Whisky je bio natočen, dimile se kubanske cigare, Tito je pričao viceve ali s njim u Užičkoj 15 nisu bili intimusi Kardelj i drugovi, nije ni Krleža došao u posjetu, ađutanti i ordonansi nekamo su bili otpravljeni. Nasuprot njemu, sjedio je naočit i elegantan muškarac za kojeg bi se lako moglo reći da je holivudski glumac na prijemu kod maršala. On je, ustvari, travnički šnajder Mujo Bahtović.
Za jednog Titovog lova u bosanskim šumama doveli su ga u vilu kod Bugojna da uzme šnajdersku mjeru i skroji odijelo za predsjednikovo putovanje po istočnim nesvrstanim zemljama. Od tada drugi krojači nisu dolazili u obzir. Savršenstvo zanatske izvedbe prepoznao je onaj koji je još pod imenima Spiridona Mekasa i inžinjera Babića na putovanjima između Pariza i Istanbula odjeven u najotmjenija odijela i šešire zavaravao policijske agente. Zato se ophodio sa šnajderom Mujom kao s vrhunskim Majstorom, tako ga je i oslovljavao.
To što šnajder nije bio u partiji, kako se govorilo za članstvo u Savezu komunista, bilo je nevažno, Tito je tražio najbolje a Majstora iz Tvornice konfekcije Borac preporučilo je umijeće da za jedan dan skroji i sašije perfektno odijelo ili uniformu. Izrađivao je on i kapute za drugaricu Jovanku, potom odijela za premijere Džemala Bijedića i Branka Mikulića, generala Franju Herljevića…
Jednom je hitno otputovao u Kupare da sašije lovačko odijelo za predsjednika Komunističke partije Francuske. Georges Marchais ljetovao je na Jadranskom moru kao gost jugoslovenske vlade i iznenadno je bio pozvan da se pridruži Titu u lovu na medvjede, a po protokolu morao je imati odgovarajuću monduru. Sve je to travnički šnajder radio bez ikakvih dodataka na platu i honorara, bez povlastica i privilegija.
Whisky je bivao poslužen na svakoj krojačkoj seansi ali Tito nije samo pričao viceve Majstoru. Pred njim je na Dedinju i u bugojanskoj vili stajao samoupravljač i neposredni proizvođač. Želio je da čuje, bez suflera i cenzora, kako živi narod, zanimalo ga je kakve su plate i radni uslovi, interesovale su ga mnoge pojedinosti iz socijalističke svakodnevnice. Lokalni aparatčici domislili su da bi predsjednik mogao svašta pitati, pa su šnajdera instruisali da kazuje samo laude o trudbeničkom pregalaštvu i životnom izobilju. Kao jedan od onih Travničana kakvim ih Andrić opisuje – s carem govori, Mujo Bahtović je odgovarao po svojoj savjesti, slobodno i neusiljeno, kao u romanesknim i filmskim scenama kad podanik razgovara sa vlastodršcem.
Vile i rezidencije u kojima se travnički šnajder sastajao s Titom razorene su u ratovima 1990-ih. Privredni gigant Borac, u kojem je radio do penzije, sveden je na minimalističku verziju. Ostalo je gospodstveno držanje i u poznim Majstorovim godinama, sačuvan je jedan album s fotografijama snimljenim u lovačkoj vili. Ruka u kojoj travnički šnajder drži odijela zaklanja lice Rate Dugonjića koji stoji u pozadini. S tompusom u lijevoj ruci, Tito desnom opipava sako, provjeravajući da li je tkanina dovoljno meka. Nije volio teška i gruba platna.
Ponekad, dok stojim na verandi Andrićeve rodne kuće, ugledam na balkonu stambene zgrade Titovog travničkog šnajdera. Ako nam se pogledi susretnu, podignem ruku u znak pozdrava.
tekst preuzet sa prijateljskog portala Nomad.ba / Enes Škrgo
