U uskim ulicama drevnog grada Nablusa (Zapadna obala, nalazi se između planina Gerizim i Ebal), među kamenim zidinama koje pamte hiljade godina historije, još uvijek se čuva jedna mirna, gotovo meditativna tradicija: pravljenje sapuna. Ne bilo kakvog – već Nabulsi sapuna, malih, bijelih gotovo bezmirisnih blokova, jednostavnog, ali plemenitog proizvoda od maslinovog ulja, vode i sode, čija receptura nije mnogo mijenjana više od 10 vijekova.
U decembru 2024. godine, UNESCO je ovu praksu uvrstio na svoju prestižnu Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, čime je potvrdio ono što Palestinci već odavno znaju – da je ovaj sapun mnogo više od higijenskog proizvoda. On je simbol otpornosti, identiteta i međugeneracijske predaje znanja.
Receptura s dušom
Nabulsi sapun pravi se ručno i polako, koristeći isključivo domaće maslinovo ulje, ponos palestinskih maslinjaka. Masa se kuha satima, pa čak i danima, miješa velikim drvenim lopatama u ogromnim kotlovima, zatim izliva na kamene podove i reže ručno – svaki komad sa utisnutim pečatom porodice koja ga pravi.
Ono što ovaj sapun čini posebnim nije luksuzna ambalaža, niti dodaci poput parfema ili boja, naprotiv. Njegova neutralnost i čistoća upravo su ono što mu daje vrijednost. Njegova blaga formula pogodna je za osjetljivu kožu, djecu, pa čak i lice. A njegova dugotrajnost – traje mjesecima – čini ga održivom alternativom komercijalnim sapunima.
Izvor: Wikimedia Commons
Sapun kao svjedok historije
U Nablusu je nekada radilo više od trideset sapunara, a ovaj grad bio je poznat širom Osmanskog carstva kao grad sapuna. Sapun iz Nablusa krasio je kupke osmanskih sultana i britanskih plemića. Prema nekim izvorima, nabulsi sapun je bio toliko cijenjen da ga je navodno koristila i engleska kraljica Elizabeta I.
Historijski gledano, industrijom sapuna Nablus upravljali su politički vođe, plemstvo i moćni trgovci, koji su koristili svoja udruženja kako bi konsolidirali glavne proizvodne snage: poljoprivrednici koji su proizvodili maslinovo ulje, beduini koji su osiguravali radnu snagu, obrtnici koji su izrađivali sapune i trgovci koji su uspjeli doći do širih tržišta poput onih u Egiptu i Siriji.
Do početka 1900-ih, 42 tvornice sapuna Nabulsi opskrbljivale su polovicu sapuna u Palestini, slale proizvode po arapskom svijetu, pa čak i izvozile čak u Evropu i Sjedinjene Države. Međutim, bezbroj ekoloških, ekonomskih i društveno-političkih poteškoća koje su zadesile Zapadnu obalu posljednjih desetljeća svele su te 42 tvornice na oskudne dvije. Do decembra 2022. godine, u Nablusu je djelovalo najmanje pet sapunara, ali su još od 2008. samo dvije tvornice ostale aktivne unutar Starog grada.
Izvor: Wikimedia Commons
Prema podacima Ureda Ujedinjenih nacija za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), kontrolni punktovi i blokade puteva širom Zapadne obale uzrokuju velike poteškoće u transportu sirovina i gotovih proizvoda do i iz tvornica. Također, radnicima je otežan dolazak na posao, jer se često suočavaju s dugim čekanjima i ograničenjima kretanja.
Uprkos tim izazovima, nabulsi sapun se i dalje široko prodaje u Nablusu i ostatku Zapadne obale, a izvozi se i u Jordan, Kuvajt te arapsko-izraelske gradove poput Nazareta.
U decembru 2024. godine, UNESCO je službeno priznao Tradiciju izrade nabulskog sapuna u Palestini kao nematerijalnu kulturnu baštinu koja zahtijeva hitnu zaštitu. Ova oznaka ima za cilj skrenuti pažnju na hitnost očuvanja ove drevne vještine, koja je i dalje pod pritiskom zbog političkih, ekonomskih i infrastrukturnih prepreka. Upravo zato je UNESCO‑va odluka važna, ne samo da štiti jednu drevnu vještinu, već i pruža podršku zajednicama koje se bore da je održe u životu, često usprkos političkim i ekonomskim teškoćama.
Više od sapuna
Iako se često prikazuje kao muški posao, proizvodnja sapuna u Nablusu uključuje čitave porodice, žene, muškarce i djecu. Znanje se prenosi iz ruke u ruku, a svaka porodica ima svoju verziju idealnog sapuna, svog pečata, svoje tehnike. U mnogim slučajevima, žene igraju ključnu ulogu u procesu sušenja, pakovanja, pa i promocije proizvoda na tržištima širom svijeta.
Za mnoge Palestince ovaj sapun je tiha, ali moćna izjava o opstanku. U njemu su sačuvane porodične priče, rad ruku, i kultura koja se usprkos svemu ne da izbrisati.