Mirna Dizdarević: Volim režiju, jer mi omogućava da kreiram svoj svijet

Dvadesetdvogodišnja Sarajka Mirna Dizdarević nedavno je diplomirala na Sarajevskoj filmskoj akademiji (Sarajevo Film Academy), a njen diplomski rad, kratki igrani film Iskupljenje, dobio je nagradu za najbolji studentski film na 20. Sarajevo Film Festivalu.

 

Upravo je taj film bio razlog našeg razgovora sa mladom rediteljicom.

 

 

 

Šta za tebe predstavlja ova nagrada?

– Nagrada koju sam dobila za najbolji studentski film za mene je najviše podsticaj da nastavim praviti filmove. Daje mi hrabrost za dalje projekte i kredibilitet kao mladu autoricu.

 

Zašto misliš da se žiri odlučio baš za tvoj film?

– S obzirom na to da su svi filmovi koji su bili u konkurenciji za studentski film bili totalno drugačiji, nije moje mjesto da kažem zbog čega se žiri odlučio za moj film. Mogu da se nadam da je to zbog profesionalnog pristupa, filmskog jezika, rada sa glumcima, i načina na koji sam tretirala jedan ozbiljan problem.

 

 

Kako si uopšte došla na ideju da snimiš Iskupljenje?

– Volim da se bavim ozbiljnim problemima, ali pogotovo problemima sa kojim sam i sama suočena. Pitanje oprosta mi je došlo kao nešto što ne mogu ni sama objasniti, ali sam htjela u procesu pravljenja filma Iskupljenje, a i zajedno sa gledateljima otkriti zbog čega opraštamo neke stvari za koje mislimo da nisu oprostive. Onda sam polako gradila likove, inspirisane ljudima koji su oko mene, i stavila ih u jednu od najekstremnijih situacija da bih mogla iz njih izvući najviše. Mislim da je i meni ovaj film pomagao da napokon odgonetnem pitanje oprosta.

 

mirna1

 

Okružena si kreativnim ljudima, ko je imao tu čast da prvi pogleda film? Zašto?

– Prva osoba koji je pogledala gotov film je bila moja mama. S njom inače prolazim i kroz sve biografije likova, scenarije, pitanja, nedoumice, i najbolji je kritičar, ali me najviše i podržava.

 

 

U filmu igraju sjajna Tatjana Šojić i Benjamin Bajramović, kako si se odlučila baš za njih dvoje?

– Odabir pravih glumaca je jedna od najbitnijih stvari s obzirom na to da su oni ti koji prenose karaktere likova, emocije, dijaloge i samu priču. Kada sam pisala scenarij već sam razmišljala ko bi mogao da igra u filmu i za lik Gorana nisam se apsolutno dvoumila da je to baš Benjamin, a za lik Olge Tanja mi je uvijek bila u podsvijesti i znala sam da će ona moći da prenese na film ono što je bilo u scenariju, ali i mnogo više od toga.

 

 

Jesi li imala tremu raditi sa Tatjanom Šojić, glumcom koja iza sebe ima jako puno iskustva?

– Naravno da sam imala tremu da radim sa Tanjom, ali isto tako i sa Benjom. Imala sam tremu da radim sa čitavom ekipom koja je radila na filmu počevši od direktora fotografije Amela Đikolija, kostimografkinje Lejle Graho, šminkerke Lamije Hadžihasanović Homarac, pa sve do postprodukcije i rada sa mojim montažerom Šimekom Redžinaldom. Što se tiče glumaca, rad sa glumcima je nešto što je za mene kao rediteljicu bilo ispunjavajuće. Imala sam veću tremu na pripremama kada su prvi put Tanja i Benjamin počeli da čitaju dijaloge i da prelazimo mizanscen, s obzirom na to da je to trenutak gdje sam vidjela da sam donijela pravu odluku kada su u pitanju glumci. Kada je došlo vrijeme snimanja bile su tu samo manje neke indikacije, ali smo se dobro pripremili prije seta tako da je snimanje svima bilo malo lakše. Također, Tanja i Benjamin su mi pomogli da razumijem neke stvari kada je u pitanju kako glumci interpretiraju tekst i dijalog. Ovo je ipak moj prvi kratki film i zahvalna sam im što su mi pomogli u tom procesu.

 

 

Tvoj prvi film je bio dokumentarni film Vita Mulier, dokumentarni film je žanr kojem se želiš više posvetiti, zašto baš dokumentarci?

– Dokumentarni žanr se razlikuje dosta od igrane forme. Meni je drag dokumentarni film iz razloga zato što je za mene to pravi test za jednog reditelja/rediteljicu jer iako imate pripreme i sve napišete na papir, kada uključite kameru jednostavno desi se jako puno neočekivanih stvari i vi ste tu kao osoba koja treba da na licu mjesta donese odluku šta ostaje u filmu, a šta se izbacuje. Veliki je pritisak, ali također i posebno zadovoljstvo jer gledate život, stvarni život koji se pred vama dešava i imate čast da uzmete ono najbolje iz njega. Nadam se da ću uskoro opet raditi na nekom dokumentarnom filmu jer je to za mene izazov koji mi godi kao rediteljici.

 

 

Izjavila si da film Iskupljene poručuje svim ljudima da, ukoliko sebi žele pomoći, moraju raditi na pronalasku unutrašnjeg mira, na koji način ti pronalaziš svoj unutrašnji mir?

– Unutrašnji mir se ne pronalazi lako, i mislim da ga ni ja nisam pronašla u potpunosti, ali za mene će moj mir uvijek predstavljati moja porodica, prijatelji, i naravno gledanje omiljenih filmova i serija.

 

 

 

Kako kometiraš da BiH ima dosta uspješnih rediteljica, kako u teatru, tako i na filmu, tu su Jasmila Žbanić, Aida Begić, Selma Spahić… Izgleda da bh. žene vole režiju kao način izražavanja, šta je tebe prije svega privuklo režiji?

– Mislim da je odlično i jako mi je drago što BiH ima dosta uspješnih rediteljica! Ono što je mene privuklo režiji jeste upravo način izražavanja uz pomoć režije. Privuklo me je to što mogu da se bavim raznim temama ali na svoj način, i da pokažem ljudima kako ja na to sve gledam. Imati mogućnost da budem svemoguća u jednom trenutku, kreirati svoj svijet, svoje likove, mjesto, priču je nešto što me jako privlači režiji. Inače sam osoba koja voli da ima kontrolu. Privilegija je biti reditelj, a pogotovo rediteljica u našoj zemlji, i mogu samo da se nadam da ću i ja biti dio tih rediteljica koje su uspješne u BiH i šire.

 

 

Koja rediteljca je tvoj favorit?

–  Što se tiče filma moram izdvojiti Aidu Begić. Način na koji ona priča priču i njena filmska estetika su predivne stvari koje su me posebno dojmile. Kada je riječ o teatru onda je Selma Spahić osoba kojoj se divim i čije predstave ne preskačem i uvijek ostanem bez riječi.

 

 

Za kraj preporuči nam 5 filmova koji dolaze, a koje bismo trebali pogledati?

–  Filmovi koje sam nedavno gledala, a koje bih preporučila da se pogledaju su: Locke reditelja Stevena Knighta, The Grand Budapest Hotel od Wesa Andersona, Broj 55 reditelja Kristijana Milića, The Past sjajnog reditelja Asghara Farhadija i, naravno, sa nestrpljenjem očekujem novi film Quentina Tarantina The Hateful Eight.

 

 

tarantino31f-2-web

 

razgovarala_Besima Svraka

foto_Lejla Osmić

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Sara Kopeczky Bajić: Pisanje je moje prirodno sredstvo procesuiranja stvarnosti