Prave beznadne žrtve mentalnih bolesti mogu se naći među onima koji izgledaju najnormalniji. Mnogi od njih su normalni, jer su tako dobro prilagođeni našem načinu postojanja, jer je njihov ljudski glas utihnuo tako rano u njihovim životima, da se čak ni ne bore, ne pate niti razvijaju simptome kao neurotičari. – Aldous Huxley
Miran vikend na selu. Subotnje veče. U sobi samo zvuk pucketanja vatre i tama. Iz kutka blagu svjetlost daje lampa u obliku globusa. Majka Zemlja 1:40 miliona. Moji prijatelji, kao i većini, su rasuti po cijelom svijetu. Rijetko se viđamo, ali se trudimo da budemo jedni drugima u životu. Kroz chatove i objave, u spletu riječi i slika, dijelimo suze i smijeh, pružamo podršku i proslavljamo sretne trenutke.
Ne postoji slika niti vijenac riječi koji mogu iskazati ono što može tišina, dok sipamo jedno drugome topao čaj od biljaka koje smo ljetos ubrali. Tu, pored potoka.
Nakon maglovitog jutra, sunce i topao dan su izmamili pčele iz košnica. Blagi vjetar njiše tek propupale grane. Odlučili smo roštiljati povrće i gljive, da što više vremena provedemo na zraku. I u dimu. Bez interneta i u vunenim čarapama. Dvoje inžinjera, koji cijelu sedmicu provedu za računarom, popravljaju ogradu i cijepaju drva. Cosplayaju seljane da bi sačuvali mentalno zdravlje. U doba hiper-realizma, jednostavnost je postala luksuz. Glave napunjene informacijama kreiraju mnoštvo scenarija. Teško je pronaći mir. Tražimo mjesta na kojima ćemo biti što bliže prirodi.
Dok negdje u daljini nuklearne bojeve glave spavaju… I šta je uopšte mentalno zdravlje? Biti prilagođen bolesnom društvu, učestvovati u kolektivnoj disasocijaciji? Još jedna plima neoliberalnog kapitalizma, koji u ratovima vidi samo profit.
Anti-influenser, umjesto da idem na fitness i fotkam se u ogledalima – kopam. I ne dokumentujem. Styling – katastrofa. Ali vrijeme jednom mora stati. Jer kada se svi ekrani zatamne, šta nam ostaje? Valja nam se suočiti sa svim onim sitnim i ogramnim tugama koje se kriju ispod površine funkcionalnog građanina.
Poslije ovakvog ručka se mora odmoriti. Kroz otvoren prozor, kroz koji se inače čuju samo ovce i koze, čujem pljuskanje vode na obližnjem koritu. Planinari se umivaju i viču: Ovo je Džennet!
Vječno dostupni često bježimo u izolaciju. Bježimo od ljudi, ali tražimo Čovjeka. One trenutke istinskog razumjevanja. S gomilanjem prilika, šanse se smanjuju. Vječno uvezani i hronično usamljeni, magičnim pokretom prsta omamljeni. Pisana riječ i emoji mogu biti samo obećanje za stvarni susret. Onaj u kojem je strah utješen i sram ogoljen. Duboko znam da najteže pronalazimo riječi kada imamo najviše da kažemo. Lako je podijeliti kada znamo šta nas obuzima. Pomozi mi da osjetim sigurnost, da se zaputim ka sjenama. Pomoći ću ti da pronađeš prave riječi. Pričuvaj moju bol kada je preteška. Najteže su one brige koje nemaju ni imena.
Prije nekoliko godina, na jednom muzičkom festivalu na planini, srela sam starog poznanika. Družili smo se nekad, često po probama, dok sam bila na faksu. Imao je punk band u tom periodu. Nakon toga sam čula da se preselio na imanje i počeo da obrađuje zemlju. Dok smo sjedili na travi, okruženi šarenim ljudima i pokojim psom, pitala sam ga: Sviraš li više punk? Ne znam, nisam. Nisam više ljut.
Kada smo otkrili moć mašine i počeli sa masovnim rudarenjem da bi je nahranili, počela je i prva velika kriza našeg duhovnog stanja. Ljudi su masovno sa sela dovođeni u gradove. Fabrike su zamijenile polja, smog jutarnji povjetarac, skromne domove kolektivno stanovanje protkano bolestima… Ono što je trebalo da hrani tijelo i um, počelo je da ih truje. Bez predaha. Svaka naša aktivnost ne ostavlja trag samo na planeti. Trag ostaje i u našem duhu.
Nisam sigurna šta je duhovnost. Definicija i moj odnos prema njoj su se mijenjali kroz godine. Zadnja, radna verzija bi bila: Sve ono što nas odvodi od narcisizma. Sram nas izoluje, hrani nas lažima da ćemo izgubiti mjesto u čoporu, ako pokažemo ranjivost, ako ukažemo na tragove neadekvatnosti. Jer moraš biti najbolja verzija sebe. Ima online kurs i filter za to. Kao da s druge strane nije čovjek. Kao da i iza tuđih zjenica nisu one iste brige, u drugom obliku, vođene drugačijim ritmom… Kada brana popusti, samo će se na prvi moment učiniti da stiže plavni val. Voda će poteći. Dio smo rijeke, dio smo mora, dio smo oblaka… I kap kiše. Preupitaj nekoga za zdravlje, za ljubav… S interesovanjem i pažnjom. Možda vodite slične bitke.
Među ovim planinama vrijeme teče sporije. Kada ovdje dolazim, osjećam da imam više života. U ovom sanjivom popodnevu, daleko su društveni i digitalni identiteti. U trenucima u kojima nisam niko, u kojima ne dugujem ništa… najveća sam. Položaj sunca na nebu govori da će uskoro biti vrijeme za pokret, ali imamo vremena za još jednu kafu sa izvorskom vodom.