Izdavačka kuća Buybook sinoć je u Ateljeu Figure upriličila promociju romana Knjiga o Almiru autorice Adise Bašić. Ovaj roman koji govori o Almiru Smajiću, istražuje duboke i emotivne slojeve ljudskog postojanja, s posebnim naglaskom na život i smrt mladog čovjeka i borbu prijatelja i porodice da pronađu glas u tišini koja prati gubitak.
Na promociji knjige govorio je Damir Arsenijević, dok su muzički dio večeri izvodili Amir Dukić (gitara) i Belma Alić (violončelo). Izvođenje muzike imalo je duboko emotivnu dimenziju, jer je Amir Dukić, blizak prijatelj Almira Smajića, došao u Sarajevo posebno za ovu priliku. Za ovu večer odabrana je pjesma Fikreta grupe Zabranjeno pušenje, koja je tokom života snažno povezivala Almira i njegove prijatelje, stvarajući emotivnu povezanost između prošlih trenutaka i sadašnjeg vremena.
Na promociji su prisustvovali i članovi Almirove porodice i njegovi prijatelji.
– ‘Fikreta’ je bila pjesma kojom su Almir i njegovi prijatelji započinjali svoje derneke, i kada smo razmišljali o tome što bismo odabrali za ovu večer, činilo se sasvim logičnim da baš ta pjesma bude prisutna. Taj neobičan spoj muzike i trenutka odražava i neobičnost naših života, kao i posebnost ove knjige. Ni meni nije jednostavno večeras – nikada nisam imala promociju na kojoj su prisutni likovi iz moje knjige doslovno pred mojim očima, ljudi iz mog svijeta, i ovo je za mene potpuno novi žanr. Zbog same teme, sve je dodatno delikatno, i zaista sam dirnuta što vas vidim u ovolikom broju. Hvala porodici, prijateljima, i publici koja je došla da podrži ovaj naš trenutak, na početku je rekla Adisa Bašić.
Almir Smajić: Ime koje nosi duboku historiju
Sedmog novembra 1991. godine mladi oficir JNA iz Bijeljine, Almir Smajić, poginuo je na Vukovaru. Nekoliko mjeseci kasnije njegova ulica će biti imenovana po njemu, a nedugo nakon toga njegova porodica prisiljena da napusti svoju kuću i svoj grad. Almiru je oduzeto vlastito ime i upisano u herojsku matricu onih koji su prisilili njegovu porodicu da izbjegne. Okvirni narativ ove knjige je vrlo specifično putovanje, porodični odlazak u Bijeljinu, na groblje, na obilježavanje godišnjice smrti Almira Smajića.
– Ritualni odlazak na groblje traje više od 30 godina, ali je obavijen tišinom, obilježen nemogućnošću govora o gubitku. Međutim, promjena nastaje kada jedan takav odlazak postane povod za okupljanje Almirovih prijatelja, a pripovjedačica odlučuje rekonstruisati Almirov lik koristeći dokumente, fotografije i sjećanja ljudi. Tako jedan duboko osobni ritual počinje poprimati obrise društvenosti koja zahtijeva međusobne odnose među preživjelima. U ovoj okvirnoj priči, u njenoj suštini, krije se priča o ljubavi, majčinstvu i očinstvu, o preživljavanju, o tome kako živimo i o čemu šutimo u našoj postratnoj stvarnosti, kazao je Damir Arsenijević.
Između dokumenta i autofikcije: Potraga za istinom
Adisa Bašić pokreće istraživanje kroz predmete, dokumente i svjedočenja ljudi bliskih Almiru, odlučujući da napiše Knjigu o Almiru – knjigu koja traži istinu, a istovremeno nudi prostor za ljubav, iscjeljenje i pomirenje. Urednik knjige, Samezdin Mehmedinović, u velikoj je mjeri zaslužan za Adisinu odluku da konačno počne pisati.
– Neposredni povod za pisanje romana, koji je tinjao na različite načine, bio je jedan razgovor sa Samezdinom Mehmedinovićem. Sreli smo se da razgovaramo o nečemu sasvim drugom. Bilo sam uzbuđena, kao i svaki put nakon odlaska na godišnjicu, jer sam nekoliko puta bila tamo. Željela sam podijeliti svoje iskustvo i to što sam vidjela i doživjela, pa je taj susret postao prilika za narativizaciju tog putovanja. Tada mi je on rekao: ‘Zašto o tome ne napišeš roman?’ Iako uvijek ima potrebu ohrabrivati, što je rijetkost u našoj književnoj sredini, ja sam bila skeptična. Pitala sam se tko sam ja da pišem o tome – nisam član te porodice, nisam niti bila u njihovim pričama, pa sam se pitala imam li pravo na svoj pripovjedački glas. No, on je rekao: ‘Naravno, uvedi sebe.’ Kad je spomenuo riječ ‘roman’, kao da je nešto kliknulo, kao da je pred mene bio otvoren cijeli novi svijet. Taj trenutak me oslobodio i shvatila sam da je to upravo ono što mi treba – romanesknu slobodu da sve te činjenice spojim u jedno, kaže Adisa.
Taj razgovor bio je toliko inspirativan za Adisu da je odmah počela pisati u svesku, jer nekako priča koja je čekala 15 godina više nije mogla čekati, nije mogla čekati ni do sljedećeg jutra.
– Neke prve rečenice, sjećanja koja sam sačuvala iz tih razgovora, pokušaj osmišljavanja strukture – sve je to počelo dobivati svoj oblik. Specifično je za ovu priču da su svi ljudi vrlo brzo nakon doživljaja gubitka mladog, dragog čoivjeka, većina njih je i napustila svoj grad i ponijeli su svoje priče sa sobom, nisu ih iskomunicirali na način kako obično to činimo kad ostanemo zajedno. Oni su se rausli po različitim zemljama: BiH, Sirija, Njemačka… I kao da im je nedostajao taj usmeni dio gdje bi mogli to jedni s drugima podijeliti i ja sam mislila da je to možda mjesto za književnost, kaže Adisa.
Riječ je o romanu koji istovremeno spaja dokumentarnost i autofikciju. Damir Arsenijević je istakao kako je najveća vrijednost knjige poziv na razgovor i progovaranje o prošlim traumama, jer historija nije samo osobna, već kolektivna.
– Knjiga je nastajala gotovo detektivski, s pristupom koji spaja istraživanje, pronalaženje svjedoka, čekanje na njihov dolazak, pa čak i stvaranje pritiska da svjedoče ako oni odbiju. Ovaj pristup omogućava da se govoru pristupi sa svim njegovim složenostima. Najveća vrijednost knjige leži u pozivu na govor i razgovor, na otvoreno progovaranje. Ona nas podsjeća da historija ne pripada samo jednoj osobi, već da smo svi implicirani u njoj. Naratorica u jednom trenutku kaže: ‘Svi od njega prave ono što im treba, činim li i ja isto?’ I tu dolazi do njezine refleksije: nije iznevjerila bezgranično povjerenje porodice, niti samu priču. Na kraju, pripovjedačica postavlja pitanje: ‘Kako da ja ne iznevjerim sebe?’ Ne znam da li je ikada u našoj književnosti postojala ovakva knjiga – naracija o gubitku. Smatram da je vrlo simbolično što se upravo sada pojavila, u ovom specifičnom povijesnom trenutku. Kao društvo, mi živimo jednu transgeneracijsku traumu, a ovaj tekst hvata tu enigmu preživljavanja. Mi živimo u zamrznutom vremenu, zaleđeni u prošlim trenucima, ističe Damir Arsenijević.
Ljubav i život u tišini
Knjiga o Almiru Adise Bašić nije samo roman o jednoj porodici, to je istovremeno i dokumentarni roman o BiH, ratu, postratnom životu, i svemu onome što je ostalo neizgovoreno. Autorica uspijeva uvući čitatelja u privatnu sferu gubitka, svakodnevnog života, i snage ljubavi koja ostaje uprkos svim traumama. Kroz prisjećanje na Almiru, Bašić istražuje fragilnost ljudskih sudbina i duboku povezanost koju gubitak može izazvati, a koje se ne mogu tek tako izbrisati. Roman je isprepleten pričama o prijateljstvima, ljubavi, majčinstvu i očinstvu, o tome što znači preživjeti, i koliko nas je svi povezuje kroz gubitke koje nosimo.
U ovoj knjizi, Almir je prikazan ne samo kao žrtva rata, već kao simbol nevinosti, mladića čiji je život prekinut u trenucima kada je mogao ostvariti svoje snove. Autorica nije samo ispričala priču o njegovoj smrti, već je dala glas onima koji su ga voljeli, koji su ga ponekad gledali kroz sjećanje, ali i kroz bolnu šutnju koja im nije dopuštala da govore. Kroz sjećanja porodice, prijatelja, a posebno kroz iskustvo naratorice, roman nudi dublje razumijevanje toga kako su ljudi u postratnom društvu nosili svoje traume i sjećanja.
Autorica Adisa Bašić, kroz svoje spisateljsko umijeće, omogućava čitateljima da ne samo razumiju gubitak, već da prožive emotivnu dubinu postojanja, ljubavi, i života nakon rata. Knjiga poziva na razgovor i suočavanje s prošlošću, pozivajući nas na prepoznavanje univerzalnih iskustava. U konačnici, to je knjiga koja nas podsjeća da je najvažnija stvar koju možemo učiniti – govoriti, razgovarati o onome što nosimo u sebi, o gubicima koje svi dijelimo, jer se samo tako možemo pomiriti i krenuti dalje.
Damir Arsinijević je istakao kako je zapravo majčinstvo središnja tema ove knjige i izuzetno je značajna.
– Knjiga počinje i završava sinom. Ne postoji epizoda u knjizi koja nije povezana s njim – od buđenja, umotavanja u ćebe, pa sve do priče o budućnosti. Tu je i ljubavna priča o partneru i spoznaji partnera, rekao je.
Knjiga se završava ljubavnim činom razgovora. Naratorica je zapravo od samog početka željela razgovarati o nečemu što je bolno, a taj razgovor zapravo postaje krajnje ljubavni čin. Možda je sama knjiga napisana upravo da bi se taj razgovor dogodio, a njegov završetak nije slučajan.
– Osjećala sam da je priča o Almirovoj ljubavi, koju sam rekonstruirala gledajući fotografije i istražujući njegove mladalačke veze koje su prekinute njegovom smrću, nešto što mora biti ispričano. Ta ljubavna bliskost omogućava nam da priđemo nekome i saznamo nešto o njemu što ni najbliži možda nisu znali. Knjiga mi je otkrila koliko možemo živjeti s nekim, sretati se svaki dan pod istim krovom, a ipak ne znati mnogo o toj osobi, čak ni o malim, svakodnevnim stvarima. Pitala sam se što bi detalj mogao dati toj osobi konačne boje, onu dubinu koja ga čini potpunim. Tema ljubavi je stoga sveprisutna, a posebno ljubav majke, jer je Almir nečiji sin, a ta posebna posvećenost koju majka pokreće ima snažnu ulogu u knjizi. Na nekoliko mjesta spominjem kako mi ostali ponekad ne možemo doći na godišnjicu – zima je, bolesni smo, imamo obaveza, auto nam je na servisu – ali ona dolazi svake godine. To je također priča o ljubavi. Ono što mi je inspirativno i lijepo u tom kontekstu je što nema patetike, nema pokazivanja afekta; sve je to svedeno, ali uporno. I to je ljubav kojoj sam željela dati prostor i glas, istaknula je autorica.
Slikovita dimenzija romana: Fotografije koje govore
Knjiga je također obogaćena s fotografijama koje su snimili Mitar Sikimić i Imrana Kapetanović, a koje dopunjuju tekst i pridodaju mu dodatnu dimenziju stvarne, ljudske priče. Svaka fotografija postavlja dodatna pitanja o životu, gubitku i pomirenju, dok čitatelju omogućava da se poveže sa stvarnim svijetom Almira Smajića i njegove porodice.
– U knjizi su dva ciklusa forografija, jedno su forografije Imrane Kapetanović, a druge Mitira Sikimića. To je dvoje fotografa sa različitim poetikama i meni se činilo da je dobro da ima smisla. Dugo smo razgovarali o tome, da li prozi treba fotografija, je li to znači da ne vjerujemo u moć riječi?! Mislila sam da one mogu biti tu kao znak da je sve ovo što sam ja ispripovijedala kako sam umjela i šta su mi ispripovijedali ljudi sa kojima sam ja razgovarala, da se ipak desilo stvarnim ljudima u tačno određenim historijskim trenucima i događajima. I knjiga je zapravo vrlo fragmentarna, jer je tako i nastajala.Ono što je meni bilo velika lekcija dok sam pisala ovu knjigu je kako je lijepo da konačno pristanemo na ranjivost. Porodica i prijatelji koji su učestvovali u ovome su zaista bez zadrške govorili o onome što im je bilo teško i tužno i onome što je bilo lijepo i smiješno. I u tome nije bilo nikakve kalkulacije i ta vrsta dirljivosti i otvorenosti prema meni je nešto na čemu sam jako zahvalna i kao autorica i kao osoba, istakla je Adisa.
Na kraju knjige nalazi se fotografija siluete Adisinog sina, koju je namjerno postavila kao posljednju. Željela je da knjiga ne bude govor o smrti, nego o ljubavi i životu. Knjiga je jeste tužna, ali istovremeno ima i nešto veselo.
Nakon 15 godina od prvih sjećanja i istraživanja, Knjiga o Almiru postaje vrhunski spomen na sve one koji su nestali, ali čiji naslijeđe i ljubav žive kroz one koji su ih poznavali. Ovaj roman nije samo književno djelo; to je i poziv na pomirenje, na susret sa sobom i svojim prošlim traumanama, na onaj moment ljubavi koji može nastati čak i u tišini.
Knjiga o Almiru je dostupna u knjižari Buybook.