Dramski tekst Igora Štiksa, postavljen na scenu Narodnog pozorišta u režiji Michala Dočekala, Sarajevski trgovac, nije klasična pripovijetka prošlosti — naprotiv, predstava svjesno izbjegava linearnu naraciju priče o Hagadi. Ona je, zapravo, slojevita priča u kojoj se prepliću desetljeća, stvarni, te izmišljeni događaji – uokvireni motivima iz Shakespeareovih drama.
Predstava kroz složenu strukturu prikazuje grad, knjigu i širi kontekst kulturnog identiteta, istražujući pritom odnose među ljudima i ulogu umjetnosti unutar civilizacije koja se neprestano nalazi na rubu vlastitog uništenja.
Narativ predstave počiva na dva ključna historijska perioda: 1914. godine, perioda prije Prvog svjetskog rata, i 1992. godine, na samom početku opsade Sarajeva. Ovaj dramaturški izbor uspostavlja dijalog između dvije epohe koje, svaka na svoj način, prijete gradu i našem glavnom liku: Hagadi. Prva epoha se pozabavlja klasičnom pričom o najgorem trgovcu – Jozefu Koenu, koji naivno prodaje Hagadu za nisku cijenu neznajući njenu istinsku vrijednost; te pričom o nastanku Narodnog pozorišta. S druge strane, druga historijska epoha koja se zbiva 1992. godine prikazuje krajnost do koje su likovi gurnuti radi rata. Vrijednost Hagade se više ne mjeri novčano, već ljudskim životima. Jasno je da Hagada, kao konstanta u ovoj čudnoj simbiozi historijskih dešavanja predstavlja mnogo više od samo knjige: ona postaje fizička manifestacija krhog naslijeđa sarajevskog naroda, te poruka o brutalnosti rata.
Najprovokativniji i kritički najpotentniji sloj predstave leži u njenoj eksplicitnoj meta teatralnosti, odnosno u preklapanju likova sa arhetipovima iz Shakespeareovog Mletačkog trgovca. Koen postaje Shylock, Antonije Antonio, a Mina Portia… Kreiranjem paralela između segmenta Sarajevskog trgovca i Shakespearovog Mletačkog trgovca – pa tako i njihovih likova; kreira unikatnu perspektivu na fundementalne ideje predstave. Jedna od takvih jeste identitet Jevreja, demonstrirana paralelom (ili radije, drastičnom razlikom) između Jozefa Koena, Jevreja koji prodaje Hagadu kako bi prehranio svoju obitelj i Shylocka, škrtog, zlog antagoniste Shakespeareovog očigledno antisemetističkog djela. Osim stereotipa prema Jevrejima, predstava se bavi i odnosom društva prema Friedrichu von Dietrichu, sanjaru koji se ne boji biti eksentričan kako bi ostvario svoj san o izgradnji pozorišta u Sarajevu i osvajanju ruke svoje ljubavnice. Tako se predstava bavi i sama sobom, te demonstrira tadašnji manjak otvorenosti prema novim konceptima te kulminacijom zastarjelih vrijednosti.
Likovi u Sarajevskom trgovcu funkcionišu kao nosioci ideja, što je karakteristično za klasičnu satiru. Profesorica, suočena s pitanjem knjiga ili život?, postupno izlazi iz akademskog svijeta i otkriva vrijednost sadašnjeg momenta i potencijalne svjetlije budućnosti. Nasuprot njoj je Šloser, iskusni bravar i sitni kriminalac, koji u konačnici spoznaje knjigu kao simbol događanja u Sarajevu – te zašto se za nju vrijedi žrtvovati. Njihov savez, nastao u haosu rata, postaje dokaz da se društvene i intelektualne predrasude najbrže razgrađuju u trenucima egzistencijalne krize, kada zajednički cilj nadilazi lične razlike. Njihov odnos i odlična koegzistencija dodatno učvrščuje ideju potrebe za diverznim društvom i apsurdnosti neutemeljenih predrasuda te konflikta koji iz njih nastaju.
U konačnici, Štiks sažima suštinu vlastitog djela u rečenici: Za ovu predstavu su nam bili potrebni jedno pozorište, jedna knjiga i jedan grad.
Sarajevski trgovac prevazilazi historijsku hroniku i postaje teza o Sarajevu kao mjestu gdje se historija ne odvija linearno, već ciklično. Vrijednost kulture, sugeriše predstava, nije bogomdana i vječna, već je predmet neprestane borbe.