Nakon što je prošle godine predstavio jedinstveni koncept virtualnog festivala koji je dosegnuo do publike iz čitavog svijeta, a koji je uključivao nastupe lokalnih muzičara i međunarodnih umjetnika čiji su se ekskluzivni video koncerti besprijekorno stapali u organsku cjelinu i emitirali se putem interneta, 62. izdanje ljubljanskog Jazz Festivala ima misiju da vrati normalnost. Iako će koncerti biti održavani u strogim ograničenjima namijenjenim suzbijanjem epidemije COVID-19, organizacijski tim je odlučio organizirati festival uživo u potpunosti. I ove godine kreativni direktori festivala su Bogdan Benigar i Edin Zubčević. U povodu novog izdanja Jazz Festivala Ljubljana kratko smo razgovarali sa Edinom Zubčevićem.
0d 28. do 31.jula će biti održan Jazz Fest Ljubljana, 25 koncerata, muzičari/ke iz 13 zemalja, šta bi izdvojio od ovogodišnjeg programa?
– Svi učesnici festivala u programu su kao rezultat selekcije, odnosno svi učesnici programa su već izdvojeni. Ono što je karakteristika i ove kao i prethodne tri godine je značajna zastupljenost slovenskih muzičarki i muzičara. Pored toga, tu su dva koncerta Avishai Cohen Trija, zatim New York u Ljubljani koji će predstaviti programe Johna Zorna, bend Simulacrum će održati dva koncerta. Bosna i Hercegovina će također biti predstavljena. Adis Sirbubalo i Lakiko, odnosno Lana Kostić, će održati solo koncerte. Bit će tu i program ABECEDA u okviru kojeg mladi muzičari stiču nova umjetnička i profesionalna iskustva.
Koliko je bilo teško organizirati ovogodišnje izdanje s obzirom na okolnosti? Kako ste se odlučili da bude uživo u potpunosti?
– Brzo smo naučili lekcije prošle godine. Napravili smo nekoliko formata festivala prilagođavajući se učestalim promjenama i mjerama. Slijedili smo upute Vlade Republike Slovenije, odbosno nadležnih ministarstava. Njihove sugestije i odluke su nam bile referenca. Slično je bilo i ove godine. Nakon procjene Vlade da će kraj jula biti povoljniji nego kraj juna, što je tradicionalni termin Jazz Festivala Ljubljana, odlučili smo da prilagodimo ovogodišnji termin festivala novonastalim prilikama. To se već polazalo kao dobra odluka. Ono što nam je bilo važno je da organiziramo što veći broj programa na scenama na otvorenom i da publici shodno tome ponudimo i veliku većinu programa besplatno. S obzirom da je Cankarjev dom javna ustanova bilo nam je važno da u pandemijskom kontekstu budemo solidarni sa našom publiku, i da omogućimo što većem broju građanki i građana da prisustvuju ovogodišnjim programima.
Kako će izgledati ovogodišnje izdanje? Do sad je dio koncerata bio u Cankarjevom domu, dio ispred, da li ćemo za prisustvo na koncertima trebati imati neku potvrdu o vakcinisanju?
– Po principu – PCT – prebolio, cijepljen, testiran. Jedno od ovo troje omogućava pristup koncertima u zatvorenim prostorima. Od 26. jula na snazi su nove mjere u tom smislu, s tim da je u kulturnom sektoru to pravilo na snazi već od 23. jula. Festival će formatom biti sličan onome iz 2019. godine s tim da će većina koncerata biti besplatna i na otvorenom, odnosno na glavnoj sceni u Parku Cankarjevog doma, i na sceni Kraj Starog drveta, takođe u Parku.
Kad sam se javila da pitam možemo li uraditi intervju moja namjera je bila preskočiti sve u vezi sa Jazz Festivalom Sarajevo, već je sve ispričano i previše je nekako bolno, željela sam pričati samo o Jazz Festu u Ljubljani. Željela sam da ovo bude jedan lijepi intervju u ružičastim oblacima. Međutim, moram se osvrnuti na to da si ti više puta u intervjuima isticao kako je Jazz Fest Sarajevo posebna vrsta nomada, dolazite u sarajevske dvorane i donosite sve sa sobom, kako kažeš: Od zavjesa, preko razglasne i binske opreme, svjetla i videoopreme. Praktično, iznajmljujemo samo zidove od Kantona Sarajevo (koje često sami krečimo) za značajan novac, naročito s obzirom na to šta sve trebamo donijeti, odnosno platiti, da bismo uopće osposobili dvoranu za rad’. Borio si se na prvim linijama odbrane, poklonio gradu nevjerovatne 24 godine festivala, objavio i producirao 40 albuma za izdavačku kuću Gramofon, glasno govoriš o nepravdama putem magazina Nomad.ba, koliko je nakon svega poražavajuće i pomalo tužno biti NOMAD u svojoj zemlji?
– Sve je to s onu stranu poraza i tuge. Sve se zapravo odigrava oko ideje slobode. Kao što je Jazz Fest Sarajevo nastao nakon opsade Sarajeva kao proslava slobode, tako je i sve ostalo u funkciji slobode. Lično se osjećam slobodan i većina onoga što radim zajedno sa svim svojim saradnicama i saradnicima, jeste promocija slobode, odnosno prakticiranje slobode na različite načine.
Kao što je Jazz Fest Sarajevo nastao nakon opsade Sarajeva kao proslava slobode, tako je i sve ostalo u funkciji slobode. Lično se osjećam slobodan i većina onoga što radim zajedno sa svim svojim saradnicama i saradnicima, jeste promocija slobode, odnosno prakticiranje slobode na različite načine.
Idemo po zdravlje i kulturu u susjedne zemlje, šta dalje? Ima li dalje? Jesu li pale zadnje linije odbrane?
– Davno. Mnogi nisu ni primijetili. Prije više godina shvatio sam da je Jazz Fest kao neka čuka, neka kota koja je nekad imala strateški znacaj, kota koju uporno branimo iako je sve palo. Ponekad se osjećam kao vojnik imperijalne vojske Japana Hiroa Onode koji se skrivao 29 godina nakon kapitulacije, sve dok nije zvanično razriješen dužnosti i obaveze 1974. godine. Nama je trebalo ipak nekoliko godina manje da primijetimo, shvatimo i prihvatimo poraz. Bitno je poraz ne prihvatiti u trajno psihološko stanje, baš kao ni pobjedu. Na kraju, i poraz i pobjeda ponekad su samo dva lica istog. Eto mi nismo ni poraženi ni pobjednici, a opet smo izgubili bez obzira na sve pobjede. Svi smo izgubili skoro sve što je zaista bitno.