U gostujućoj sobi Paviljona Bosne i Hercegovine na 61. Međunarodnoj izložbi savremene umjetnosti u Veneciji stoje tri uokvirena rada u bambusovim okvirima. Na zidu pored njih piše: Solidarity Burundi Pavilion at the guest room of the Bosnia and Herzegovina Pavilion. Autor je Chris-Armel Iradukunda, umjetnik iz Burundija, s boravištem u Briselu, bez dokumenata već trinaest godina. Na otvaranju 8. maja nije bio prisutan. Razlog je sadržan u samom radu.
Burundi nikad nije imao paviljon na Venecijanskom bijenalu. Ni u jednoj od 61 edicije ove izložbe koja postoji od 1895. Nije bio ni na ovogodišnjoj listi 100 zemalja sudionica, niti među sedam zemalja koje ove godine učestvuju po prvi put. Nije bio nigdje, sve dok Mladen Bundalo i tri rada u jednoj sobi Palazzo Malipiera nisu promijenila tu činjenicu.
Isti čovjek, drugi zid: Bundalo zna kako je biti bez paviljona
Da bismo razumjeli zašto je ovaj potez toliko snažan, moramo se vratiti devetnaest godina unazad. Mladen Bundalo je 2007. s kolektivom TAČ.KA posjetio Bijenale i suočio se s činjenicom da je BiH jedina evropska zemlja bez zvaničnog nastupa. Umjesto apela institucijama, napravili su kartonsku tačku promjera 80 centimetara, obojili je u crno i počeli je postavljati na radove nekih od najistaknutijih izlagača tog Bijenala, akciju su nazvali Imaginarni paviljon Bosne i Hercegovine. Projekt se razvijao do 2011. i rezultirao je anketom s nalazom koji vrijedi uokviriti, ni jedan od više od četrdeset nasumično odabranih posjetitelja i kustosa nije znao da BiH nema vlastiti paviljon. Svi su bili sigurni da su ga vidjeli negdje.
Isti taj čovjek stajao je 8. maja unutar Palazzo Malipiera, s vlastitim paviljonom, nudeći gostujuću sobu nekome ko je danas tamo gdje je BiH bila tada.
Bosanska kafa, briselska kuhinja i poziv koji je sve promijenio
Bundalo i Iradukunda upoznali su se u Hectolitreu, prostoru za umjetničke rezidencije u četvrti Marolles u Briselu, gdje je Bundalo nekada bio koordinator, a danas rezident. Dvadeset i dva dana prije otvaranja Paviljona sjedili su u toj kuhinji i pili bosansku kafu. Razgovor je krenuo od historijskih zapisa, od toga što znači imati, ili nemati, zemlju na ovoj izložbi. Bundalo je opisao kako su tragovi BiH na Bijenaleu počeli tek s ranim 21. vijekom, i kako je on lično, godinama prije toga, postavljao imaginarni paviljon od kartona. Iradukunda je slušao i znao da su i burundski tragovi na Bijenaleu čisti kao prazna stranica. Uz prvi gutljaj kafe izrasla je inicijativa. Bundalo je uputio pozivnicu. Iradukunda ju je prihvatio.
Koncepcija paviljona kao doma koji ima gostujuću sobu nije samo metafora u nazivu izložbe Domus Diasporica, ovdje je bukvalno ostvarena. Bez formalnih procedura i institucionalnih formulara. Samo dvije šoljice i jedan razgovor.
Otvaranje: zvaničnici, zahvalnost i najava gosta
U petak, 8. maja u 19 sati, Palazzo Malipiero primio je zvanične goste, diplomate, kustose i brojnu publiku na otvaranju izložbe Domus Diasporica. Svečanom otvaranju prisustvovali su ministar prosvjete i kulture Republike Srpske Borivoje Golubović, federalna ministarka kulture i sporta BiH Sana Vlaisavljević, ministar kulture Republike Srbije Nikola Selaković, prva dama Republike Srbije Tamara Vučić, šef Kancelarije UNESCO-a u BiH Siniša Šešum, predsjednica Foruma slavenskih kultura Andreja Rihter, te direktori i predstavnici brojnih muzejskih i kulturnih institucija iz regiona i Evrope. Obratili su se komesarka Sarita Vujković i kustoskinja Isidora Živković.
Kada je došao red na Bundala, zahvalio se Muzeju savremene umjetnosti na povjerenju i pozvao prisutne da paviljon dožive kao produžetak vlastitog doma. Pozivam vas u ovaj prostor kao prostor dijaloga, rekao je, između zajednice koja je u BiH i zajednice koja trenutno boravi van zemlje, dijaspore. A onda je najavio gosta: Kao svaki dobar dom, i mi imamo gosta u jednoj sobi u kojoj smo ugostili jednog umjetnika iz Burundija, s kojim ja radim dosta zajedno u Briselu — zove se Chris-Armel Iradukunda, a njegov rad je God Bless the United States of Aliens.
Govor o nitima vode
Nakon zvaničnog dijela otvaranja, Bundalo je najavio performans Border Di3order kolektiva zakazan za 20 sati ispred palače. Tamo je, pred okupljenom publikom uz kanal, pročitao govor koji je publiku odveo od Venecije do Prijedora, pa do Anderlehta, pa nazad.
Zamolio je prisutne da zamisle niti vode, debljine jedne molekule, koje se protežu od ovog mjesta do svakog doma kome ko od nas pripada. Njegova nit kreće od San Samuelea, prati Jadransko more, prolazi Jonskim i Egejskim morem, ulazi u Crno more, penje se Dunavom, skreće u Savu, potom u Unu, i na kraju dotiče obalu rijeke Sane u Prijedoru, odakle je do njegove prve porodične kuće dvadesetpetominutna šetnja. Tamo ga baka, svaki put kad odlazi, polijeva vodom za sreću i povratak. Ta nit je dugačka 5.300 kilometara i sastoji se od 19 kvadrilijuna molekula vode.
Druga nit vodi prema novom domu u Belgiji, kroz Mediteran i Gibraltar, Atlantskim okeanom do delte Schelde, briselskim kanalima sve do mosta Pierre Marchant. Na tom mostu, samo šest sati prije polaska u Veneciju, izgubio je novčanik, a u novčaniku, bh. i belgijski dokumenti, 30 eura, 1 dolar, 500 milijardi jugoslavenskih dinara i 7.000 ugandskih šilinga, sažetak jednog života razapetog između nekoliko svjetova.
I nastavio: Studio u Briselu, gdje smo pripremali prijedlog za bosanski paviljon, nalazi se 15 minuta vožnje biciklom od našeg doma u Anderlechtu. Tamo sam, prije 22 dana, pio bosansku kafu s Chris-Armelom, umjetnikom i kripto-developerom iz Burundija. Drag čovjek i oštar um, odrastao na obali jezera Tanganjika, najdužeg, drugog po starosti i drugog po volumenu slatkovodnog jezera na svijetu. I to jezero ima oblik vodene niti. Chris-Armel je napustio Burundi i već 13 godina u Belgiji nema dokumente. Nema zemlju, a Burundi nema paviljon na Venecijanskom bijenalu. Pozvali smo Chris-Armela kao gosta u naš bosanski paviljon. Ponudili smo mu efemeralni dom. Mi smo paviljon solidarnosti — za saradnju, a ne za takmičenje i projiciranje moći.
Tada je pozvao prisutne da istraže Iradukudin rad, njegovu doku-fikciju o meta-pripadanju i o ljudskoj sposobnosti da izgradi osjećaj zajednice tamo gdje mu je rečeno da ne pripada. Pojasnio je da rad polazi od današnjih ljudskih vanzemaljaca koji plaćaju cijenu odbijanja kultura rata, straha i manipulacije, i vodi do neolitskih Vinča figurina — čije krupne oči simboliziraju svjesnost i brigu za zajednicu. U tom smislu, mi smo paviljon bez granica u kulturnom prostoru i vremenu, rekao je.
Završio je rečenicama koje su zvučale istovremeno kao poziv i kao molitva: Stopimo naše vodene niti u jedno tijelo i izvučimo žive kapi naše zajedničke potrebe za sigurnim domom — gdje god, kad god i koji god taj dom bio. Kretajmo se poput vode i nađimo put kroz ludilo i iluzije današnjeg svijeta. Učinimo to za sve koji su živjeli, umrli i živjet će za empatiju i brigu jednih prema drugima — za njihove misli i emocije, tihe, duboke, kritične, neizgovorene, neizražene, potisnute.
Kanta vode i mantra
Čim je Bundalo izgovorio posljednju rečenicu — I neka počne Border Di3order — ispred Palazzo Malipiera preuzele su četiri žene, članice kolektiva. S kantom vode u rukama, kao mantra su ponavljale: Vrata vam otvaram — ritualno i uporno, kao da svaka izgovorena riječ fizički rastvara neku granicu. Nakon performansa uslijedio je muzički set — Bundalo, i sam dio Border Di3order kolektiva, preuzeo je zvuk. Publika ispred palače prepustila se ritmu i svi su počeli plesati uz venecijanski kanal.
Chris-Armel Iradukunda: čovjek koji nije mogao doći
Chris-Armel Iradukunda, rodom iz Bujumbure, živi u Briselu bez dokumenata već trinaest godina. Odrastao je na obali jezera Tanganjika i napustio Burundi kao mlad čovjek, sam, i nikada se nije vratio.
Na otvaranju Paviljona Iradukunda nije bio fizički prisutan, trinaest godina bez dokumenata znači trinaest godina bez slobode kretanja, i upravo ta činjenica je tema njegova rada. Umjesto njega, posjetiteljima paviljona ostavio je govor dostupan putem QR koda u izložbenom prostoru.
U govoru koji je ostavio posjetiteljima paviljona, počeo je od paradoksa koji nosi svaki čovjek bez dokumenata koji pokušava zastupati svoju naciju na međunarodnoj pozornici: Zastupanje vlastite nacije na 61. Venecijanskom bijenalu nezamislivo je breme i čast života. U mom slučaju — bez dokumenata — breme i čast izviru iz dva izvora. Breme dolazi od slamajuće težine egzila. Čast izvire iz neotuđivog prava.
Opisao je godine u kojima je njegova ruka stvarala umjesto nogu koje nisu smjele izaći: napravio je tekstilni pasoš po uzoru na UN-ove standarde za izbjeglice, s tkaninom koja svjedoči o vezanosti za dvije zemlje slične veličine — Burundi i Belgiju. I dodao: Iskreno, volio bih da je moj um pitao moje noge da svaki dan izađu napolje i prestanu praviti kopije onoga što je nedostižno.
Opisao je i suze koje su tekle gledajući digitalne fotografije trenutaka koje je propustio — sestrino vjenčanje, sahranu bake, rođenje nećaka, dužnosti najstarijeg sina. Lista onoga što je propušteno nastavlja se. U svemu tome, jezero Tanganjika ostaje konstanta — velika afrička majka koja uvijek preuzima na sebe da njeguje duševne valove onih koji su otišli s obala Bujumbure mladi, sami, i nikada se nisu vratili. Ona nikad ne pita zašto. Nikad ne plače naglas.
U njemu opisuje i trenutak kada je pozivnica za učešće na Bijenalu stigla. Kad je Bundalo izgovorio poziv kaže da su mu oči treptale brzinom otkucaja srca da zadrže bujicu nevjerice i suza. Dodao je da će prepustiti kuhinji da čuva tajne o količini vode potrebnoj da se umire dijasporski osjećaji. Iz te iste kuhinje izašla je, kako je sam rekao, biohemijska veza — ‘trait d’union’ koji solidarnost potvrđuje kao ključnu riječ koja ujedinjuje one koji su ili okruženi kopnom ili u dijaspori.
Na kraju govora, jednostavno i ravno: Neka Bog blagoslovi sve vanzemaljce. Moje ime je Chris-Armel Iradukunda. Sjedište: Brisel. Rođen u Bujumburi. Blagoslovljen od Bosne i Hercegovine.
God Bless the United States of Aliens
Posjetitelj ulazi u gostujuću sobu, skenira QR kod s jednog od uokvirenih radova, navlači slušalice i prima osamnaest minuta privatne ceremonije. Četiri nehumana glasa — svjedok, crkveni lider, hor i moleći vanzemaljac — vode kroz petnaest scena nečeg što nalikuje laičkoj misi. Djelo drži tri značenja pojma vanzemaljac istovremeno — pravno, tehnološko i kosmičko — i ne razlučuje ih. Narator je jedna figura koja je vanzemaljac u sva tri smisla, podnoseći jedan izvještaj koji vrijedi za sva tri.
Tri uokvirena rada na zidu odgovaraju toj trostrutoj logici. Tekstilni portret koji je generirala Geminijeva umjetna inteligencija i izvezla mašina — tehnološki stranac. Liturgijski bilten s QR kodom koji vodi do zvučne ceremonije — pravni stranac. Crno-bijela fotografija gradskog neba s tragovima aviona, snimljena u egzilu u Briselu — kosmički stranac.
God Bless The United States Of Aliens nastalo je u suradnji s umjetnom inteligencijom Claude Opus 4.7, koja je bila ko-direktor produkcije — čitala je svaku scenu, raspoređivala glasove i emitirala instrukcije za sintetizator glasa. Projekt je realiziran tokom hakatona Cerebral Valley × Anthropic u aprilu 2026, a kompletan kod i zvučni zapis javno su dostupni pod otvorenim licencama.
Dok se međunarodna art zajednica svađa oko toga čije je prisustvo moralno opravdano i ko ima pravo govoriti u ime koje nacije, BiH u Palazzo Malipiero izlaže rad o tome što se desi kada čovjek nema ni pasoš kojim bi ušao u tu raspravu. Iradukunda nije mogao doći u Veneciju. Njegova tri rada jesu.
Ko zna, napisao je u svom govoru. Neizvjesnost već dugo ima naviku da povlači životne niti pravnih vanzemaljaca, isprepliće ih s onima tehnoloških vanzemaljaca i vezuje ih za kosmičke. Jednostavno ćemo se grliti i piti još kafe.
Dokumentacija, audio rad i govor autora
Praktične informacije
God Bless The United States Of Aliens — gostujući projekt u sklopu izložbe Domus Diasporica, Paviljon Bosne i Hercegovine, 61. Međunarodna izložba savremene umjetnosti La Biennale di Venezia. Palazzo Malipiero, San Marco 3198, Venecija. Otvoreno od 9. maja do 22. novembra 2026, utorak–nedjelja 11:00–19:00 (do 30. septembra) / 10:00–18:00 (od 1. oktobra). Ulaz slobodan. Komesarka: Sarita Vujković. Kustoskinja: Isidora Živković.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.