Postoje filmski autori koji svojim kamerama samo bilježe svijet, i oni koji ih pretvaraju u alat za iscjeljenje – rana koje nisu samo lične, nego i zajedničke. Među njima je i Ado Hasanović, redatelj čiji životni put spaja Srebrenicu, Rim i Sarajevo, a filmski kadar pretvara u most između prošlosti i budućnosti. Njegova djela, od dirljivog dokumentarca My Father’s Diaries do poetičnog Anđela iz Srebrenice, ne bježe od teških tema, ali ih nose s toplinom i vjerom da razgovor može promijeniti zajednice.
Kao osnivač Silver Frame Film Festivala u Srebrenici, koji je ove godine doživio svoje drugo izdanje, Hasanović gradi prostor u kojem se umjetnost i društvena odgovornost ne razdvajaju, već dišu zajedno. Također je i voditelj programa kratkih filmova na L’Euro Balkan Film Festivalu u Rimu, gdje nastavlja povezivati regionalne priče s međunarodnom filmskom scenom.
Ovog ljeta, u okviru Sarajevo Film Festivala, predstavit će pet kratkih filmova nastalih u Silver Frame Film Residency programu – radova snimljenih između Srebrenice i Bratunca, gdje priroda, zajednica i međusobno razumijevanje postaju glavne filmske teme.
O tome kako jedan mali grad može postati filmski centar, kako kamera može biti terapija, i kako se snovi iz Srebrenice mogu preliti na svjetske festivalske pozornice – razgovarali smo s Adom Hasanovićem, neposredno pred Sarajevo Film Festivalu 2025.
Kada ste prvi put osjetili da film ne služi samo tome da se nešto ispriča – nego da se nešto izliječi, prepozna, razumije?
– Prvi put sam to osjetio tokom filmskih projekcija i razgovora sa publikom o mom dokumentarcu My Father’s Diaries. To nije samo filmski projekt, nego proces suočavanja s ličnim i porodičnim traumama. Kroz očevu priču, njegove dnevnike i snimke iz rata, počeo sam shvatati da kamera može postati svojevrsna terapija, ne samo za mene, nego i za publiku. Film mi je omogućio da otvorim teme o kojima se često šuti, da prepoznam vlastite strahove i da ih pretočim u nešto što može podstaći dijalog, razumijevanje i možda, barem djelimično, iscjeljenje.
Koji je trenutak ili film bio presudan da shvatite da je film Vaša životna vokacija, ne samo kao umjetnost, nego i kao alat društvene promjene?
– Godine 2010. završio sam svoj kratki film Anđeo iz Srebrenice. Želio sam napraviti priču koja se može razumjeti bez ijedne izgovorene riječi, kako bi doprijela do ljudi širom svijeta, bez obzira na jezik i porijeklo. U filmu balerina pleše kroz Srebrenicu, donoseći mir i gracioznost u prostor obilježen teškom prošlošću. Ta kombinacija nježnih slika i tihe tuge otvorila mi je oči da umjetnost može biti most, ne samo prema prošlosti, nego i prema budućnosti u kojoj razgovor, razumijevanje i zajedničko sjećanje mogu zamijeniti tišinu i zidove među ljudima.
Film mi je omogućio da otvorim teme o kojima se često šuti, da prepoznam vlastite strahove i da ih pretočim u nešto što može podstaći dijalog, razumijevanje i možda, barem djelimično, iscjeljenje.
S obzirom na Vaše obrazovanje u Sarajevu i Rimu – kako su ta dva filmska svijeta oblikovala Vašu viziju o filmu i kulturnoj misiji koju ste donijeli u Srebrenicu?
– Obrazovanje u Sarajevu naučilo me je da film mora biti duboko ukorijenjen u stvarnim ljudskim pričama, da iskrenost i emocionalna istina imaju veću snagu od bilo kakvog tehničkog savršenstva. U Rimu sam, pak, upoznao širi evropski i mediteranski pristup, otvorenost prema eksperimentu, estetici i univerzalnim temama koje prelaze kulturne i jezičke granice. Ta dva svijeta spojila su se u mojoj viziji filma: on mora biti i intiman i univerzalan, i emotivno blizak i komunikativan za publiku bilo gdje u svijetu. Upravo s tom idejom pokrenuo sam Silver Frame Film Festival u Srebrenici: kao prostor gdje se lokalne priče mogu ispričati na način koji gradi mostove prema svijetu, ali i otvara dijalog unutar same zajednice.
Postoji li film koji je promijenio Vaše mišljenje o nekoj velikoj istini? Ili Vam pokazao da ne znate sve što mislite da znate?
– Ne bih rekao da postoji jedan film koji mi je promijenio mišljenje o nekoj velikoj istini. Abbas Kiarostami je jednom rekao: My function is to raise questions, rather than answers. I mislim da je to suština, film ne treba da mi kaže šta da mislim, nego da me natjera da se zapitam da li ono što mislim uopšte stoji. U tom smislu, ironija je što najbolji filmovi ne potvrde moja uvjerenja, nego ih fino zaljuljaju, tako da shvatim kako možda i ne znam sve što sam mislio da znam.
Srebrenica – ime koje u sebi nosi i bol i dostojanstvo. Koje je bilo najteže pitanje koje ste postavili sebi tokom njegovog stvaranja – i jeste li našli odgovor?
– Najteže pitanje bilo je zašto je danas Srebrenica svedena gotovo isključivo na temu genocida, dok se zanemaruje činjenica da tu ljudi žive, da se nove generacije rađaju i da taj grad ima pravo na život izvan same tragedije. Zbog političkih manipulacija, korupcije i raznih drugih faktora, mnogi su odlučili napustiti Srebrenicu i potražiti život negdje drugo. Većina ljudi iz BiH i iz dijaspore dolazi uglavnom samo za 11. juli, što je važno i plemenito, da se oda počast ubijenima u genocidu, ali to ne može biti jedini trenutak kada se Srebrenica oživi. Postavljam pitanje: ljudi koji danas tu žive, da li se njihovi životi i potrebe vide? Da li se oni priznaju kao ljudi, kao građani, kao dio priče o Srebrenici? Ako neko zaista voli ovaj grad, mora razmišljati i o njima, i o njegovoj budućnosti, a ne samo o njegovoj prošlosti. I onima koji bi možda imali nešto da mi prigovore, mogu reći samo jedno: ja i dalje tražim svog djeda, ubijenog u genocidu, i to me ne sprječava da radim na izgradnji budućnosti ovog grada.
Koji je najveći izazov s kojim ste se suočili prilikom pokretanja festivala, a koji Vas je možda čak natjerao da preispitate svoje motive i snagu?
– Najveći izazov bio je razumjeti da festival u Srebrenici ne može postojati odvojen od samog mjesta i njegovog nasljeđa, on ga nužno nosi u sebi, oblikuje i od njega biva oblikovan. To znači prihvatiti da umjetnost tu nije samo prostor estetskog užitka, nego čin prisutnosti u prostoru koji pamti, a koji još uvijek živi u složenim odnosima s vlastitom prošlošću. Balansirati između ideala ljepote i dijaloga te stvarnosti predrasuda i podjela zahtijevalo je stalno propitivanje: gdje prestaje umjetnost, a počinje društvena odgovornost? U trenucima umora shvatio sam da snaga nije u tome da izbjegnem te napetosti, nego da ih prihvatim kao sastavni dio procesa. Jer tamo gdje kultura izostane, praznina se ispunjava šutnjom, a šutnja brzo postaje nova granica.
Najteže pitanje bilo je zašto je danas Srebrenica svedena gotovo isključivo na temu genocida, dok se zanemaruje činjenica da tu ljudi žive, da se nove generacije rađaju i da taj grad ima pravo na život izvan same tragedije. Zbog političkih manipulacija, korupcije i raznih drugih faktora, mnogi su odlučili napustiti Srebrenicu i potražiti život negdje drugo. Većina ljudi iz BiH i iz dijaspore dolazi uglavnom samo za 11. juli, što je važno i plemenito, da se oda počast ubijenima u genocidu, ali to ne može biti jedini trenutak kada se Srebrenica oživi
Šta bi veliki festivalski gradovi – Cannes, Berlin, Venecija – mogli naučiti od jednog malog festivala u Srebrenici?
– U Srebrenici, a od ove godine i u Bratuncu, dva grada smještena jedan pored drugog, s različitim, ali isprepletenim pričama, festival dobija dodatnu dimenziju. Teško je praviti direktna poređenja ili tvrditi da bi od nas, puno veći festivali mogli učiti, ali možda bi mogli shvatiti da veličina festivala ne određuje njegovu vrijednost koliko dubina veze koju gradi s mjestom i ljudima. Ovdje svaki susret nosi težinu jer se odvija u prostoru koji pamti i u zajednici koja prepoznaje iskrenost. Dok su veliki festivali često središta moći, industrije i glamura, naš mali festival pokazuje da film može biti intiman razgovor, a ne samo globalna premijera. Ponekad istinska transformacija ne dolazi s crvenog tepiha, nego iz improvizirane sale, gdje publika ne gleda film samo očima, nego i kroz vlastita sjećanja.
Šta film može učiniti što druge umjetnosti ne mogu – posebno kad govorimo o empatiji, razumijevanju i otvaranju dijaloga među ljudima različitih pozadina?
– Film nam kreira jedinstvenu emociju, jer nas vodi u tuđe priče tako da ih proživljavamo iznutra. Omogućava nam da otkrijemo druge kulture i tradicije, da osjetimo ritam tuđeg života, mirise i boje mjesta na kojima nikada nismo bili. Može nas povesti na putovanja kroz vrijeme, u prošlost koju nismo doživjeli ili u budućnost koju možemo samo zamišljati, i pritom nam pružiti priliku da prepoznamo univerzalne osjećaje u različitim kontekstima. U tome leži njegova moć: dok nas zabavlja ili izaziva, istovremeno nas uči da gledamo svijet otvorenijim očima.
Ako biste mogli poručiti nešto mladima iz manjih sredina koji sanjaju velike snove, ali nemaju prilike – šta biste im rekli?
– Bitno je vjerovati u sami sebe i u ono sto radite. Malo mjesto ne određuje granice vašeg duha; ono samo pokazuje gdje ste krenuli, ne i gdje ste dužni stati. Prilike nisu uvijek vrata koja se sama otvore, ponekad su to prozori koje sami morate izrezbariti, i to tupim nožem, pa ih onda još i pretvoriti u svjetlost. A ako svjetla nema, uvijek možete izmisliti svoje, ionako su najbolji snovi nastali u mraku.
Ponekad istinska transformacija ne dolazi s crvenog tepiha, nego iz improvizirane sale, gdje publika ne gleda film samo očima, nego i kroz vlastita sjećanja.
Zamišljamo 2035. godinu – kako izgleda Silver Frame tada? I kako izgleda Srebrenica?
– Ne mogu sa sigurnošću govoriti kako će izgledati 2035. godina, ali Silver Frame će nastaviti promovisati kulturu i razvijati prostor za susret i dijalog. Cilj je da do te godine festival dostigne kapacitet da može pozivati 300 gostiju: umjetnika, autora, studenata i predavača, koji će učestvovati u raznim programima, od filmskih projekcija i masterclassova do radionica i razgovora s publikom. U tom procesu, lokalna zajednica imat će priliku da se obnove kino dvorane i uspostave centri za kulturu i obrazovanje, čime bi se stvorili trajni prostori u kojima umjetnost i znanje postaju dio svakodnevnog života. Tako 2035. ne vidim samo kao godinu u budućnosti, nego kao trenutak kada će Silver Frame biti snažna međunarodna platforma, a Srebrenica i Bratunac mjesta prepoznata po otvorenosti, kreativnosti i kulturnoj razmjeni.
U sklopu Sarajevo Film Festivala bit će prikazano pet kratkih filmova nastalih u okviru Silver Frame Film Residency programa.
– Riječ je o filmovima snimljenim u veoma kratkom roku, kroz saradnju mladih autora iz regije i uz mentorstvo filmskih profesionalaca. Posebnu vrijednost ovim radovima daje činjenica da su snimani između dva grada – Srebrenice i Bratunca – te da se bave temama prirode, zajednice, međusobnog razumijevanja i života u malim sredinama. Ovaj program sjedinjuje filmsku edukaciju, ekološku osviještenost i lokalnu angažovanost kroz umjetnost.