LGBT.ba bosanskohercegovački virtuelni prostor, namijenjen javnosti i LGBT zajednici razgovarao je sa poznatim osobama iz bh. javnog života sa Edom Maajokom, fotografkinjom Vanjom Lisac i direktoricom Sarajevske filmske akademije FILM FACTORY Eminom Ganić o poštovanju LGBT prava u bh. društvu, te o tome šta se može uraditi u nekom narednom periodu kako bi naša svakodnevica bila tolerantnija.
Na pitanje koje je njihovo mišljenje o stanju prava LGBT osoba u BiH, odgovaraju da su ljudska prava u BiH u cjelini ugrožena, a pogotovo prava LGBT osoba, manjina, i svih onih koji su drugačiji. Emina Ganić naglašava da upravo zbog takvog stanja postoji tendencija da se relativiziraju pitanja vezana za prava LGBT populacije govoreći da imamo većih problema koji se tiču građanskih prava generalno. Takvo mišljenje trivijalizira probleme gay populacije svodeći ih isključivo na pitanje mogućnosti otvorenog izražavanja seksualne orijentacije, koje se onda ne čini akutnim u zemlji u kojoj se rutinski krše prava građana.
Prava LGBT osoba po mišljenju naših sagovornika/ca nisu zapadna tvorevina, već življeno iskustvo osoba koje nas okružuju: prijatelja, susjeda, rodbine, poznanika. Vanja Lisac tako govori da biti gay nije opredjeljenje koje ljudi biraju, i nije bolest sa Zapada kako to neki vole nazivati.
– Imam dosta prijatelja koji su gay i moram reći da im nije nimalo lako živjeti u ovako zaostaloj sredini. Ljubav nije eksluzivno pravo heteroseksualaca, ljubav je univerzalni pojam i apsolutno pravo svih živih bića koje se ne može i ne smije nikome zabraniti.
Emina Ganić smatra da tradicionalne vrijednosti koje naše društvo njeguje služe kao izlika da se ne poštuju prava onih koji su različiti.
S druge strane, Edo Maajka navodi primjer svog života u Izraelu, koji je, kako navodi, religijska zemlja u kojoj je njegov brak, da bi bio priznat, morao biti sklopljen u zemlji sa civilnim brakom.
– To sam odradio u Hrvatskoj i onda su nam na osnovu tog dokumenta brak priznali i ovdje. U Izraelu brak sklopljen izvan crkve, sinagoge i džamije nije izvodiv. No, u istoj toj zemlji na parade ponosa u Tel Avivu nema policije na svakom ćošku, samo horda turista i domaćih ljudi koji partijaju po ulicama, kaže Edo Maajka.
Na pitanje što bi svako od nas trebao poduzeti da bh. društvo postane tolerantnije, sugovornici/ce odgovaraju da je potrebno obratiti se mladim ljudima. Vanja Lisac tako govori da vlastima nema ništa posebno poručiti, ali dodaje:
– Mladim ljudima koji će ovo čitati bih voljela savjetovati da pokušaju razvijati svijest o tome da biti gay nije bolest. Moramo shvatiti da su LGBT osobe itekako dio društva i da im pripadaju jednaka prava kao i svim ostalim članovima društva.
Fizičko nasilje, diskriminacija po bilo kojoj osnovi i govor mržnje po mišljenju naših sugovornika/ca ne bi smjeli proći nekažnjeno. Edo Maajka govori kako umjesto da pravdamo mržnju, trebamo se staviti u položaj neke manjine i sve će nam biti jasno – to je univerzalni recept.
Emina Ganić zaključuje da vlasti u BiH ne moraju mijenjati naše ukorijenjene predrasude, ali da trebaju ponuditi siguran prostor u kojem to možemo pokušati sami. Moramo početi od kreiranja prostora koji bi uopšte omogućio relevantan politički i društveni diskurs na ovu temu. Prostor u kojem individue, lobističke grupe, predstavnici studenata i sami političari, oslobođeni zastrašivanja i nasilja, mogu ponuditi stavove koji vode dijalogu i platformama za promjenu.
tekst_Jadranka Cuzulan/LGBT.ba
