Kustoska praksa odavno je nadrasla svoju tradicionalnu, logističko-organizacijsku funkciju, evoluirajući u kompleksnu interpretativnu i etičku djelatnost koja aktivno učestvuje u konstituisanju značenja unutar savremenog umjetničkog polja. Kustos više nije neutralni posrednik između umjetničkog djela i publike, već postaje koautor narativa koji oblikuju našu percepciju umjetnosti u društveno-političkom i estetskom kontekstu. U tom okviru treba razumijevati kustoski rad Amre Ćebić, historičarke umjetnosti i kustosice pri JU Međunarodnoj galeriji portreta u Tuzli, na zadatku da koncipira izložbu Nevidljivo tkivo, u okviru nagrade ZVONO 2025 – najznačajnijeg priznanja za mlade umjetnike i umjetnice u Bosni i Hercegovini. U ovom razgovoru, Ćebić ne samo da razlaže svoj kustoski metod – koji počiva na dijalogu, solidarnosti i otvorenosti prema procesu – već i precizno artikuliše izazove i odgovornosti kustosa danas: od uspostavljanja ravnoteže između individualnih umjetničkih jezika do odgovora na sistemska ograničenja kulturne produkcije. Posebno je značajan njen pogled na kustoski rad ne kao profesionalnu funkciju, već kao društveno angažiranu poziciju – jednu od rijetkih koja još uvijek nastoji otvoriti prostore za dijalog, kritiku i kolektivnu imaginaciju.
Kako ste pristupili kustoskom oblikovanju izložbe koja okuplja tematski i medijski raznovrsne umjetničke prakse?
– Prije kreiranja koncepta i okvira izložbe, posvetila sam vrijeme razgovoru i upoznavanju sa umjetnicima, istraživala sam umjetničke prakse kojima se služe i pojedinačne radove. Smatram da je važno postići obostrano razumijevanje kroz razmjenu ideja i stavova kako bi se uspostavila kolegijalna saradnja i pomirile razlike između potreba umjetnika i kustosa i realnih mogućnosti za realizaciju izložbe. Na samom početku, dvoje umjetnika je već imalo jasno definisanu formu radova koje žele izložiti, a preostalo dvoje ostavilo je mogućnost za dodatne intervencije, sugestije i razvoj rada, čineći oblikovanje postavke izazovnijim, što je djelimično i poželjno jer smo mogli zajedno mijenjati granice zajedničkog rada i dobiti neočekivan rezultat. Nakon završene selekcije i analize svakog od radova, bilo je evidentno da su svi umjetnici usmjereni na istraživanje i propitivanje aktualnih društvenih problema, interpretirajući ih kroz različite medije, a to je ujedno i potvrda vrijednosti kojima ZVONO nagrada teži. U konačnici, cilj je bio postaviti izložbu na način da svaki rad kod posmatrača osvijesti problem kojim se umjetnik bavi, a da cjelokupna izložba služi kao platforma za društveni dijalog o pojavama koje se dešavaju ovdje i sada. Iz takvog koncepta je vidljivo da se mladi bosanskohercegovački umjetnici bave umjetničkim istraživanjem društveno-političkih prilika koje u velikoj mjeri oblikuju njihovu praksu, a ne samo uslove života.
Na koji način ste povezali radove koji naizgled govore različitim jezicima?
– Razlike između radova prisutne su na planu umjetničkih medija, ideja, estetike, tema istraživanja i same umjetničke prakse četvoro umjetnika. Raznovrsnost koju je omogućila savremena umjetnost dozvoljava umjetnicima da artikulišu različite ideje, zbog toga izložba objedinjuje fotografske instalacije, video radove, skulpture, objekte, intervenciju u javnom prostoru i akciju. Umjetnici kroz svoje radove tematiziraju društvene pozicije i odnos moći, uticaj digitalnih tehnologija i metapodataka na ponašanje, kolektivna sjećanja i vlastite identitete. Analizom se uvidjela zajednička potreba umjetnika da propituju društvenu stvarnost i vlastitu ulogu u kapitalistički ustrojenom društvu. Oni istovremeno intervenišu u društveni kontekst, a njihovi radovi zahtijevaju interakciju s publikom. Svi radovi u fokus stavljaju nedovoljno vidljive društvene probleme, pozivaju na djelovanje i grade zajedno koherentnu strukturu koja može poslužiti kao prikaz društvenog stanja. Iz toga je proizašao naziv izložbe Nevidljivo tkivo jer međusobni odnos radova asocira na tkivo u biološkom smislu – skup ćelija koje zajednički obavljaju istu funkciju i grade veće sisteme. Osim narativa, izazov je predstavljalo i postavljanje svih radova u isti prostor. Bilo je potrebno pronaći prirodnu povezanost prostora i svakog rada, izložiti ih na način da međusobno komuniciraju jedan sa drugim, a da pri tome zadrže svoj umjetnički i prostorni integritet. U tom dijelu posla nam je mnogo značila zajednička saradnja zajedno sa KRAK timom, koji su na raspolaganje stavili sve svoje kapacitete, pokazali razumijevanje i profesionalnost, zahvaljujući čemu smo postigli dobru strukturu i podukciju izložbe.
Može li kustos biti neutralan organizator ili je čin selekcije duboko političan? Kako odgovarate na kritiku da kustoski diskurs često oblikuje recepciju umjetničkog rada više nego sam rad?
– Priroda i cilj projekta, njegovi učesnici i društvene okolnosti i mnoštvo drugih vanjskih faktora u velikoj mjeri određuju ulogu kustosa, metodologiju rada i krajnji cilj u realizaciji izložbe, projekta ili programa. Nažalost, ne možemo govoriti apsolutnoj neovisnosti i autonomiji djelovanja na polju muzeologije i kuiranja jer su mnogi poslovi uslovljeni zahtjevima i politikama osnivača, donatora ili organizatora, zatim budžetima i objektivnim mogućnostima realiziranja izložbe. Veliku važnost u tom procesu ima i tip publike kojem smo usmjereni, karakter lokalne zajednice i njihova spremnost na različita iskustva. U ovakvim okolnostima, selekcije su vrlo često politične, promišljene i zahtijevaju prilagođavanje kontekstu. Ta činjenica me ne raduje, ali je optimistična pojava nezavisnih malih galerija u Bosni i Hercegovini koje obavljaju velike poslove i otvaraju nova vrata kustoskih praksi. Pohvalila bih Centar za savremenu kulturu KRAK Bihać, galeriju Manifesto u Sarajevu i galeriju Vagon u Banjoj Luci, koji nam mogu poslužiti kao primjer dobre prakse. S obzirom na to da radim i živim u Tuzli, gradu koji je svoj identitet izgradio na slobodarskim idejama, smatram da je vrijeme i da se i ovdje stvore mogućnosti za slične inicijative, jer interes i potreba za sličnim prostorima zaista postoji.
Ako bi kustoski rad ili rad na polju kulture bio definiran ne kao posao, nego kao pozicija, kako biste Vi definirali tu poziciju danas, u jednom društvu koje još uvijek traži jezik za sopstvenu stvarnost?
– Mnogi kustosi ne definiraju svoje profesionalno opredjeljenje samo kao posao, nego kao dio identiteta koji se živi i nakon što se završi projekt ili radno vrijeme. Biti kustos ili raditi na polju kulture znači kroz život se voditi principima koji podrazumijevaju očuvanje i brigu o kulturnoj baštini, naslijeđu i kulturnom identitetu, a rijetki se odlučuju za takav posao iz drugih interesa. Pozicija kustosa i djelatnika u kulturi je privilegovana u smislu da imamo mogućnost i sposobnost da oblikujemo društvene prilike, unaprijeđujemo kulturnu klimu i utječemo na izgradnju kvalitetnijeg društva. Mi smo posrednici između lokalnih zajednica i muzeja, prošlosti i sadašnjosti, svakodnevnog života i kulturnih vrijednosti. Kroz angažman i svakodnevni rad doprinosimo edukaciji i neformalnom obrazovanju različitih generacija, pružamo prilike za razmjenu kritičnog mišljenja, podižemo svijest o značaju kulture kao temelja svih naših odnosa i zagovaramo promjene kroz različite programe. Cilj našeg svakodnevnog promišljanja i rada je razvoj svijesti u društvu o vrijednostima i dragocjenim odlikama vlastite kulture, identiteta i naslijeđa koje nas oblikuje, a ne samo radi opstanka muzeja, institucija kulture i umjetničkih manifestacija. Važno je razumjeti da su to elementi bitni za napredak cijelog društva jer omogućavaju bolje razumijevanje vlastitog porijekla, poboljšanje kulturne pismenosti i obrazovanja, povećanje društvenih i ekonomskih prilika.
Nažalost, ne možemo govoriti apsolutnoj neovisnosti i autonomiji djelovanja na polju muzeologije i kuiranja jer su mnogi poslovi uslovljeni zahtjevima i politikama osnivača, donatora ili organizatora, zatim budžetima i objektivnim mogućnostima realiziranja izložbe. Veliku važnost u tom procesu ima i tip publike kojem smo usmjereni, karakter lokalne zajednice i njihova spremnost na različita iskustva. U ovakvim okolnostima, selekcije su vrlo često politične, promišljene i zahtijevaju prilagođavanje kontekstu.
Koliko je, po Vašem mišljenju, umjetnost danas sposobna da se suprotstavi sistemskim nepravdama i da pokrene stvarne društvene promjene?
– Umjetnost je u periodima velikih kriza bila i ostala važno oruđe za zagovaranje promjena, pružanje otpora i širenje određenih društveno-političkih uvjerenja i protestnih poruka. Umjetnici su u poziciji da šalju upozorenja i pozivaju na akciju i djelovanje protiv nepravde ili nejednakosti, koristeći svoje prakse, umjetnički jezik i forme. Mnoge primjere koji prikazuju snagu angažovane umjetnosti i možemo pronaći u vlastitoj novijoj historiji. Jednu od važnih uloga u borbi za slobodu je odigrao umjetnički kolektiv Collegium artisticum koji je 1939. godine hrabro govorio o socijalnoj nepravdi, političkoj represiji i upozoravao na opasnost od nadolazećeg fašizma, zatim je dizajnerska grupa Trio tokom rata u Bosni i Hercegovini u svojim radovima oštro kritikovala licemjerje i pasivnost međunarodne zajednice, kao i Nebojša Šerić Šoba sa poznatom konzervom Ikara. Danas imamo različite inicijative i umjetničke intervencije koje kritikuju institucionalni ili poredak, popituju aktualne probleme koji se tiču migracija, globalizacije, ratova i ljudskih prava. Navela bih recentni primjer vezan za ovogodišnju dobitnicu nagrade Zvono, Milenu Ivić, koja svojim radom Pisma Ireni kritikuje sistemsko nerješavanje porodičnog nasilja i poziva na gest solidarnosti i akciju podrške Ireni Karić, žrtvi porodičnog nasilja, koja je usljed dugogodišnjeg maltretiranja ubila svog supruga nasilnika. Za vrijeme održavanja izložbe u Bihaću, Milena se upoznala sa slučajem Amele Bećirspahić, koja više od dvadeset dana štrajkuje glađu i protestuje na ulicama Bihaća zbog nepravedno i netransparentnog oduzimanja starateljstva nad svojim djetetom. Umjetnica je iskoristila svoj rad i intervenciju u javnom prostoru u formi neonskog znaka sa natpisom Draga Irena da skrene pažnju na postojeći socijalni problem i pozove publiku na djelovanje protiv nepravde u sistemu. Ovakvi primjeri povezanosti društvenog angažmana i umjetnosti mogu pokrenuti kritične mase, utjecati na promjene i doprinijeti borbi protiv neznanja, represije i ograničenja ljudskih sloboda.
Kako vidite značaj nagrade Zvono za razvoj savremene umjetničke scene u Bosni i Hercegovini? Da li se u radovima ovogodišnjih finalista Zvono nagrade može prepoznati generacijska promjena u načinu na koji umjetnici razumiju i tretiraju društveni angažman?
– ZVONO ima izuzetno veliki značaj u afirmisanju mladih savremenih umjetnika, otvarajući im mogućnosti za rad i aktualizaciju u Bosni i Hercegovini, ali i na međunarodnoj sceni zbog saradnje sa regionalnim umjetničkim centrima i prilike za umjetničko usavršavanje i promociju zahvaljujući umjetničkoj rezidenciji u New Yorku. U Bosni i Hercegovini su ograničene mogućnosti za razvoj i produkuciju izložbi savremene umjenosti, a tome doprinosi i činjenica da još uvijek nije realizovan projekat izgradnje zgrade Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi, koji bi bio pružao važnu institucionalnu podršku razvoju savremene umjetničke scene. Nagrada i izložba ZVONO je neodvojiva od društveno-umjetničkog angažmana i preokupacije umjetnika društvenim pitanjima i promjenama koje interpretiraju kroz savremene prakse. S obzirom na to da je u posljednjih nekoliko godina spuštena dobna granica na 33 godine za učešće na konkursu za nagradu, to je utjecalo na pojavu radova i umjetnika koji problematiziraju generacijska pitanja vezana za postdigitalno društvo, identitete, mentalno zdravlje, migracije i lične slobode. Ovogodišnji učesnici izložbe, iako mladi, veoma ozbiljno istražuju uticaj društvenih i političkih normi iz svoje neposredne sredine na oblike ponašanja i njihove posljedice u zajednicama, ujedno zahtijevajući angažman od strane publike i aktiviranje posjetilaca i posmatrača na izložbi. Govoreći o aktualizaciji problema kroz umjetnost, jasno da je su ovogodišnji finalisti i dobitnica nagrade prisutni u vremenu i prostoru u kojem žive i djeluju. Rad pobjednice Milene Ivić sam prethodno spomenula, a problem nasilja, femicida i socijalne nepravde je u posljednje tri godine je izuzetno prisutan u javnom prostoru – ali i dalje institucionalno i sistemski zanemaren, radi čega umjetnica ima potrebu da artikuliše svoje lične i umjetničke stavove i pozove na djelovanje. Milica Bilanović također poziva na kolektivnu odgovornost progovarajući o brisanju kolektivnog sjećanja i zanemarivanju industrijskog naslijeđa i radničkog društvenog identiteta, pružajući otpor tom činu kroz reaktiviranje prostora i predmeta. Irma Beširević je predstavnica generacije čija promišljanja, ponašanja i osjećaje kontrolišu digitalne platforme, pružajući njihovim korisnicima prividne slobode u odlučivanju, kretanju i izborima i u svom radu postavlja pitanja na koji način demokratija preživljava u platformskom kapitalizmu. Pavle Golijanin je usmjeren na umjetničko dokumentovanje procesa razmjene znanja, iskustava i zanatskih vještina koje oblikuju njegov porodični identitet, a njegov rad na izložbi predstavlja poveznicu tradicionalnih vrijednosti sa kapitalističkim fenomenima u društvu.
Pozicija kustosa i djelatnika u kulturi je privilegovana u smislu da imamo mogućnost i sposobnost da oblikujemo društvene prilike, unaprijeđujemo kulturnu klimu i utječemo na izgradnju kvalitetnijeg društva. Mi smo posrednici između lokalnih zajednica i muzeja, prošlosti i sadašnjosti, svakodnevnog života i kulturnih vrijednosti.
Koje teme, prema Vašem mišljenju, umjetnici i umjetnice u narednim godinama trebaju još snažnije otvarati?
– Razmišljajući u okvirima angažovane umjetnosti i umjetnosti usmjerene na pomjeranje društvenih granica, smatram da umjetnici i umjetnice mogu temeljito istražiti i naglasiti teme koje se tiču njihovih ličnih iskustava i aktualne probleme iz svoje bliske okoline, a ne teme koje su nametnute trendovima, lobijima i političkim namjerama. Senzibilitet i darovitost, povezanost za intuicijom, stvaralačka energija i istančana opservacija omogućavaju umjetnicima da prikažu nama manje uočljive pojave i probleme i pomognu da razvijemo svijest o svijetu oko sebe i nama samima. Savremena umjetnost treba da otvara nove društvene rasprave, podstiče na aktivnosti od društvenog značaja i demonstrira snagu umjetničkog jezika kada progovara o nevidljivim i potisnutim stvarima. Znam da naši mladi umjetnici imaju kapacitet da to urade – ali im, također, trebamo pružiti i veliku podršku.