Emir Fejzić i Amila Terzimehić poznaju se od studentskih dana i od kad su prvi put stali na scenu njihova saradnja nije prestajala, a jako često se dešavalo da ih biraju za iste projekte, između ostalih Dame biraju, i Sarajevo mind map. Izgledaju savršeno kad su zajedno na sceni. Oboje su veliki zaljubljenici u ples i fizički teatar, pa su odlučili da zajedno kreiraju plesnu predstavu koja bi trebala imati premijeru do kraja ove godine.
Razgovarali smo s njima upravo o fizičkom i plesnom teatru, te novom projektu. Na pola pitanja nam je odgovorila Amila, a na pola Emir.
Radite na projektu koji je ljubavna priča kroz koju ćete pokušati obraditi određene probleme savremenog čovjeka i način na koji se on ili ona nose sa tim problemima i kako to utiče na njegov odnosno njen život, a sve to kroz pismo savremenog plesa. Riječ je o autorskom radu. Koliko je teško biti i autor i koreograf i plesač/ica?
Amila Terzimehić_Ne mislim niti da je teško niti teže, čak, naprotiv. Autorski radovi podrazumijevaju potpunu slobodu performera. Sve što želimo da ispričamo možemo, svaku ideju koju želimo da podijelimo, način na koji to hoćemo da uradimo, sredstva koja koristimo, sami biramo svaki djelić naše priče. Kreiramo svoj svijet i oblikujemo ga potpuno onako kako ga samo mi vidimo. Ja mislim da je to najveca sloboda koju umjetnik može imati i iskusiti. Možda je potpuno pogrešna ali je naša i mi je tako vidimo sad u ovom trenutku i u ovom prostoru. Također, mislim da se svakoj ulozi i u svakom procesu treba posvetiti potpuno i ući što dublje u svaku poru priče i skrenuti u svaku stranu mogućnosti. Šta je bolje i potpunije od toga nego uraditi autorski rad i baciti sebe u nepoznato. U ovom slučaju, nas dvoje imamo želju i potrebu da ispričamo priču dvoje mladih ljudi u našoj sredini, slobodu koju imaju, ali u isto vrijeme postaju robovi i zatvorenici te iste slobode. Pitanje ambicije, želje za savršenstvom, stalno dokazivanje drugima i gubljenje samog sebe u haosu i brzini tog naizgled slobodnog šarenog svijeta.
Možete li reći nešto o principima i metodologiji rada u ovoj izvedbi? Sudjelujete li oboje u istoj mjeri ili jedno smisli ideju, pa onda drugo da svoj doprinos?
Amila Terzimehić_Potpuno zajedno i jednako sudjelujemo u stvaranju ove priče. Jako smo različiti u svemu, a to za jedan ovakav proces može donijeti samo kvalitet i još različitije mogućnosti. Na početku smo htjeli da radimo predstavu ispričanu kroz savremeni ples, međutim shvatili smo da ne treba bježati od toga da smo oboje prvenstveno glumci i da zanat koji smo naučili može samo nadograditi kompletnu cjelinu. Tako da smo odlučili da nista apriori ne odbijamo i da koristimo svaki aspekt sebe i svog znanja u svrhu pričanja priče.
Šta je najveći izazov u kreiranju ove predstave?
Amila Terzimehić_Za mene najveći izazov ove predstave jeste upravo to što je autorski rad i što nemam toliko iskustva u tome, a mislim da će predstava biti jako hrabra i smjela. Naročito zbog forme u kojoj je oboje vidimo, ali i zbog sredstava koja ćemo koristiti. Jedan od glavnih ciljeva zašto uopšte radimo ovu predstavu jeste da doprinesemo razvoju savremenom plesa i pokreta, ali i da otvaramo drugačije forme u pozorištu u našoj zemlji. Mislim da kasnimo i kaskamo u mnogo čemu , a naročito u fizičkom teatru.
Predstava je namijenjena da se igra u teatarskim uslovima, međutim, kao najavu za predstavu radili ste performans Full for love na festivalu Javorwood na Bjelašnici, Kakav je tada odnos s publikom, je li ona opuštenija kada nije u pozorištu?
Amila Terzimehić_Publiku koja ne voli nepoznato, jer nije naviknuta na nešto drugačije i nešto što možda na prvu neće razumjeti zbog jezika kojim je nešto ispričano, toliko je i privlači taj adrenalin, izazov da razumije i uđe u taj drugačiji svijet. To smo najbolje vidjeli upravo na Javorwood festivalu, gdje smo dobili divne kritike poslije predstave i gdje nije postojao četvrti zid između nas dvoje i publike. Tačno osjetiš kad i u kojem trenutku ih je priča zaokupila i kad su disali zajedno s nama. To je najljepši osjećaj koji možeš dobiti dok si na sceni.
Radite na novom projektu, igrate zajedno u Dame biraju, radili ste na projektu Sarajevo mind map, a još na studiju ste počeli plesnu priču kroz Amilin ispitni zadatak iz predmeta pokret Moje pozorište. Kako ste se vas dvoje zapravo pronašli?
Amila Terzimehić_Ja mislim da se energije umjetnika koji imaju sličan senzibilitet uvijek nađu, bilo to u pozorištu ili negdje drugo. Emir je uvijek bio veliki zaljubljenik u ples i fizički teatar kao što sam i sama. Nažalost malo nas je koji bi se voljeli baviti tim i u budućnosti, pored glume. Kao i sa Enom Kurtalić , saradnja je bila predvidljiva i očekivana. Ako je Ena moja druga polovina, onda bih ja bila Emir da sam rođena kao muškarac. (smijeh) Ono kada smo prvi put stali na scenu zajedno, naša saradnja ne prestaje i jako često nas biraju za iste projekte.
Šta vam najviše smeta, a šta najviše volite jedno kod drugoga?
Amila Terzimehić_Obožavam Emirovu posvećenost ovom poslu. Kod njega ne postoji nista polovično kada radi. Emir je emocija, jako rijetko razum, što meni odgovara i kao njegovom partneru na sceni, ali i kada sam u publici i kada ga samo gledam. Ne znam da li ga više volim gledati dok igra ili se ja igrati s njim na sceni. Osim toga jako je otvoren za sve, uvijek spreman učiti, istraživati. On je jedan od rijetkih koji uspije sve na probi da izvuče iz depresije i odvuče na svoju stranu. Laganu, pozitivnu, dječiju , zaigranu, stranu koja te sigurno čini sretnijim i nasmijanijim. Jako dugo se poznajemo i za njega mogu reći da je neiskvareno biće koje voli da se igra, pleše i koji kao i ja ne voli mirovati i pričati puno u prazno, bez svrhe i cilja.
Fizički teatar stavlja pokret u prvi plan. Koliko je teže/lakše izraziti misao kroz pokret nego kroz riječ?
Amila Terzimehić_ Tijelo je mjesto pamćenja, skladište za misli i osjećaje. Za nepoznate i zatajene energije. U njemu je ono najdublje koje je nama strano. Za mene je izražavanje misli kroz pokret možda i najveći osjećaj slobode i istine. Hrabrost. Kroz pokret tijela otkrivamo neistraženo u nama koje sakrivamo i potiskujemo.
Vama Amila ovo nije prvi put da radite na plesnoj predstavi, već ste režirali i igrali u predstavi Odette i Odile sa Enom Kurtalić. Nedostaje li Vam ta predstava? Da li ćete je možda opet nekad igrati?
Amila Terzimehić_Prije neki dan Ena mi je rekla da je prošlo tačno tri godine od premijere Odette&Odile, i bila sam baš tužna što je više ne igramo i mislim da nažalost i nećemo. Ta predstava je jedna od meni najvažnijih zbog mnogo čega. Vidjela sam da se mogu uzeti stvari u svoje ruke, da postoje ljudi koji su tu za tebe i koji će ti bezuslovno pomoći, da treba biti hrabar i vjerovati u sebe …
Zašto nema više plesnih predstava? Nemamo publiku za to ili…
Amila Terzimehić_Ja ne želim vjerovati da nemamo publiku za to, i mislim da je to linija manjeg otpora. Čak smatram da je naša publika jako otvorena , srdačna i zahvalna za nove forme. Naravno da je publika za fizički teatar izabrana i sigurno oskudnija od nečega drugog, ali mi kao umjetnici svakom trebamo pružiti priliku da formiraju svoje mišljenje, pokušati ih što više približiti tome i nakon toga pustiti da sami izaberu i donesu svoju odluku. Osim toga, mora postojati tradicija za tako nešto i kao i različitost iz koje publika formira svoje mišljenje. Mislim da je glavni problem nedostatka tog tipa teatra, to što nemamo više ustanova i obrazovnih instituciji koji se bave fizičkim teatrom i tijelom. Umjetnici moraju ići iz zemlje ako žele učiti o tome i da se nadograđuju u tom polju. I mislim da tu leži najveći problem zašto nemamo razvijenu scenu plesnog teatra. Niti možemo dobiti potrebno znanje, a samim tim nemamo ni iskustvo ni potrebni prostor za mogućnost kreiranja takvih predstava.
Emir Fejzić_Problem je što ni za dramske predstave nakon nekoliko izvođenja nema publike. Nemamo još uvijek razvijenu kulturu odlaska u pozorište na bilo koju vrstu predstave. Još uvijek smo jako konzervativna sredina, htjeli mi to priznati ili ne, jer i danas ljudi čudno reaguju kad kažeš da se baviš plesom, tijelom uopšte.
Plesne predstave su poprilično marginalizirana umjetnost. Šta možemo još učiniti da promijenimo tu percepciju?
Emir Fejzić_Promjene ne mogu doći preko noći i odmah, trebamo odgojiti publiku, trebamo više raditi na tome da se zaljubljivanje u pozorište i umjetnost desi od malih nogu. Jedno od rješenja bi bilo svakako uvesti ples kao obavezni predmet u osnovne i srednje škole. To je plemenita umjetnost koja oslobađa. Preko plesa bi se razbijao stres, organizam bi se oslobađao negativne energije (ples je terapija ako se čovjek prepusti), tijela bi bila više fleksibilna što danas mnogo treba mladima, jer dosta vremena provode pred televizorom i kompjuterom…
Amila kaže da nemamo dovoljno ustanova koje se bave plesom, pa tako nemamo ni dovoljno plesnih predstava, šta možemo uraditi da se to promijeni?
Emir Fejzić_ Mi imamo određeni broj plesača koji izađu iz srednje muzičke škole, ali koji su usmjereni samo ka baletu… Nužno bi bilo otvaranje i srednje škole za savremeni ples kao i Odsjeka za savremeni ples na Akademiji scenskih umjetnosti što bi umnogome promijenilo sliku plesne scene u BiH, ustvari to bi dovelo do nastanka plesne scene koja trenutno ne postoji. Kako god mi moramo stvarati pionire plesne scene koji će omogućiti budućim generacijama da se bave i razvijaju ovu plemenitu umjetnost.
Koja je, po vašem mišljenju, pozicija plesne umjetnosti unutar kulturne politike BiH?
Emir Fejzić_Ples lagano počinje zauzimati bitno mjesto. Danas je skoro nezamislivo pogledati neku internacionalnu predstavu koja u sebi ne sadrži ples, pa tako i kod nas sve više reditelja se odlučuje na ples kao sredstvo pričanja jednog dijela priče.
Na kraju projekta Sarajevo mind map, jedna od glumica govori kako svako jednom poželi otići iz Sarajeva, da li ste vi ikad poželji otići iz Sarajeva? Zašto?
Emir Fejzić_Nikada nisam poželio otići. Volim način života koji imam u ovoj zemlji, mojoj zemlji, gdje god bih otišao bio bi stranac. Mislim da treba ostati i da se treba boriti za bolji život ovdje, jer ako svi odu ko će praviti historiju ove zemlje. Imamo veliki broj mladih obrazovanih i pametnih ljudi koji bi trebali da uzmu stvar u svoje ruke i da znanjem, radom i upornošću se bore protiv problema koji nas okružuju. Moja poruka svim mladim ljudima bi bila budite hrabri i borite se za svoje ciljeve.