U svijetu prepunom raznolikosti i brzih promjena, rijetko se susrećemo s pojedincima koji od malih nogu znaju svoj životni put. Takva je priča o mladom umjetniku, interpretatoru i multiinstrumentalisti Zaninu Berbiću čija je ljubav prema sevdalinkama postala neizostavni dio njegovog identiteta još od djetinjstva. Sa samo 28 godina već ima dvadesetogodišnje iskustvo posvećenosti ovoj izuzetnoj muzičkoj formi.
Njegovo putovanje u svijet sevdaha počelo je neprimjetno, dok je još kao dječak provodio dane pjevajući ove melodije dok se igrao ili vozio bicikl. Ta unutarnja povezanost s muzikom sevdaha nije bila samo slučajna. Iz njegove porodice dopiru korijeni muzikalnosti, s očeve i majčine strane, ali posebno se ističe priča o njegovoj nani sa očeve strane, koju nikada nije upoznao, ali čiji se duh i strast prema sevdalinkama očituju u njegovom vlastitom izražavanju.
– Ne bih se mogao sjetiti kada sam i u kojoj prilici prvi put čuo sevdalinku, ali sam od početka osjetio i znao da je ta muzika moj životni put. Od malih nogu sam sam povazdan pjevao… dok sam se vozio na biciklu, igrao sa vršnjacima. Nakon što bih svima dosadio, i dalje bih pjevao. Ljudi su se čudili djetetu koje se igra i pjeva ‘Omer beže, na kuli sjeđaše’. Tada sam to radio instinktivno, ali danas, s ove vremenske distance, uvjeren sam da se moja svrha življenja najjasnije manifestuje baš u momentima dok pjevam. U tim trenucima sam najispunjeniji, kaže nam Zanin Berbić na početku našeg intervjua.
U svijetu koji pulsira brzinom svjetlosti, gdje se buka i haos čine neizbježnima, postavlja se pitanje: Postoje li još uvijek mjesta gdje se osjeća atmosfera i emocije kakve izražava sevdah? Je li ova duboka emocionalna povezanost samo nostalgično prisjećanje na prohujale dane ili sevdah i dalje tinja kao plamen, neumoljivo gorući uprkos izazovima modernog doba?
– Sve brži tempo života gasi sevdalijske ambijente. A sevdalijski ambijent je ambijent umjerenosti i mira. Međutim, paralelno sa ubrzavanjem tempa života, upravo te dvije kategorije sve više dobijaju na značaju. U tom kontekstu smatram i da će se sevdalinka sve više cijeniti, jer su umjerenost i smirenost jedne od njenih glavnih odrednica. Umjetnička vrijednost sevdalinke je neupitna, a duboko sam uvjeren da je svaka prava umjetnost u svakom vremenu moderna. Ne nužno popularna, ali sigurno moderna.
Jedan filmski reditelj iz New Yorka mi je pričao kako se prvi put sa sevdalinkom susreo u Crnoj Gori. Rekao mi je da je plakao dok je slušao sevdalinke, iako ni riječ nije razumio. Sevdalinke kucaju ritmom tuge, ali i radosti, ako ste ikada dopustili da vas zanese melanholija koja se ne može riječima opisati, onda znate moć sevdaha. Može li se reći da je sevdah više od muzike?
– Jezička barijera, kada je muzika u pitanju, ne mora značiti ograničenje za emociju. Mnogi od nas uživaju u pjesmama na jezicima koje ne razumiju. Muzika je univerzalan jezik pa je tako i sevdalinka kao jezik univerzalna.
Izjavili ste kako ne postoje dva ista pjevača na ovoj planeti. Svaki pjevač, s više ili manje kvalitete, zapravo je jedinstven i nezamjenjiv. Mislite li da to ima veze sa količinom crne žuči, ljubavnog žara i jada, koji imaju u nekom pjevaču?
– Emocije svakako igraju veliku ulogu u tome. No, razlog za to je također i činjenica da nijedan čovjek na planeti nije identičan nekom drugom ni u fizičkom smislu, ni u smislu životnog iskustva. Svako je svijet za sebe. Ali, ako ovu temu ograničimo samo na pitanje sevdalinke, onda smatram da je akademik Vlado Milošević najbolje opisao pjevača sevdaliju kad je kazao: Nije svačije da pjeva sevdalinku, jer nije dovoljno biti dobar pjevač sa lijepim glasom, nego takav pjevač mora prije svega biti umjetnik, a umjetnika među pjevačima je malo, kao što ih mnogo nema ni među slušaocima.
Umjetnička vrijednost sevdalinke je neupitna, a duboko sam uvjeren da je svaka prava umjetnost u svakom vremenu moderna. Ne nužno popularna, ali sigurno moderna.
Koji pjevači/ce su najviše utjecali na Vas?
– Moji uzori su svi oni pjevači od kojih sam nešto naučio. Njih je zaista mnogo, no svakako da je na mene najviše utjecala slavna generacija pjevača koji su se okupljali oko institucije Radio Sarajeva od 1945. godine, pa do kraja šezdesetih godina. Mnogo učim i od ljudi koji nisu pravili karijeru, već su samozatajno njegovali sevdalinku. Ne bih nikoga po imenu isticao, jer bi trebalo mnogo prostora da ih sve nabrojim.
Svirate nekoliko instrumenata, harmoniku, violončelo, violinu i saz. U jednom intervjuu ističete kako se sviranje na sazu se prvenstveno usvaja usmenim putem. Dakle, ne postoji nikakav udžbenik na osnovu kojeg biste mogli savladati osnove. Vi ste naučili sami svirati saz, slušajući i gledajući snimke velikih sazlija Selima Salihovića iz Janje kod Bijeljine, Muhameda Mešanovića Hamića, Igbala Ljuce, Mehmeda Gribajčevića, Hašima Muharemovića, Rajka Simeunovića i drugih. Kako je to moguće i kako je izgledao taj proces? Da li ste razmišljali možda da napišete jedan udžbenik o sviranju na sazu?
– Prije skoro dvadeset godina sam taj instrument prvi puta vidio na starim crno-bijelim snimcima Televizije Sarajevo, a u rukama velikog i važnog sazlije Selima Salihovića iz Janje kod Bijeljine. Osim nekih usputnih intrukcija od strane graditelja sazova Smajla Mešanovića iz Gradačca, od kojeg mi je otac i kupio prvi saz, nisam imao drugog učitelja. Zapravo, moji učitelji su bili svi ovi ljudi koje ste spomenuli, i još neki, uz čije snimke sam savladavao taj instrument. Udžbenik koji bi bio namijenjen onima koji se tek upoznaju sa sazom svakako bi bio vrlo koristan, ali budući da je riječ o specifičnom instrumentu, usmeni put je ipak najprirodnija i najefikasnija staza kojom treba proći svako ko želi da kuca u saz, kako se to starinski kaže.
Zašto je saz poseban instrument?
– Posebnost saza nije toliko fizička koliko je metafizička. Ako bi se po tehničkoj zahtjevnosti komparirao sa nekim drugim instrumentima, poput gudačkih, on je dosta jednostavan za svirati. Potrebno je samo dosta vježbe i upornosti. Međutim, ono što ja doživljavam kao posebnost saza jeste što je njegov zvuk inspirirajući za pjevača sevdaliju. Pjevač je taj koji vodi pjesmu, određuje tempo i dinamiku, a saz mu osvjetljava i ukazuje put. Ne znam kakva su iskustva drugih pjevača, no moje je da ću kao pjevač uvijek biti inventivniji u interpretaciji ako me prati saz, nego ako me prati neki drugi instrument. To svakako ne znači da je samo sevdalinka praćena sazom prava sevdalinka, najbolja sevdalinka, jedina ispravna sevdalinka, itd. Mnogo toga je sevdalinka!
U junu prošle godine ste na Univerzitetu za muziku i izvedbene umjetnosti u Beču održali predavanje o sevdalinkama. Kažete da je mnogo toga sevdalinka, kako objašnjavate sevdah, porijeklo i prirodu te muzike ljudima koji se prvi put susreću s njom? Šta je to u sevdahu što želite da cijeli svijet upozna?
– Zahvaljujući mom kolegi etnomuzikologu i prijatelju Marku Koelblu sa MDW Univerziteta u Beču, imao sam čast održati predavanje njihovim studentima etnomuzikologije. To je predavanje bilo za akademsku publiku. No, uvjeren sam da ovakve prezentacije a posebno javno izvođenje sevdalinke potvrđuju činjenicu da i mali narodi bez moćne ekonomije, jake države, mogu imati veliku i važnu muzičku tradiciju i kulturu a na taj način – kao mali narod možemo dati svoj prilog velikom svjetskom muzičkom bogatstvu. Mnogo je priča koje sevdah priča, to je svijet u kojem svako može pronaći nešto s čim će se identificirati i u čemu će se prepoznati. Priča o sevdahu je priča o životu, tom najvećem čudu u svemiru! Tu ima mjesta za svakoga.
Da biste ih sačuvali od zaborava volite interpretirati manje poznate sevdalinke, koja je za Vas najposebnija i zašto?
– Za većinu sevdalinki se danas može reći da su manje poznate, budući da opus popularnih pjesama vjerovatno ne prelazi dvocifreni broj. A moj prijatelj i saradnik, akademik Semir Vranić (jedan od najznačajnijih sakupljača građe o sevdalinci), nabrojao ih je do sada oko 7.000! I taj broj nije konačan, jer stalno u arhivama otkrivamo neke nove, to jeste zaboravljene. Koliko li ih je samo otišlo u zaborav prije nego su zabilježene?! Ja nemam najdražu pjesmu, ali postoje neke teme koje volim pjevati. Na primjer, volim pjevati pjesme u kojima se nabrajaju dijelovi narodne nošnje zbog ljepote i zvuka riječi, ili one koje govore o historijskim događajima i ličnostima.
Mnogo je priča koje sevdah priča, to je svijet u kojem svako može pronaći nešto s čim će se identificirati i u čemu će se prepoznati. Priča o sevdahu je priča o životu, tom najvećem čudu u svemiru! Tu ima mjesta za svakoga.
U kojoj mjeri je tradicionalna muzika važna za identitet jednog naroda?
– Muzika je uvijek odraz društvene stvarnosti u svakom vremenu jer se u muzici, između ostalog, reflektiraju historija i kultura jednog naroda. Tako da je muzičko naslijeđe veoma važno za razumijevanje naroda. Kada je riječ o nama, kroz tradicionalnu narodnu muziku možemo vidjeti sve utjecaje koji su Bosnu prožimali od daleke historije do modernih vremena.
Čini se da su uvijek najbolji promotori/ke sevdalinki bili njeni interpretatori/ke. Činjenica je da ne živimo u zemlji u kojoj se kontinuirano posvećuje pažnja kulturnoj baštini i sve je na naporima i uspjesima posvećenih entuzijasta. U eri globalizacije, gdje su tradicija i modernost neraskidivo povezane, kako se ovaj dragulj bh. kulture može zaštititi i predstaviti svijetu na pravi način?
– Trenutno je predstavljanje sevdalinke prepušteno samo sebi, to jeste pojedincima, kao i većina stvari kada je riječi o BiH, što najbolje svjedoči o stanju društva u kojem živimo odnosno političkog sistema i zainteresiranosti nadležnih da omoguće infrastrukturu za istraživanje tradicije i razvoj muzike uopšte. Srećom, individualni napori su dovoljni da sevdalinka živi jer se radi o umjetnosti ali bez sistemske podrške i organizacije ne možemo očekivati velike rezultate kako na domaćem tako ni na međunarodnom planu trajno. Jer će uvijek biti rezultat pojedinačnog napora a ne sistema. Ne mislim da sistem treba kontrolisati razvoj kulture i umjetnosti, niti on to može uraditi na dobar način, već da obezbijedi uslove u kojima će se kultura i umjetnost razvijati u pravcu dobrobiti same muzike i društvene zajednice. Također, vjerujem da je svijetla budućnost sevdalinke u pluralnosti i u različitim pristupima, kako je to nedavno dobro primijetio moj kolega Damir Imamović.
Koliko Vas ovaj zvuk muzički ograničava, a koliko mu dajte prostor za eksperiment?
– Izvođenje sevdalinke se u dobroj mjeri zasniva na improvizaciji, tako da tu ima mnogo prostora za istraživanje i eksperiment. Otvorenog sam uma, ali u eter ne treba da ide ništa što nije unaprijed promišljeno. Eksperiment kao takav ne treba biti sam sebi svrha već pokušaj da se nađe novo muzičko rješenje za stare probleme. U kontekstu tradicionalne muzike, preduslov je imati dovoljno znanja i iskustva da bi eksperiment imao smisla.
Uskoro će svjetlo dana ugledati album Zanin, Vaš drugi album. Poslušali smo već Ja pošetah rahićkim sokakom, možete li nam otkriti šta nas posebno još očekuje na tom albumu?
– Riječ je o albumu sa 14 sevdalinki uz saz, kojeg će izdati ugledna sarajevska izdavačka kuća Gramofon. Na njemu će se naći pjesme koje odlikuje izuzetna literarna i muzička vrijednost. Cilj mi je da kroz ovaj mali izbor pokažem emocionalni i tematski raspon koji sevdalinka nudi. Tu ima i tužnih pjesama sa dubokim porukama, ali i onih šaljivih.
Kakvu muziku volite slušati osim one koju izvodite, kakva Vas muzika najviše pokreće?
– Volim svaku muziku koja me emotivno dotiče. Ono što čujemo dok muzika traje jeste samo njena fizička manifestacija. No, tu je i onaj metafizički dio. Dakle, kao i mi, i muzika ima tijelo i dušu. Ako neka muzika možda i nije uhu ugodna, ne znači da u njoj nema nešto vrijedno i da vješto krije svoju ljepotu. Samo to treba znati osjetiti. Tokom srednje škole i fakulteta dosta sam se družio sa klasičnom muzikom, tako da mi je ona nekako najbliža. Svirao sam u gudačkom i simfonijskom orkestru, te pjevao u horovima. To je bilo jedno dragocjeno iskustvo od kojeg i danas imam mnogo koristi.