim akrobacijama i kao Kerry King (Slayer) ostavimo jedno piće sa strane za Dimea za svaki slučaj.
Prolaze godine… Nekome će možda smješno zvučati kad kažem kako nam je otet, kako pišem ove redove kao da sam redovno ispijao kafe sa Dimeom, ali teško je to objasniti ili ipak nije kad ste toliki zaljubljenik neke muzike (filma, umjetnosti, sporta, nebitno) do nekog nivoa fanatika, onda ste poslušali sve pjesme/albume, pogledali sve spotove/koncerte, poslušali/pročitali svaki intervju i tada osjećate povezanost s tom osobom na nekom posebnom nivou koju “puko face to face upoznavanje” nikad ne može postići. Dime je bio uzor milionima, razlog što su uzeli gitaru u ruke, počeli svirati, napravili bend ili jednostavno heroj koji je muzikom govorio ono sto su oni htjeli reći, ali pošto nisu znali kako u njemu su imali nekoga ko je to radio za njih. To je ta konekcija i onda s pravom možeš reći da “nam je uzet”, jer on je bio NAŠ!
Kako rekoh, kada si fanatik i sve si pogledao, poslušao, pročitao stavar je u biti još gora, jer nigdje nisi vidio/čuo/pročitao ijedne loše riječi o čovjeku. Od prijatelja, kolega, do ljudi koji su ga sretali na ulici, svi su pričali samo o tome koliko je to pozitivan i nasmijan i uvijek raspoložen lik bio. Dkaz tome su brojne posvećene pjesme i albumi – Disturbed mu je posvetio album Ten Thousand Fists, Machine Head pjesmu Aesthetics of Hate, Black Label Society pjesmu In This River, a Static-X album Start a War. Buckethead je napisao pjesmu Dime, Brian Head Welch, gitarista Korna pjesmu Letter to Dimebag.
Mislim da je to najbolje sažeo prijatelj, Bojan Mijatović, inače gitarista: Kako ja vama da opišem koliko sam voleo ovog čoveka, a da ne zvučim patetično? Koliko sam bio skenjan kad su ga ubili, koliko mi sad stoji knedla u grlu kad razmišljam o tome i koliko sam ga idolizovao kad sam bio prenaložen na sviranje gitare sa 16 godina? Guitar hero jeste kliše izraz, ali Dimebag je u tom periodu za mene stvarno bio apsolutni idol i neko na koga sam se maksimalno ugledao.
Phil Anselmo je izjavio kako neće slaviti ovu godišnjicu, jer je na taj dan ubijen njegov brat i tu nema ništa da se slavi. Slažem se, naš Dime je ubijen i tu se nema šta slaviti, ali iz onoga kako ga pamtimo nećemo sad ni vene rezati, nego kako rekoh već odvrnut ćemo Panteru, Damageplan, Rebel Meets Rebel, gledat ćemo koncerte nekad najjačeg benda na svijetu sa jednim od najboljih gitarista svih vremena i uživati u svemu onome što je Darrell Lance Abbott, Dimebag Darrell ili jednostvno BRTOHER Dime iza sebe nama ostavio.
Počivaj u miru brate Dime i ne sumnjam uopšte da gdje god da si i dalje shredaš svoju gitaru kao niko prije ili poslije i hvala ti za svaki ton koji si nam dao!