Nakon deset epizoda prvog ciklusa emisije Propuh, alternativna muzička scena u Bosni i Hercegovini dobila je svoje zasluženo mjesto pod reflektorima, zahvaljujući jedinstvenom pristupu i predanosti urednika Zamija Emira Zametice. Emisija koja cijepa ustajali zrak nedjeljom na BHT 1 posvećena je alternativnoj muzici u BiH i regiji, donosi nam osvježenje koje smo dugo čekali na televizijskim ekranima. U razgovoru s Emirom osvrnuli smo se na trenutno stanje muzičke scene u BiH i regiji i reakcije publike koje su emisiju lansirale u središte pažnje. Emirova strast za istraživanjem, otkrivanjem i promoviranjem nekonvencionalnih muzičkih izraza pruža nam nadu i uvjerenje da alternativna scena na našim prostorima nije samo prisutna, već jako živa i da raste nevjerojatnom snagom.
Objavljena je i posljednja, deseta epizoda prvog ciklusa emisije Propuh. Čestitam, odlična emisija, pravo osvježenje, nešto što baš dugo nismo mogli vidjeti na bh. televizijama. Sudeći prema onome što sam vidjela na društvenim mrežama, emisija je prihvaćena više nego odlično. Istina jeste da smo mi svi na društvenim mrežama uglavnom okruženi istomišljenicima, slušamo sličnu ili istu muziku, pa ne znam koliko imam ispravnu sliku o svemu, interesuje me kakvi su vaši utisci? Imate li neke brojeve gledanosti emisije na TV-u i na ostalim kanalima? Imate li neke podatke u kojem broju je došla emisija do Gen Z?
– Propuh je od početka usmjeren na prostor bivše Jugoslavije, ono što danas popularno nazivamo regionom, prvenstveno zbog jezika, bliskosti senzibiliteta, zajedničke prošlosti i slične društvene situacije, koja je uvijek jaka inspiracija za nastanak onoga što nazivamo alternativnom muzikom. Većina tih bendova diže glas protiv istog sistema izopačenih vrijednosti. S tim u vezi, i gledanost se razvija u regionalnim okvirima. Prvih deset epizoda je tek početak i mogu reći da je s aspekta gledanosti dosta dobar. S obzirom na to da se Propuh gleda na televiziji, putem streama BHRT-a, kao i na društvenim mrežama, nezahvalno je govoriti o tačnim ciframa. Što se tiče generacije Z, konkretne podatke nemam, ali znam da su oni jedan od razloga pokretanja ovakve emisije. Konkretno, u Društveno-kulturnom centru Sarajevo je prije nekoliko mjeseci održan koncert pod nazivom Punk-Funk-Metal-O-Rama!!! Ne pamtim kada sam vidio toliko pripadnika generacije Z u šutki. Nije bez razloga moj prijatelj i kolega Samir Čulić, inače urednik redakcije Muzičkog programa BH radija 1, tom prilikom rekao: Ovo k’o na Obali ’94.
Kako je izgledao proces odobravanja projekta? Da li ste morali posebno ubjeđivati nadređene da dobijete budžet za produkciju? Šta je bio glavni argument?
– Misija Javnog servisa jeste da zadovolji interesovanja svih građana i građanki BiH, pa tako i onih koji stvaraju i slušaju alternativnu muziku. Projekt je odobren bez ikakvih problema, čak je dočekan s entuzijazmom. Poznati su finansijski problemi BHRT-a, koji svakako utiču i na Propuh. Volio bih imati veći budžet kako bih mogao uposliti više ljudi, ne samo iz BiH, već iz cijelog regiona. Tako bismo imali više razgovora sa regionalnim bendovima i ljudima sa scene, imali bismo izvještaje sa koncerata i festivala, recenzije albuma… U svakom smislu bismo obogatili sadržaj.
Zašto ste za emitovanje emisije izabrali nedjelju iza 23h?
– Nisam želio da emisija bude na bilo koji način cenzurirana zbog eventualnih sadržaja koji nisu primjereni za djecu. Osim toga, šta ima ljepše nego okupati se nedjeljom i pred spavanje vidjeti i čuti šta dešava na regionalnoj alternativnoj muzičkoj sceni?
Zašto naziv Propuh?
– Malo je strahova tako jakih kao strah od propuha. Neću reći da se ljudi alternativnih umjetnika/ca i njihove muzike boje, ali sigurno je da u društvu u kojem živimo postoji otpor prema takvoj vrsti izričaja. Pored toga, ništa bolje ne izrači kuću kao dobar propuh.
Kad je riječ o muzici alternativno i indie obuhvataju baš širok pojam, koriste se uglavnom za opisivanje muzike koja je van mainstreama ili koja dovodi u pitanje status quo, obično se to odnosi na muziku koju prave nezavisni muzičari, koji imaju drugačiji narativ od aktuelne muzike. Indie umjetnici obično finansiraju vlastitu produkciju i imaju kreativniju kontrolu nad svojom muzikom. Jedan od razloga zašto je alternativna/indie muzika više od pukog žanra je taj što obuhvata ogromnu raznolikost zvukova i utjecaja, od garažnog rocka do psihodeličnog popa, od eksperimentalnog noisea do hip hopa, i svega između. Kako danas definiraš pojam alternativa u muzičkom kontekstu u Bosni i Hercegovini? Jesu li se i koliko su se percepcije promijenile tokom godina? Imam dojam da je u BiH alternativa sve što nije minimal techno, house, turbo folk, turbo pop i trap?
– To mi je bila velika dilema, da li muziku kojom se Propuh bavi nazvati alternativnom. Ne volim taj naziv jer je s vremenom postao opšte mjesto, a opet, kao takav, svima je jasan. Radi se o drugačijem pristupu muzici i umjetnosti, koji nije nužno komercijalno isplativ, i koji stvara zajednicu kritički nastrojenih pojedinaca/ki koji neće šutjeti na diskriminaciju, lopovluk, primitivizam, nepotizam, bahatost i sve druge nepravde. Težak je to zadatak u današnjoj BiH. U tom kontekstu mislim da se percepcija nije promijenila. Muzičke žanrove koji spadaju pod naziv alternativni ne volim stavljati u konktekst muzičkih žanrova koje si nabrojala, ali mi je jasno da je takvo razmišljanje prilično rašireno, pa otud i moja dilema da li muziku kojom se Propuh bavi nazvati alternativnom. Osim toga, ima dobrog minimal techna i housea.
Znam da jako mnogo voliš muziku, slušaš je i poštuješ. Kako vidiš razvoj muzičke scene u Bosni i Hercegovini u poređenju sa situacijom prije deset godina? Koje su ključne promjene primjetne tokom godina?
– Nedavno sam razgovarao sa Muamerom Hajdom, bivšim pjevačem benda Flatline, koji, nažalost, trenutno nije aktivan. On ima ideju napraviti dokumentarni film o okupljanjima ljubitelja alternativne muzike i umjetnosti na javnim mjestima. Prije nekih 15 i više godina, ti ljudi su se skupljali ispred sarajevske Akademije likovnih umjetnosti na Obali. Poslao mi je fotografije i snimke iz tog perioda i na jednom od njih je koncert benda Flatline sa Interground festivala, posvećenog punk i hardcore muzici, koji se redovno održavao tih godina, a na koji sam bio potpuno zaboravio. Potražim Interground festival na internetu i nađem da je u sklopu četvrtog izdanja 2007. godine, koje je trajalo od 2. novembra do 1. decembra, održano 14 koncerata na kojima su svirala 22 benda iz BiH i regiona, a bila su i tri sastava iz Njemačke, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Toga danas nema, bar ne u takvom obimu. Što ne znači da sutra ne može biti. Problem je što ne uspijevamo zadržati ljude koji rade na i oko alternativne muzičke scene. To je prokletstvo tranzicijskih, pljačkom opustošenih država, ljudi idu gdje im je bolje, odlaze iz Sarajeva, a sa sobom odnose sve ono što su godinama davali ovom društvu koje to očito nije znalo cijeniti.
Šta je onda s manjim gradovima u BiH?
– Isti proces se dešava i u manjim gradovima u BiH, s tom razlikom što neki od tih ljudi dolaze u Sarajevo, što svakako jača ovdašnju scenu. U nekim gradovima, kao naprimjer Zenici i Travniku, alternativna scena je skoro potpuno nestala. Nedavno su u Travniku nastupila posljednja dva domaća alternativna benda, NintendoChord i Hidden Resonance, koji su sastavljeni od istih članova, i u publici je bilo 30 ljudi. U Travniku je u posljednjih 20 i više godina uvijek bilo dobrih bendova. Sada ih skoro pa nema jer je naprosto sve manje ljudi koji tu žive, posebno onih koji gaje drugačije svjetonazore u odnosu na ustaljene nacionalističke matrice. IIi recimo, ono što je radio BHHC Booking u Sarajevu, okupljen oko Slavena Kopčića, koji je osim, što je svirao u bendovima Kontra i Flatline, organizovao i veliki broj koncerata, među kojima su bila i velika svjetska imena kao što je Madball. Pa onda, Comrade Booking, okupljen oko Jasmina Aganagića, koji je, između ostalog, u Sarajevo doveo japanski Mono i ukrajinski Stone Jesus. Oni sada žive u inostranstvu. Problem je što se sve, svaki put, radi iznova. Malo šta opstaje dovoljno dugo. Zbog toga stagniramo u svakom smislu.
Problem je što ne uspijevamo zadržati ljude koji rade na i oko alternativne muzičke scene. To je prokletstvo tranzicijskih, pljačkom opustošenih država, ljudi idu gdje im je bolje, odlaze iz Sarajeva, a sa sobom odnose sve ono što su godinama davali ovom društvu koje to očito nije znalo cijeniti. Isti proces se dešava i u manjim gradovima u BiH, s tom razlikom što neki od tih ljudi dolaze u Sarajevo, što svakako jača ovdašnju scenu.
Možeš li izdvojiti jedan bend iz BiH koji je u posljednjih deset godina pomjerio dinamiku i napravio velik utjecaj na našoj sceni, a spada u alternativni bend?
– Ne volim izdvajati bendove, prvenstveno zato što mislim da alternativna scena treba biti zajednica, u kojoj svi guraju jedni druge i svi rade jedni za druge. To ti je kao u šutki, kad neko padne na pod, svi skoče da ga podignu. Ja bih u srednje škole uveo obavezno prisustvo nekom punk, hardcore ili metal koncertu, da se mladi ljudi preko šutke uče solidarnosti. Što bi rekao Luka Marijanović, iz mostarskih bandova Crustalno jasno i Lopoč, poenta ove scene je druženje, prijateljstvo. Tu je i ono famozno pitanje scene. Kad neko od raje ne dođe na neki koncert, uvijek je bila zajebancija: Šta je, je l’ to ne pratiš scenu?, aludirajući na pitanje da li scena uopšte postoji. Kada ozbiljno govorim o tome, naravno da postoji, prvenstveno zbog ljudi, bendova, medijia, klubova koji rade i kojima scena, barem prema mome viđenju, daje viši smisao postojanja. Kao pojedinac mogu reći koji su meni bendovi napravili veliki uticaj na scenu posljednjih godina, ali to ne znači da neki drugi nisu, jer scena je šarolika, sa puno različitih žanrova i u svakom uvijek postoji bend koji vuče naprijed. Da ne bude da sam potpuno izbjegao odgovor, pomenut ću onaj koji je na mene ostavio najjači utisak posljednjih godina, prvenstveno zato što im je prosjek godina 18. To je sarajevski bend San, čiji je album prvijenac Svaštara najavljen za 12. januar, i čekam ga sa nestrpljenjem. Generalno mislim da su dobri, novi, mladi bendovi najvažnija pojava na sceni. Recimo, beogradski hardcore bend Neven, po meni je najveći hit u regionu u posljednjih godinu dana.
Alternativna muzika se uvijek povezivala sa političkim i socijalnim problemima, mnogi muzičari i muzičarke koriste svoje platforme i svoju muziku kako bi progovorile o nepravdama i nejednakostima. Pratim dosta bendova, ali nisam stekla dojam da se nešto naši bendovi posebno bave ovim pitanjima?
– Bave se tim pitanjima, kako ne, ali koliko god bili glasna manjina, njihov glas teško dopire do većine. Sarajevski punk band Moca i biznismeni je, recimo, svirao na Dobrinji u okviru protesta protiv izgradnje benzinske pumpe i skladišta kerozina u vodozaštitnoj zoni i u neposrednoj blizini stambenog naselja. Protest, kao i mnogi drugi u BiH, okupio je stotinjak ljudi. Većina je toliko zatupila da nije u stanju ustati ni protiv onih koji im ugožavaju zdravlje. Da je na protest izašlo deset hiljada građana i građanki Dobrinje, vjerujem da bi sve bilo drugačije. Šta onda preostaje Moci i biznismenima nego da zajedno sa Mukijem iz hardcore benda Kontra naprave pjesmu Istom snagom, u kojoj jedan od stihova kaže: Nikad pokorni većini, čast je biti u manjini, a drugi Dok je oko nas sve više sivila, iskra nikad nije jače sijala.
Definicija alternativna muzika se počinje mijenjati još 1990. kad odbor za dodjelu Grammy nagrada počinje davati nagradu za najbolji alternativni album i tako postaje indirektno dio mainstreama. Neki primjeri bendova su Depeche Mode, Nirvana, The Offspring, Prodigy… Ove godine ta kategorija je proširena na više podkategorija, a nominirani u toj kategoriji su bili Actic Monkeys, Florence + The Machine, Arcade Fire, Björk, svi popularni i svi dio mainstream kulture. Kako vidiš taj mainstream crossover, odnos između mainstreama i alternativne muzike danas? Je li moguće održavati autentičnost i alternativni duh kad umjetnik postane popularan?
– Na alternativnoj sceni je uvijek bilo i bit će stavova koji spremno osude neki bend koji je komercijalno uspio, usput često i pripitomio zvuk za šire mase, i tako ušao u mainstream. To je potpuno legitimno razmišljanje. S druge strane, opravdano je i razmišljanje da komercijalni uspjesi, kao najvažniji pokazatelj da je nešto postalo mainstream, omasovljuju scenu, odnosno povećavaju broj poklonika, hajmo reć’, alternativne muzike, posebno među mlađom populacijom. Često se sjetim prijatelja koji je iz Sarajeva preselio u Berlin i kao jednu od glavnih prednosti naveo to što konačno nije u manjini. Nije mu smetalo što se u toj većini sluša i Arcade Fire i techno i Beethoven i harsh noise. Društvo izgrađeno od pojedinaca koji imaju izgrađen muzički ukus, sigurno je ugodnije za život i otvara više prostora za svaki muzički i umjetnički izričaj. Kada bi barem bendovi koje si pobrojala bili mainstream u BiH, alternativna scena bi sigurno bila puno jača.
Ukusi svijeta su evoluirali iz sirove instrumentacije 20. vijeka, zamjenjujući je za elektronskiji zvuk u tehnološki naprednijem dobu. Imati bend je skupo, prvo morate pronaći grupu isomišljenika, oprema i instrumenti su skupi, potreban vam je prostor za probe, a i putovanja su skupa. Ranije su se bendovi sastajali u garažama i pravili buku, sad dosta muzike nastaje u spavaćim sobama dok ste sami, skinete Ableton (softver za pravljenje muzike) i počnete da stvarate. Društveni mediji popunjavaju rupu, napravljeni su za individualno samoizražavanje. Platforme kao što su TikTok, Instagram i Twitter – pa čak i portretna orijentacija ekrana pametnog telefona – daju prednost pojedinačnim glasovima. Kult pojedinca je jači nego ikad. Slažeš li se da je muzičku industriju generalno na poseban način oblikovala tehnologija?
– Moj kolega Amer Kuhinja, kamerman i više od toga, s kojim sam dobrim dijelom izgradio Propuh, uvijek kaže: Ja sam postao punker jer su ti ljudi čitali knjige. To je njegovo iskustvo, ne znači da svi punkeri čitaju knjige. Ana Milanović, voditeljica emisije, studira komparativnu književnost, i na trećoj godini je njih svega troje. Čini mi se da knjige više nisu pretjerano u modi kod mladih ljudi. Dobrim dijelom su ih zamijenili društveni mediji i pomenuto individualno samoizražavanje, koji su donijeli i dobro i loše, zavisno od pojedinca. Dijelom su otuđili ljude, dali im osjećaj da su dio nečega, iako nisu fizički prisutni. Vjerujem da je alternativna scena zajednica ljudi drugačijih svjetonazora, kojima tehnologija uglavnom treba kako bi olakšala stvaranje i promovisanje muzike i umjetnosti koju rade, a koja svoju potpunu realizaciju doživljava u stvarnom svijetu, u već pomenutoj šutki, recimo, gdje ljudi tijelima dodiruju jedni druge. Naravno da su tu i mobilni telefoni da ostave digitalni trag kako je nešto bilo ili kako je neko bio na nekom koncertu. Tehnologija danas oblikuje sve, ne samo muziku, ali koncert, mjesto na kojem se skupimo da čujemo i vidimo ljude koji stvaraju muziku, ništa ne može zamijeniti. Biti na dobrom koncertu za mene je jedan od najboljih osjećaja uopšte.
Ja bih u srednje škole uveo obavezno prisustvo nekom punk, hardcore ili metal koncertu, da se mladi ljudi preko šutke uče solidarnosti.
Koliko i diskografske kuće širom svijeta utječu na alternativnu scenu generalno?
– Sve što okuplja alternativnu scenu, utječe pozitivno. Ima odličan dokumentarac Hype, koji govori o grunge sceni u Seattleu. U jednom dijelu urednica Backlash fanzina, Dawn Anderson, govoreći o vremenu neposredno prije nego što je grunge okrenuo svijet naopako, kaže kako bi se na pomen riječi scena obično zakolutalo očima i govorilo: Kakva scena? Ne postoji scena. Pričamo o Seattleu, u kojem ne da je bila scena, nego je nastao čitav jedan novi alternativni muzički pravac. Naravno da je dobar dio tog dokumentarca posvećen izdavačkoj kući Sub Pop, koja je na neki način okupila tu scenu i predstavila je svijetu. Tu veliku ulogu danas igra i tehnologija koju si ranije pomenula, jer omogućava svakome, uz ne pretjerano velika ulaganja, da snimi album i podijeli ga sa svijetom. Ipak, to nije dovoljno. Diskografske kuće, klubovi i mediji, sve što okuplja muzičare i publiku, kao što već rekoh, još uvijek su itekako bitni. Teško je uraditi sve sam. To je privilegija baš rijetkih. Diskografske kuće, naravno, posvećene alternativnom zvuku, nedostaju u BiH kako bi i scena bila bolja. U drugim zemljama bivše Jugoslavije situacija je dosta bolja, što se, na kraju krajeva, vidi i na kvalitetu alternativne muzičke scene.
Mediji su još jedan problem. Vrlo često čujem umjetnike, razne, kako optužuju bh. medije da ne pišu o domaćim brendovima, iz perspektive nekoga ko je novinarka 20 godina, kažem da to nije tačno. FBL magazin već deset godina bezuslovno promovira kulturnu scenu u BiH, pišemo o svim subkulturama koje žive u BiH, ističemo manjine, podržavamo kreativnu scenu, pišemo o uličnoj umjetnosti, ističemo alternativnu umjetnost, mjesto smo komunikacije oko koje se okupljaju kreativci i kreativke svih generacija. Uvijek objavimo sve što nam stigne na mail. Međutim, kako je i Dragomir Križić naglasio u jednoj od vaših emisija, nema dovoljno reklama za bendove, nema PR-a, jednostavo nema nikakve komunikacije s medijima. Malo njih je svjesno da se trebaju graditi odnosi s medijima, ne može novinari znati šta se dešava ako mu neko to ne kaže. Osim toga bendovi slabo koriste društvene mreže, koje su odlične za promociju, internet daje šansu, ako misle da mediji neće. Istina jeste da se mediji drže sigurnih formula, ali isto tako sam sigurna da neće odbiti objavu ako im je dostavite. Šta ti smatraš da je najveći problem kad je riječ o medijima koji pišu o alternativnoj sceni i generalno promociji te scene?
– Najveći problem je što je tih medija malo. Čak nisam ni siguran iz kojeg razloga, jer ima ih dosta koji se deklarišu kao slobodarski i otvoreni, uvijek spremni podržati druge i drugačije. Kada je Propuh počeo sa emitovanjem, sastavio sam PR tekst sa fotografijama i linkovima, i poslao ga na najmanje 50 internet portala u BiH. Među njima je bilo najmanje pola onih za koje sam vjerovao da mogu odvojiti malo virtualnog prostora za TV emisiju posvećenu alternativnoj muzici, koja se emituje na Javnom radiotelevizijskom servisu BiH. Vijest da počinje Propuh objavili su Izvan Svake Kontrole, Fashion Beauty Love i bhrt.ba. Nomad mi je ponudio da napišem tekst o tome, jer ne objavljuju vijesti kao takve. E sad, vjerujem da ima i do toga što se BHRT možda doživljava na način da predstavlja konkurenciju komercijalnim i medijima koji žive od projekata i donacija. Što ne bi trebao biti slučaj, posebno kada se radi o emisiji o alternativnoj muzici. Bendovi bi, također, možda mogli više pažnje posvetiti PR-u, ali opet, dobra pjesma, dobar album najbolji su PR.
Jasno je da ljudi koji organizuju koncerte alternativne muzike u BiH već godinama nemaju ozbiljnu institucionalnu podršku. Samo rijetki kolektivi imaju potporu institucija, države i lokalnih vlasti. Međutim, smatram da je publika puno veći problem. Kroz FBL magazin pratimo kulturnu scenu u BiH intenzivno, na koncertima smo, partyjima, izložbama, i stekla sam dojam da ljudi ne dolaze dovoljno na koncerte alternativnih bendova, pokoji bend može napuniti AG, bivši Kriterion, FIS, čak ni određeni žanrovi elektoronske muzike nemaju publiku, kao npr. drum’n’bass. Svi smo nekako glasni na društvenim mrežama, u realnosti dođe stotinjak ljudi na koncert. Kad je ugašen Sarajevo Metal Fest kolega novinar i muzičar Ensar Bistrivoda je napisao sjajan tekst Kome će nedostajati Sarajevo Metal Fest?, zaključio je tekst riječima: Kome će ovaj Fest nedostajati? Ljudima koji se kunu u metal, al’ domaći im nije nešto? Ljudima koji se kunu u metal, al’ ne idu na svirke? Ljudima koji se kunu u metal, al’ gledaju prvo KO ORGANIZUJE svirku??? Ljudima koji se kunu u metal, al’ samo dolaze na određeni metal i određene bendove? Ljudima koji žive taj metal, al’ ne mogu skupiti cvaju u 2 i kusur mjeseca za ono što vole? Ljudima koji su taj metal malo i prerasli i isfurali? Šta ti misliš šta je razlog male posjećenosti koncertima alternativne muzike?
– Ljudi stare, sazrijevaju i mijenjaju se, pa kao takvi imaju puno pravo da više ne idu na koncerte, ako to ne žele. Već sam govorio o tome, nedostaje kontinuitet, a s njim i napredak. Ako ljudi koji organizuju koncerte nisu uspjeli napredovati, iz raznih, što objektivnih, što subjektivnih razloga, pa dovesti veće, ozbiljnije bendove, nemaju razloga biti nezadovljni činjenicom što publika ne želi slušati jedno te isto. Za mene alternativna scena jeste stvar zajednice i međusobnog podržavanja, ali za neke ljude nije i nemam problem s tim što ne dolaze na svirke bendova koje ne smatraju dovoljno dobrim, ili koje su slušali i gledali stotinu puta. Osim toga, Metal Fest u Sarajevu i dalje postoji. Možda ga vode drugi ljudi, ali kao takav nije nestao. Inače, cijenim to što radi ekipa okupljena oko Primarcha. Posebno njihov posljednji potez. Svakog četvrtka su organizovali metal večeri u ProRock klubu Johnny. Klub se zatvorio, a oni su Metal Nights premjestili u Jazzbinu, nedjeljom. Nema se šta kukati što se nešto zatvara ili prestaje postojati, ideš dalje, radiš to što voliš, i ne misliš kome će se svidjeti ili neće. Čini mi se da je kod nas, ponekad, više zastupljeno kukanje kako nečega nema, nego konkretan rad na tome da toga nečega bude. Pri tome, ne mislim konkretno na Ensara, vjerujem da je on uložio i rad i trud, na kraju krajeva, napisao je tekst o tome, mislim općenito. Posjećenost nije mala, sve je veća, nastaju novi bendovi, stari se ponovo okupljaju. Metal band Gnu, nastao prije 30 godina, odnedavno je ponovo aktivan. Na koncertu održanom u AG-u 30. decembra nastuplii su Lepra, Pokora i Paraliza Buđenja, sve mladi bendovi, prostor je bio krcat, ne pamtim kada sam vidio toliko ljudi. Pedeset ih je bilo napolju. Dio atmosfere moći ćete vidjeti i u narednom izdanju Propuha, 7. januara. Zatim, sve je više ekipa koje organizuju svirke. Nova se pojavila, zove se Nema više gospode u Sarajevu. Denil Babović, iz benda S-Alt, u Tuzli je pokrenuo klub Baza. Sve me to raduje.
Čini mi se da je kod nas, ponekad, više zastupljeno kukanje kako nečega nema, nego konkretan rad na tome da toga nečega bude.
U deset epizoda ste razgovarali sa brojnim muzičarima/kama, kad sve sumiraš, šta je najveći problem sa alternativnom scenom u BiH? Koji su najveći izazovi?
– Radi što misliš da treba i pusti druge da odluče da li je to dobro za njih ili ne, da li žele biti dio toga ili ne. Puno je više preispitivanja nego konkretnog rada. Najveći izazov je kontinuitet, meni konkretno da održim Propuh da traje i napreduje. Divim se Arnelu Šariću Šaranu koji je uspio, kako-tako, održati Izvan Svake Kontrole da postoji evo već skoro 20 godina.
Kakva je situacija u regiji? Kako se regionalna muzička alternativna scena razlikuje ili sliči našoj sceni? Kakvu podršku umjetnici dobivaju od institucija i lokalnih vlasti?
– Koliko su zemlje u regionu u svakom segmentu života ispred nas, toliko su ispred i kada je riječ o onome što zovemo alternativnom muzikom. Da su, recimo, već pomenuti BHHC Booking i Comrade Booking imali veću podršku od strane raznih nivoa vlasti u BiH, možda bi sada imali ozbiljan festival punk i hardcore muzike, od kojeg bi ti ljudi, možda, mogli pristojno živjeti u Sarajevu. Pitanje je da li bi oni takvu vrstu podrške i željeli i kolika bi bila njena cijena. To sve je, naravno, političko pitanje. Mislim da je jedna od stvari koja nedostaje upravo više našeg novca, kojim raspolažu oni na vlasti. Ne vidim problem u tome da bilo koji od brojnih nivoa vlasti dijelom finansira koncerte i festivale na kojima će im bendovi s bine, eventualno, ukazati na sve ono što rade loše. Valjda je demokratija tako i zamišljena. Trenutno u Sarajevu imamo vlast koja bi trebala biti otvorenija za podršku alternativnim muzičarima i umjetnicima, ali to još uvijek baš i ne pokazuje. Istina, ne vidim ni da ljudi okupljeni oko alternativne scene pretjerano traže te naše pare za svoje aktivnosti. To bi se moglo promijeniti. Opet, DIY punk scena, recimo, počiva na samoorganizaciji i kao takva stvarno nudi autentičan osjećaj, koji nema cijenu, odnosno cijenu određuju oni koji dolaze na svirke, tako što po principu donacija u kutiju na vratima ubace onoliko novca koliko misle da treba. Ali, i te donacije zavise od platežne moći pojedinca, koja je veća u razvijenim kapitalističkim sredinama. Sigurno je u Hrvatskoj i Sloveniji lakše ubaciti deset eura u kutiju. Kako god gledali na alternativnu scenu, za bolji razglas treba više novca. Ekipa okupljena oko portala Izvan Svake Kontrole sa novom godinom je odustala od organizacije svirki u Sarajevu jer smatraju da ne mogu obezbijediti goli minimum produkcijskih uslova za kvalitetno održavanje koncerata.
Trenutno u Sarajevu imamo vlast koja bi trebala biti otvorenija za podršku alternativnim muzičarima i umjetnicima, ali to još uvijek baš i ne pokazuje. Istina, ne vidim ni da ljudi okupljeni oko alternativne scene pretjerano traže te naše pare za svoje aktivnosti. To bi se moglo promijeniti.
Već ste najavili nove epizode od 7. januara! Jedva ih čekamo! Možeš li nam reći šta nas to posebno očekuj u novim emisijama?
– U narednim emisijama, između ostalog, slušajte i gledajte: Nula Plus, hardcore bend iz Tuzle; Reflections of Internal Rain, hardcore/punk bend iz Novog Sada; Gnu, metal bend iz Sarajeva; Muamer Hajdo, ex. Flatline iz Sarajeva; Kevlar Bikini, HC/punk/noise/metal bend iz Zagreba; Emphasis, post-rock/metal bend iz Čakovca, Ego, migrant dark punk bend iz Berlina; Headhop, dub bend iz Beograda; Goran Perišić Peša, knjiga o sarajevskoj underground sceni u periodu između 1979. i 1992. godine… Sve to možete pratiti i na našim društevenim mrežama Youtube Facebook, Instagram . Uživajte!