Kultura u Bosni i Hercegovini i dalje preživljava između entuzijazma umjetnika i nedovoljnih resursa onih koji je podržavaju. Iako daleko od idealnog, 2024. godina donijela je događaje, djela i projekte koji su pokazali kako umjetnost uvijek pronađe svoj put. I dok su umjetnici i kulturni radnici u BiH i dalje suočeni s birokratskim preprekama, nedostatkom sredstava i zainteresiranosti šire javnosti, 2024. nam je ipak donijela trenutke koje vrijedi zapamtiti. U tim malim pobjedama kriju se velika djela—knjige koje su napisane, predstave koje su izvedene, filmovi koji su snimljeni i muzika koja je nastala. Izdvojili smo ono što se nama najviše dopalo.
Najbolja knjiga
Bejturan i ruža – Aleksandar Hemon
Ako postoji knjiga koja je ove godine ostavila neizbrisiv trag na bh. književnoj sceni, to je bez sumnje Bejturan i ruža Aleksandra Hemona. Ova dirljiva, sveobuhvatna priča, koja počinje u Sarajevu 1914. godine, uvlači čitatelja u bogatu mrežu sudbina koje se protežu kroz desetljeća i kontinente. Bejturan i ruža je mnogo više od romana – to je istovremeno historijski ep, ljubavna saga i duboka refleksija o ljudskim granicama, izbjeglištvu, strasti i opstanku. Knjiga odiše muzikom jezika, spajajući kontraste tradicije i progresivnosti, religije i svjetovnosti.
S nestrpljenjem iščekujemo januarsku premijeru predstave u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR), gdje će ova epska priča o ljubavi i izbjeglištvu dobiti novu dimenziju pod režijom Selme Spahić, koja je knjigu opisala kao fascinantnu u svojoj višeslojnosti, muzičnosti i emotivnosti.
Najbolji film
Gaia – Enis Čišić i Nermin Hamzagić
Zamislite Sarajevo 2040. godine, prekriveno plastičnom kišom i teškim oblacima. U ovom distopijskom pejzažu živi Sara H., žena koja se bori da uzgoji biljke i sačuva njihovu ljepotu tetoviranjem na vlastitoj koži. Tako počinje Gaia, izuzetni kratki animirani film koji je premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu.
Kreativni tandem Enis Čišić i Nermin Hamzagić majstorski je spojio distopijsku estetiku i univerzalne teme opstanka, nade i povezanosti s prirodom. Vizuelno hipnotičan, emotivno dubok, Gaia nas poziva da preispitamo kako postupamo prema našem svijetu i što ostavljamo budućim generacijama. Ovaj film je snažan podsjetnik da umjetnost može biti i ljepota i upozorenje.
Intervju sa autorima možete pročitati ovdje!
Najbolja predstava/mjuzikl
Pinocchio – Pozorište mladih Sarajevo
Mjuzikl Pinocchio bio je prava senzacija ove godine. Modernizirana adaptacija poznate bajke Carla Colodija donijela je na scenu čaroliju koja je oduševila sve generacije. Režija Nine Kleflin i muzika Ines Prajo i Arjane Kunštek spojile su bajkovito i savremeno, pružajući gledateljima iskustvo koje nije samo zabavno, već i promišljeno. Kleflin je kreiarala adaptaciju koja prati originalnu priču, ali joj daje suvremenu oštricu. Junaci žive u prostoru bajke, ali svoje karaktere formiraju sa sviješću o današnjici, o svemu onom što nas u savremenom društvu i raduje i tišti.
U predstavi igraju: Mario Drmać, Semir Krivić, Mirza Dervišić, Edin Avdagić, Dženita Imamović Omerović, Armin Omerović, Ajla Cabrera, Alma Merunka, Ana Marija Tomić, Almir Kurt, Edo Husić, Iman Bubić, Sara Vojičić, Nikolina Vujić, Haris Bidžan, Alen Hadžić, Marko Mirković.
Scenograf je Osman Arslanagić, kostimografkinja Vanja Ciraj, make-up Maja Talović, a koreografkinja Belma Čečo Bakrač. Muzičko vodstvo te predstave preuzela je Alma Ferović.
Muzika i zvučni pejzaž ove predstave dobivaju dodatnu dimenziju zahvaljujući talentiranom orkestru BHRT-a. Korepetitor i vođa orkestra, Bakir Samardžić, doprinosi dubokom razumijevanju muzičke atmosfere, dok su aranžmani i izvođenje izvedeni s posebnom pažnjom. Uz njega, Orkestar BHRT-a donosi specifičan pečat ovoj moderniziranoj adaptaciji, dodajući emocionalnu dubinu i bogatstvo zvučne podloge.
Dodatni aranžman i klavijature: Nenad Tešić
Piano: Bakir Samardžić
Bubnjevi: Dario Kos
Gitara: Dino Mangafić
Bas gitara: Dinko Šimunović
Mandolina: Vedran Čičak
Ovaj muzički sastav savršeno upotpunjuje scenski doživljaj, čineći mjuzikl Pinocchio još čarobnijim i nezaboravnim iskustvom za sve gledatelje.
Ovo je značajan iskorak za Pozorište mladih i nova prekretnica u bh. teatarskoj sceni.
Najbolji album
Najgori – Zoster
Najgori, a najbolji. Znamo, znamo, album je izašao u septembru 2023. i nismo ga prestali slušati od tada, zbog toga je na našoj listi najboljeg albuma i ove godine. Svaka pjesma, od Čovjek želi da je ptica do naslovne Najgori, plijeni tekstualnom dubinom i zaraznim ritmom. Najgori donosi duboke tekstove, slojevite ritmove i jedinstvenu sposobnost da opišu balkansku stvarnost sa cinizmom, humorom i iskrenošću.
Zosterov album nije samo muzičko iskustvo – on je intimni prikaz društva, ali i naših unutarnjih borbi. Jedan slušatelj je izjavio: Ovo je najbolja stvar koja se desila čovječanstvu nakon pronalaska piva, točka, vatre i pijaće vode! Iskreno, mi se slažemo!
Miks albuma radio je Đani Pervan, master Goran Martinac, muzički producent je Adis Sirbubalo, a vizualno rješenja za omot albuma radio je Sandro Drinovac.
Najbolji koncert
Prva oproštajna turneja – Machina
Machina, kako je neko napisao najveći nepoznati bend na svijetu, bend koji je desetljećima gradio kultni status, isključivo kroz digitalni svijet, ove godine je sišao s virtualnih platformi i održao koncerte u Mostaru, Lukavcu, Sarajevu i Beogradu. Nismo sigurni na koji način je najbolje opisati kako je izgledao taj koncert. To mogu samo razumjeti oni ljudi koji slušaju bend i oni koji su čekali 20 godina da ih vide i poslušaju uživo. Njihova Prva oproštajna turneja bila je spoj emocija, energije i nečeg neobjašnjivo magičnog.
Nakon koncerata bend je na svojim društvenim mrežama napisao:
Sada, kada je opijat euforije i adrenalina napustio duh i meso, ostaje nam samo ne baš najpouzdaniji i subjektivni durbin retrospekcije da bar pokušamo da opišemo šta se desilo u zadnje 2 sedmice. Mamurni od ljubavi i energije kojom ste nas napojili, prije svega želimo da se zahvalimo svima, od prvog do posljednjeg bića, koji su bili dio ovog sabora u SvetoM HraMu Kosmičke Sile i Vječite Ljubavi! Onima koji su osjetili ‘To’ što smo i [M]i osjetili, trebalo bi već biti jasno da ovo nije muzička grupa, nego porodica i zajednica ljudi, kojima je ljubav jedina sveta vodilja do kosmičkog balansa unutar i izvan njih. Ili da citiram jednog od velikih mislilaca današnjice, Senjor Dugog: Šta nije jasno?! Sve ovo je bio apsurdni Ljubavni Naučno Fantastični film, u kojem smo na kratko, ali nezaboravno vrijeme, putovali svi kroz SveMir do ostvarenja vizije i vratili se sa rijetkim darom zajedništva i unije, duhovno bogatiji i reformirani.
Za to putovanje vam svima vječno hvala!
VoliMo vas!
– faMilija
Najbolja izložba
Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta – u organizaciji Crvene
Izložba se sastoji od radova osam bosanskohercegovačkih umjetnica: Adele Jušić, Alme Gačanin, Jelene Fužinato, Kasje Jerlagić, Lane Čmajčanin, Mile Panić, Milene Ivić i Saše Tatić. Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta pokušaj je da se kroz različite umjetničke pozicije suočimo sa sistemskim nasiljem nad ženama. Stoljeća neprekinute borbe pokazala su svu žilavost patrijarhata, njegovu ukorijenjenost i otpornost, njegovu sposobnost transformacije kroz vrijeme i kolaboracije sa sistemima na snazi kao i odlučnost snaga koje ga održavaju i njeguju. I sam naslov izložbe upućuje na snažan no često zapostavljen proces iscjeljenja od nasilja. Modra, Ljubičasta, Zelena, Žuta su faze modrice – svaka boja predstavlja drugu fazu boli, traume i oporavka. Modrice ne pričaju samo priču o udarcu – one su vizualni prikaz odgovora tijela na ozljedu, ciklus koji se mijenja iz tamnog u svijetlo kako počinje zacjeljivanje. Ova metafora odražava putovanje koje mnoge žene doživljavaju: bolan, trajan proces koji nije linearan, već uvijek u toku.
Ambicija izložbe je naznačiti putanje kojima će se društva morati kretati na putu konačnog raskida s režimima nasilja, dominacije i prisile. Izložba tako želi i da sugeriše ukupni cilj izlječenja, transfomacije i revolucije. Ova izložba dio je duge pripovijedi o tom putovanju. Osam umjetnica, zajedno s nama, pred publiku postavlja osam ličnih obračuna s nasiljem, aspektima ovog iskustva kao zajedničkog, kao univerzalnog, a u isti mah iskustva s hiljadu lica i oblika. Iz različitih perspektiva, umjetnice odgovaraju na nasilje koje živi i preživljava i institucionalno i kapilarno u različitim oblicima, uvijek spremno da pomoli svoju ružnu glavu odnoseći još jednu od naših. Sistem koji je apsolutno gluh na naše povike: Niti jedna više, Niti jedna više, Niti jedna više!
Ova izložba nije samo umjetnički događaj – to je čin solidarnosti, borbe i otpora.
Najbolji performans
Promjena vremena – autora Alena Šimića u izvedbi Davora Golubovića
Galerija Manifesto predstavom/performansom Promjena vremena autora Alena Šimića pomijera granice donoseći teatar u galerijski prostor i otvara dijalog o univerzalnoj temi bola – fizičkog, psihološkog i društvenog.
Ulaskom u galeriju primjećujete da u ćošku sjede dva lika s fluorescentnim fantomkama, tu su, ali anonimni. Svjetla se gase, stavljate slušalice na uši. I dok tako u mraku sjedite na podu galerije i slušate muziku koja traje i traje, prisutnost ‚fantomki’ izaziva istovremeno tjeskobu i radoznalost. Kasnije, glasovi ratnih vojnih invalida kroz audio-ispovijesti progovaraju o fantomskoj boli, nevidljivoj, ali stvarnoj patnji. Kroz njihove priče, ta bol dobija slojeve traume i sjećanja.
Glavni lik, kojeg genijalno glumi Davor Golubović, vodi publiku kroz noćne misli i unutrašnje sukobe, dok se kroz improvizovana rješenja i samodijagnozu, suočava s granicama vlastite izdržljivosti.
Zvuk, koji potpisuje Mirza Rahmanović Indigo, ključni je element predstave. Njegova muzika gradi atmosferu, pa zvuk postaje ne samo pozadina, već protagonist koji oblikuje emocionalni tok performansa.
Promjena vremena je izazov za publiku, istovremeno je i ogledalo i test, ona postavlja pitanje koliko smo spremni osjetiti tuđu patnju i poziva nas da preispitamo sopstvenu sposobnost empatije i saosjećanja.
