Kada je Venecijanski bijenale 2026. otvorio vrata, među gomilom nacionalnih paviljona pojavio se jedan potpuno drukčiji — bez zgrade, bez kustosa, bez institucionalne podrške. Samo jedan čovjek, nekoliko slova i poruka ispisana historijom koja se ne smije zaboraviti.
Helsinški umjetnik Pavel Rotts napravio je Ingria paviljon, nomadsku, putujuću konstrukciju koja nosi ime izbrisane domovine: Ingrije.
Kako je nastao Ingria paviljon
Rotts je stigao u Veneciju kao asistent kipara Benjamina Orlowa, koji u Nordijskom paviljonu izlaže zajedno sa švedskom umjetnicom Klarom Kristalova i norveškom umjetnicom Tori Wrånes. Istovremeno, Jenna Sutela predstavlja Finsku u finskom paviljonu.
Kada je Rotts vidio da se Rusija, prvi put od invazije na Ukrajinu 2022., vraća na Bijenale odlučio je reagirati. Ne protestom, ne transparentom. Nego gestom.
Od brončanih slova ugraviranih u kamenu Nordijskog paviljona, slova koja dijele Finska, Norveška i Švedska, napravio je kalupe od gline. Svako slovo pažljivo je otisnuto, vjerno rekonstruiravši oblik i teksturu originalnih natpisa. Potom je od tih kalupa izradio identična slova i iz njih složio jednu jedinu riječ: INGRIA.
Nije bio jedini koji je reagirao. Punk feministički kolektiv Pussy Riot preplavila je prostor ispred ruskog paviljona ružičastim dimom, ukrajinskim zastavama i skandiranjem Krv je ruska umjetnost, zajedno s ukrajinskom feminističkom grupom FEMEN. Rotts nije skandirao. Složio je slova u jednu jedinu riječ i pustio je da hoda kroz isti taj prostor.
Kustosica Nordijskog paviljona i umjetnici nisu se usprotivili privremenom postavljanju slova. Norveška umjetnica Tori Wrånes posebno je podržala projekt i čak predložila da se slova ostave na svom mjestu. Slova su putovala kroz Giardini na dan otvaranja, a potom nastavljaju život, putuju s Rottsom natrag u Helsinki, gdje će biti izlagana u raznim kontekstima.
Ko je Pavel Rotts i šta je Ingrija
Da bi se razumjela ova gesta, treba razumjeti čovjeka koji stoji iza nje, i narod čije ime nosi.
Ingrija (Ingria, Inkeri) je historijska regija uz Finski zaljev, između današnjeg Sankt Petersburga i estonske granice, drevna domovina balto-finskih naroda. U nizu etničkih čišćenja, deportacija i evakuacija u 1930-im i 1940-im godinama, ingerijska finska populacija uglavnom je iselena s tog područja. Finska Ingrija prestala je postojati.
Rottsova porodica doživjela je deportacije, živjela na sjevernoruskim područjima prisilnog preseljenja i bila primorana skrivati ingrijanski identitet. Rotts se 2015. preselio u Helsinki u okviru programa povratka koji je pokrenuo predsjednik Mauno Koivisto. Kao multidisciplinarni umjetnik koji radi s instalacijom, skulpturom, performansom i istraživačkim praksama, svoju ingrijsku poziciju koristi kao polazišnu tačku u radu. Porijeklo nije samo biografska bilješka, ono je metoda.
Veza sa Sarajevom
Po povratku iz Venecije, na aerodromu Marco Polo, upoznali smo švicarsko-haićansku multimedijsku vizualnu umjetnicu Sashu Huber, koja nas je spojila s Pavlom Rottsom. Ubrzo je stigao mail, a u njemu rečenica koja je odmah uspostavila vezu: We really love Bosnia, and we visited Sarajevo. I was writing about the Sarajevo siege in my master’s thesis — it would be really great to talk about that with you.
Zamolili smo ga da nam pošalje mastersku tezu. Poslao je.
Teza se bavi projektom Climbing a Memory, koji je počeo u septembru 2019. u Helsinkiju, kada je Rotts mapirao tragove ratnih oštećenja iz Drugog svjetskog rata na granitnim zidovima finskog glavnog grada, napravio kalupe negativnog prostora koji su ostali iza tih tragova i od njih izradio seriju umjetnih hvatišta za penjanje. Penjanje je ovdje i metoda i metafora, način da tijelo doslovno prođe kroz ranu u zidu, da je osjeti i, možda, pomalo zacijeli. Projekt se potom proširio na Narvu, estonski granični grad razoren u sovjetskim bombardiranjima, gdje je Rotts nastavio istraživati ratne tragove u urbanom prostoru kao materijal za sjećanje.
U tezi, Rotts piše i o Sarajevu. Putovao je u Bosnu i Hercegovinu kako bi na vlastite oči vidio Sarajevske ruže, tragove minobacačkih granata u asfaltu, ispunjene crvenom smolom, koji su postali jedan od najprepoznatljivijih simbola četverogodišnje opsade. U tezi ih opisuje kao negativni prostor koji je postao prostor sjećanja: krateri koje je grad odlučio ne zatrpati, nego označiti, ispuniti crvenom smolom, da budu vidljivi, da budu tu.
Dvosedmični boravak ostavio je dubok trag. U tezi Rotts bilježi poseban paradoks koji osjeća u gradu: Sarajevo koje već više od 25 godina živi normalnim životom, ali čiji su zidovi i dalje ispresjecani rupama od metaka i granata, kao da je rat završio jučer. Ipak, Sarajlije ne zastaju pred tim tragovima, prelaze ih korakom svakodnevice, ne zaobilazeći, ne oklijevajući.
Teza bilježi i dublje zapažanje da Sarajevske ruže nisu samo memorijal, nego i čin animacije, davanja novog daha tragovima smrti. Krateri pretvoreni u cvjetove. Rotts u tezi citira istraživačicu dr. Mirjanu Ristić, koja Sarajevske ruže opisuje kao tiha mjesta sjećanja koja prolaznicima omogućuju da sami konstruišu vlastite verzije sjećanja i višestruke narative o historiji grada.
Upravo u Sarajevu Rotts je pronašao ključ razumijevanja vlastite metode: ne opisivati traumu, nego je učiniti opipljivom. Ne podizati spomenik, nego ostaviti trag koji se može dotaknuti, i od kojeg se može nastaviti dalje.
Tu istu logiku prenosi u Helsinki, u Narvu, i konačno u Veneciju: uzeti otisak odsutnog, od njega napraviti nešto novo, i nastaviti hodati dalje.
Uređivačka transparentnost:
Ovaj članak je pripremljen u skladu sa Uređivačkim smjernicama FBL magazina. Naša misija je osigurati tačnost, integritet i estetsku vrijednost svake objavljene informacije. Primijetili ste grešku ili želite uputiti ispravku? Javite nam se ovdje.
Sadržaj je autorsko vlasništvo FBL Creative, Mannheim.