Iza imena Drvoredaktura stoji maštovit i orginalno redizajniran namještaj čija je idejna kreatorica Adna Ahmedić, tridesetogodišnja magistrica arhitekture, kojoj je najezda identičnog jednoličnog pločastog namještaja bila jedan od motiva da se počne baviti re(dizajnom).
– Ideja o redizajnu mi je skoro pa došla sama. Na posljednjoj godini na Arhitektonskom fakultetu smo dobili zadatak da od neiskorištenog hodnika fakulteta napravimo idejno rješenje studentskog centra uz pomoć samo onoga što nam je dostupno. Ja sam to shvatila ozbiljno pa je bilo mnogo pilanja, rezanja, a podne ploče su se transformisale u daske za crtanje ili zidne obloge. U glavi sam projekt razradila, ali bavljenje redizajnom doći će kasnije, nakon nekoliko godina, priča nam Adna.
Subotnja kafa, u proljeće 2014. godine, sa prijateljem koji je akademski slikar, pretvara se u zajedničko maštanje o radionici u kojoj će od neupotrebljivog namještaja praviti čuda.
– Nismo znali ni šta tražimo, niti šta očekujemo. Obratili smo se mom tati koji je skoro cijeli radni vijek radio kao mašinski inžinjer u firmama koje su se bavile proizvodnjom namještaja i koji je sa svojim prijateljima imao stolarsku radionicu.Tata je izgubio mnogo sati pokušavajući nas odgovoriti od ideje, ali nismo odustajali. Na kraju nam je pomogao da nađemo malu radionicu kod čika Joze i tu priča kreće. Pustio nas je da sve ručno brusimo, prste i ruke nismo osjećali narednih par dana, a tek onda nam je otkrio da postoji ručna mašina za brušenje i poklonio nam je. E to je bio pravi početak Drvoredakture, kaže Adna.
Nakon nekoliko mjeseci partner u zločinu odustaje zbog privatnih obaveza i Adna ostaje sama. Radionica nije imala ime, imala je samo nju, ideju, par ruku koje naporno rade i veliku podršku najbližih prijatelja. Pola godine poslije nevjerovatni Nedim Jahić daje ime radionici, najtalentovaniji dizajner Ismet Lisica dizajnira logo, Nina Mašić-Lizdek pravi prve fotke već gotovih komada borba kreće.
– Drvoredaktura postavlja prve postove na Facebook, a ja danima i noćima gledam u profile nepoznatih ljudi koji “lajkuju”. Da me nije bilo sramota, svakom “lajkaču” bih se posebno zahvalila, a dan danas pamtim imena meni nepoznatih ljudi i da ih sretnem na ulici, grlila bih ih od sreće.
Na početku je teško nalazila interesantne komade, pa je dane provodila trazeći ih na portalima za prodaju, išla po starim stanovima koji se prodaju, obilazila sve kontejnere kada je vrijeme za odvoz kabastog otpada…
– Sada je situacija drugačija i namještaj pronalazi mene. Znalo mi se desiti da mi u ponoć osoba koju nikad nisam čula, a ni vidjela, javlja da pored nekog kontejnera u nekoj ulici stoje dvije interesantne fotelje. Čak sam na gradilištu u Olovu našla stolice i molila majstore da mi ih dovezu do Sarajeva, a oni su me ubjeđivali da mi je jeftinije kupiti metar drva nego da oni dovoze stolice. Mislili su da u ih ložiti, pa kad sam im rekla sta planiram s njima- dovezli su ih i odmahivali u nevjerici, kroz smijeh nam priča.
Komadi koje nađe ne pretvaraju se odmah u nove, nekad znaju da stoje danima u radionici netaknuti i čekaju da prava ideja naleti. Skiciranje, obilaženje oko komada, gledanje u njega, pa opet skiciranje… Cijeli taj proces zna trajati danima, mjesecima. Ukoliko klijent donese svoj komad namještaja, taj proces ide mnogo brže i već nakon nekoliko skica zna kako želi da izgleda.
– Sam proces redizajna zavisi od stanja u kojem se namještaj nalazi, ali recimo proces redizajna jedne komode traje od 4-7 radnih dana. To podrazumijeva beskrajno šmirglanje, skidanje stare boje, popravljanje, popunjavanje neravnina kit masom, pa opet šmirglanje i tako u nedogled…Tek na samom kraju dolazi dio koji se zove bojenje i za koji je potrebno najmanje vremena. Onda možete zamisliti moj izraz lica kada mi neko kaže: Pa ti to samo ofarbaš!
Najteži dio ovog posla predstavlja dogovor sa klijentima, jer često nisu svjesni šta se može uraditi od tog komada, a vidjeli su nešto što im se svidjelo i ne žele odustati od “te” ideje.
– Iscrpljujuće je klijentu objasniti da “to” nešto nije moguće iz razloga što je na primjer boja ušla duboko u drvo i ne možemo ostavljati komodu natur i samo premazati uljem. U posljednje vrijeme mi je praksa da klijenta pozovem u toku rada da vidi o čemu se radi i da se opet dogovorimo šta i kako dalje da radim. Iskreno, mnogo puta ne poslušam klijenta, već uradim po svom rizikujući da sve radim ponovo, ali se do sada to još nije desilo. Dovoljno mi vjeruju da znaju kako ću pokušati (i uspjeti) od njihovog komada izvući najbolje, istakla je.
Tim Drvoredakture je jedno vrijeme imao 4 člana, tako da je Adna više bila zadužena za koordinaciju poslova, razradu rješenja, dizajniranje komada koje trenutno izrađujemo, nabavku materijala i rad u drugoj smjeni nakon “normalnog” radnog dana u arhitektonskom birou.
– Momci koji su bili vjetar u leđa ovoj maloj radionici su sjajni ljudi koji su dozvolili meni da svu svoju energiju usmjerim ka dizajniranju, a manje ka šmirglanju. Drvoredaktura sada ima nekoliko svojih proizvoda koje razrađujemo do najsitnijeg detalja i sami izrađujemo, pokušavajući da mladim ljudima ponudimo originalni namještaj i uvjerimo ih da njihovi prostori mogu izgledati baš poput onih sa Pinteresta. Bitni su ideja, dobra realizacija, par spretnih ruku i hrabrost, zaključila je Adna.
foto i tekst_Ivana Belančić