Muha: Nemam planove, samo snove

Datum objave
18/12/2020
razgovarala
Ivana Belančić
fotografije
Vedad Krkbešević

Pojavila se odjednom, od nekud. Ima 22 godine, došla je iz Francuske studirati u Sarajevu. Macha Ravel. Jednu septembarsku večer je bila na nekom druženju na kojem je na nagovor prijatelja odlučila da freestyla Sve svojim tokom. Svi su bili oduševljeni. Dan poslije snimila je pjesmu na Garage Bandu, uzela zvučnik, kompjuter i stolicu. Popela se na krov zgrade u kojoj živi, snimila spot telefonom i objavila ga istu večer. Savršen flow, odlične rime i jednostavni spotovi brzo su se proširili društvenim mrežama. Predstavljamo vam Muhu, onako kako ona to želi, bez privatnih pitanja, bez tračeva, golog tijela, jednstavno samo Muha i njene riječi.

 

 

U vrlo kratkom roku postali ste svojevrstan hit na društvenim mrežama, novi glas, bez golog tijela, kiča i skupe produkcije, ko zapravo stoji iza imena Muha?

– Kao prvo: HVALA!!! Mnogo mi je bitno to da kad poslušate moju muziku ili pogledate spot pomislite – jednostavnost! Po meni, less is more. Ne govorim svoje ime, ne govorim odakle sam, šta studiram, smatram da to nisu informacije koje su bitne da me neko upozna. Najbitnije u mojoj muzici su tekstovi koji ne moraju biti uvijek duboki ili aganžovani, već volim kad tekst dobro zvuči i daje ritam kompletnoj produkciji, kao što produkcija meni daje ritam. Bitno mi je da su tekstovi i moja energija iskreni, a na vama je da li ćete ih voljeti ili ne. Kada pišem, ne razmišljam mnogo, riječi same izlaze na papir, to je za mene čista iskrenost. Nisam dark djevojka kao što bi se moglo misliti, imam 100 strana, volim se zabavljati, ali volim razmišljati puno, puno. Sve zavisi od beata i emocija koje osjećam u tom trenutku. Nekad ispadne tekst malo dublij, ponekad malo jednostavniji. Bitno je da mi se sviđa kako zvuči. Iza Muhe stoji takva djevojka. Jednostavan izgled, ništa previše, ništa površno, samo moja iskrena energija, minimalistička i sirova. Ne trebam biti ono što nisam, samo trebam raditi na iskren način ono što volim i ne prilagođavati se ljudima, pa čak ni svojoj budućoj (sadašnjoj?) publici. Mislim da će se oko mene vremenom oblikovati publika. Ljudi koji me sad slušaju će me možda jednog dana prestati slušati. Kažem to jer znam da sam jako promjenjiva i svestrana, cak i u rapu. Do sad sam izbacila dvije trap rap i dvije old school rap pjesme, i radi ću sve i svašta, nije vaćno da li se to slaže ili ne. Volim drill, volim rumbu, volim new school experimental, volim mumble rap. Samo onda kad meni moja pijesma dobro zvuči, tad sam iskrena i mogu je podijeliti bez straha. Trudim se da se ne trudim previše dok kreiram, da ne ispada nista preforsirano. Neću nikad reći da ću ostati u rapu zauvijek, kasnije se ljudi uhvate za takve izjave i obično ih iskoriste protiv tebe. Ono što mogu sa sigurnošću reći jeste da ću se potruditi da uvijek ostanem svoja.

Iza Muhe stoji takva djevojka – jednostavan izgled, ništa previše, ništa površno, samo moja iskrena energija, minimalistička i sirova

Zašto Muha?

– E, to fakat nema nikakvog smisla, ne znam. Jednom sam repala po kući i došla mi riječ muha kao ad-lib, dobro mi je zvučalo, što je još jedan dokaz da kod mene ponekad nema puno smisla ono što radim, ako zvuči dobro, onda je ok. Ispostavilo se da je strateški i marketinški odličan potez. Muha!

 

Rijetko pravimo rodnu razliku između ženskih ili muških muzičara, jedina kategorizacija prema kojom se vodimo je kvalitet, ali teško je ne primijetiti da ste Vi kao žena poprilično usamljena kad je riječ o hip-hopu u Bosni i Hercegovini. Kako komentarišete da se žene rijetko biraju rap kao muzički izražaj?

– Mislim da u BiH još uvijek postoje kategorije stvari sa kojima se mogu baviti žene i sa kojima se mogu baviti muškarci. Problem je što je to svima očigledno OK i to ne samo u muzici, na kasi je žena, ispod auta u garaži je muško, u kuhinji i sa djecom je žena… I imam osjećaj da je kategorizacija prisutnija u repu, međutim, to nije slučaj samo u Bosni, istina jeste da generalno ima puno više muških repera, nego žena. U BiH je možda to malo izraženije, jer je dosta stereotipa o ženama prihvaćeno i niko se ne buni. Ja sam počela repati, jer volim rap, slušam ga čitav život, općenito volim muziku, volim kreirati. Ali sada shvatam da kao žena u repu, na neki način predstavljam glas za žene. Voljela bih da moj spol nije važan da bi se počela cijeniti moja muzika i izdvajati od ostalih.

Kako rekoh rijetko pravimo rodnu razliku između ženskih ili muških muzičara, jedina kategorizacija prema kojom se vodimo je kvalitet. Želimo upoznati Muhu, jer je dobra muzičarka, a ne zato što je muzičarka.

– Najgori komentar koji bih mogla pročitati ispod svog spota bi bio: Dobro je ovo za curu. Kad već ne mogu sakriti da sam cura, onda krijem sve ostalo o meni što bi vodilo ljude da me zavole ili zamrze. Voljela bih samo da se priča o mojoj muzici, a ne o meni i onoga što se dešava oko mene. Realna sam, saznat će se sve prije ili kasnije, jer je Sarajevo poprilično mali grad, ali ovo je moj način da se nosim s tim što sam cura i samim tim exposed to a different type of criticism. Da biste se izgradili kao muzičar ili muzičarka potrebno je slušati dosta muzike. Ja ne poznajem mnogo ljudi koji se bave nekim kreativnim radom, idu na fakultet ili rade. Prije svega svojom muzikom želim ohrabriti ljude da se bez straha bave onim što im je strast u životu, ne mora to biti rap. Rap je moja stvar, ja sam ga izabrala.

Sada shvatam da kao žena u repu, na neki način predstavljam glas za žene. Voljela bih da moj spol nije važan da bi se počela cijeniti moja muzika i izdvajati od ostalih

Zašto ste izabrali baš rap? 

– Oduvijek ga slušam, od desete godine. Počela sam sa Macom Millerom, koji je moja vječna inspiracija, ali ne po stilu muzike, već po slobodi pisanja i razmišljanja. On je po meni najtalentovaniji umjetnik 21. vijeka. Nevjerovatan mi je po tome što je kroz čitavu karijeru bio svoj, a ljudi su ga uvijek pratili i evoluirali s njim. Sve ovo posmatram kao jedno putovanje, ja sam šofer autobusa u koji je sjela moja publika. Stajem na razna mjesta i vodam ljude okolo i mogu oni sići s busa, i vratit se natrag, kako im odgovara, međutim, ja svoj put neću mijenjati zato što se nekome ide na neka druga mjesta. Neću se adaptirati nikome. Mac Miller nije isto tako, publika se mijenjala, oblikovala oko njega. Sigurna sam da ću mijenjati svoj stil, i ja ću se mijenjati, ali mi je vrlo važno da ostanem iskrena prema sebi i svom radu. Ne postoji samo rap u mom životu, slušam sve. Pjevam i sviram gitaru, a nekad sam svirala i klavir. Moja najdraža pjevačica i uzor u pjevanju je Christina Aguilera. Čisti talenat! Slušam i metal, bila sam pjevačica u metal bandu u srednjoj školi, bend se zvao Neurodrive. Svirali smo hardcore/metalcore na fazonu Miss May Ia, neometal stil koji nije baš popularan. Jedna od mojih najdražih grupa je Gojira. Slušam jazz, najviše Cheta Baker, ali slušam i techno. Ne razumijem zašto ljudi iz hip-hopa ne vole baš mnogo techno. Volim najviše industrial techno, odlična mi je Paula Temple, te disco/lo-fi house techno, volim DJ Malla Graba, hands down.

Interesantno je da sami pišete tekstove i muziku, sad jedno kliše pitanje, gdje nalazite inspiraciju? Jako ste mladi, a tekstovi su poprilično zreli.

-Za inspiraciju idu zasluge mom overthinkanju. Mnogo sam opterećena djevojka, razmisljam nenormalno previše i svi mi prijatelji to govore. Svaku situaciju preokrećem sedamdeset puta, svaku poruku koju šaljem. Jednostavno mi mozak radi 300/h, konstantno. Najbolja kombinacija za overthinkanje je znatiželjnost. Gledam ljude puno, na ulici, prijatelje, ljude koje tek upoznajem. Volim pogađati, volim kad imam predrasudu o nekome i onda vidim da sam pogriješila. Volim prosmatrati sve oko sebe, od ljudi do prirode. I onda napravim susret izmedu toga što vidim, i toga što sam doživjela, i tako vjerovatno dobijem tekst. Ali kada pišem ponavljam, ne razmišljam. Mozda jedini momenat u danu kad ne razmišljam jeste kad pišem. Da. Zato mi je to toliko potrebno. Sve se ispoljava samo, pa onda pročitam i skontam: Ok, može, ima smisla, a ako moram sjesti i pitati se: E, šta ću sad da pišem, gotovo je, ugasi telefon i bolje odi odmori, nećeš niša pametno napisati.

Koju poruku biste tekstovima voljeli prenijeti?

– Pazi klišea sad – Be yourself everyone else is taken. Ne fakat, bila sam godinama nešto što nisam bila ja. U smislu, trazila sam se do svoje 22 godine, što nije puno, ali je svakako bilo pegla. Želim samo da ljudi shvate da tek kad si svoj okružit ćeš se pravim ljudima. Bitno je ostati svoj i onda se oko tebe počnu oblikovati ljudi. Ne treba se nikome prilagođavati, nikad. Ne treba se bojati biti svoj. Važno je naći nešto što hrani dušu, naučiti voljeti sebe, kreiraju nešto zbog čega ćete biti ponosni na sebe. Dobar čovjek je čovjek koji je prvo sam sebe zavolio. Kreiranje, samo kreiranje, bilo kakva vrsta kreiranja, od kreiranja muzike do montiranja garniture. Jedino kreiranje može biti spas, psihički. Mene su muzika i pisanje izliječili. Počela sam pisati prije dvije godine, ali sam u zadnja dva mjeseca definitvno više napisala pjesama nego u zadnje dvije godine. Pisanje mi hrani dušu i smiruje me. Uvjerena sam da svako ima nešto u sebi za šta je stvoren, međutim, ako ne vjeruješ u sebe onda se ulijeniš i pitaš se: Koja je svrha toga što radim? Samo želim da ljudi općenito počnu vjerovati u sebe, baviti se onim što žele, što je uvijek moguće, nema izgovora. Važno je biti i hrabar i malo arogantan, šta te boli briga šta će ko reći za tebe. Ljudi koji hejtaju druge ljude su uglavnom ljudi koji ne rade ništa. Logično. U jednom intervjuu su me pitali znam li nekoga ko se bavi muzikom, a zapravo ne bi trebao. Nema, Svaka čast svakome ko se bavi muzikom. To je teško. Ovisiti o mišljenju drugih ljudi je jako teška stvar, treba biti čvrst za to. Tako da, ako će neko hejtati tvoj rad u 99% slučajeva je samo ljubomoran na to što on nema to u sebi.

‘Sve svojim tokom’, ‘Pare, pare’, ‘MPM’ i ‘Komfortzona’ su jedine pjesme na Vaše YouTube kanalu, da li su one dio neke cjeline/albuma?

– Nisu, to su četiri singlice. Prvo zato što Sve svojim tokom, MPM i Pare,Pare nisu moje. Type beat je korišten, piše koji ispod svake pjesm, snimila sam sve to sama na telefonu, pa bi bila bruka da stavim to na bilo kakav album pored pjesama koje sam počela raditi profesionalno. Ja sam samo napisala tekstove, ali nemam pravo na njih. Komfortzona jeste moja i Miranova i digli smo je na platforme, ali sam odlučila da sam je htjela izbaciti sredinom decembra. Trenutno radim na svom prvom EP-u sa muzičkim studiom Estrada. Taj će EP izaći u prvoj polovini 2021, ne mogu reći kad tačno, ali najvjerovatnije nećemo više izbacivati singlice.

Volim prosmatrati sve oko sebe, od ljudi do prirode. I onda napravim susret između toga što vidim, i toga što sam doživjela, i tako vjerovatno dobijem tekst

Prva pjesma je na YouTube postavljena prije dva mjeseca, kako ste se uopšte odlučili objaviti je?

– Bila na nekom okupljanju u septembru na jednom druženju, pa sam jednostavno odlučila da freestylam Sve svojim tokom. Svi su se oduševili i rekli kako to moram objaviti negdje. Skupila sam hrabrost, snimila pjesmu na Garage Bandu, uzela zvučnik  kompjuter i stolicu i popela se na svoj krov. Legla na klupu, snimila spot telefonom, objavila istu večer. Ni više ni manje.

Posljednja dva spota ste radili sa Vedadom Krkbeševićem, kako je došlo do saradnje?

– Javio mi se na IG-u kad sam objavila prvu pjesmu, ali znali smo se od prije, mislim pratili smo se na Instagramu prije nego što sam uopće počela repat.  Javio mi se da se upoznamo, jer je htio da radimo skupa, makar fotke, ako ništa. Na prvu smo kliknuli, raspričali se, energija je bila top i dogovorili smo se da ćemo sarađivati. Vedo je frajer koji vam dođe sa idejom i tako dobro je predstavi da jednsotavno želite sarađivati. Imam u njega povjerenje baš. Volim što razumije moj vibe, zapravo vibe nam je vrlo sličan i lako se razumijemo. Sve što radite s njim je spontano i lako.

 

Koliko nam je poznato Vi zapravo nikad niste imali živi nastup, posljednje pjesme su nastale i nastaju još uvijek u vrijeme pandemije. Kako ovo razdoblje karantene i izolacije utječe na Vaše stvaralaštvo? Kažete da zadnja dva mjeseca mnogo pišete.

– Nisam nikad imala live nastup kao reper. Kako sam ranije spomenula u srednjoj školi sam svirala u metal bendu, poznajem binu i volim je, osjećam se predobro na njoj, nije me strah toga i jedva čekam da se vratim. Za vrijeme karantene sam prošla kroz malo čudan period, i onda mi je vjerovatno tad srce malo patilo. Kad sam krenula pisati na našem, nešto se oporavilo u meni, dobila sam samopouzdanje. I rekla sam sebi, nema šanse, neću nikad prestati pisati, ovo meni treba, ja samo tako mogu funkcionisati. Dakle, karantena je bila dno za mene od kojeg sam odlučila odskočiti i biti još jača verzija sebe.

Gdje biste voljeli imati prvi nastup?

– Definitivno, kad EP izbacim, festival na otvorenom, nije bitno koji, sa puno hip-hop umjetnika.

Planovi?

– Nemam planove, samo snove. Još uvijek učim kako sve ovo ide, svaki plan koji sam imala do sad nije išao onako kako sam zamislila, pa sam prestala planirati. Idem onako kako mi tijelo govori da idem. A moji snovi su da se malo proširim po Balkanu. Voljela bih sarađivati sa raznim umjetnicima iz Hrvatske i Srbije.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Rory O’Neill / Panti Bliss: Stavovi ljudi se mijenjaju samo onda kada (u)poznaju LGBT osobe