U Sarajevskom ratnom teatru premijerno je izvedena predstava Totovi, u režiji Andraša Urbana, a po tekstu mađarskog dramatičara i romanopisca Istvána Örkénya. Rođen je 1912. u Budimpešti, a za vrijeme Drugog svjetskog rata našao se na prisilnom radu na ruskoj fronti, te u ratnom zarobljeništvu. Decenijama kasnije vlastito iskustvo koristi u svojoj literaturi, ali ga oblači u ruho groteske i apsurda; izbjegava patetiku i na svim meridijanima, među svim narodima, visoko zarazni – patriotizam.
Prije no što progovorimo o samoj drami, i novoj predstavi SARTR-a, važno je postaviti okvir, konture konteksta, koji će olakšati prepoznavanje rediteljskog umijeća i talenta, ali i olakšati nam kretanje kroz teatarski materijal. Naime, osim činjenice da su Totovi objavljeni 1967. godine, važno je podsjetiti se slike svijeta u kojem ta i takva drama nastaje.
Ustanak protiv sovjetske prevlasti, iliti Mađarska revolucija, desili su se krajem 1956., a vođa pobune je bio premijer Imre Nagy. Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik, već u novembru iste godine šalje preko hiljadu tenkova i više od 30.000 vojnika. U samo tri dana gine na desetine hiljada Mađara, ogroman je broj uhapšenih, a čak šest stotina je osuđenih na smrt zbog kontrarevolucionarnog djelovanja. Procjenjuje se da je 200.000 Mađara uspjelo emigrirati. Vođa pobune, Imre Nagy, krije se u Ambasadi Jugoslavije, a nakon osamnaest dana, ne uspijevajući se izboriti sa ruskim pritiskom, Josip Broz Tito mu prekida gostoprimstvo. Agenti KGB-a ga hapse po izlasku iz ambasade, a nekoliko mjeseci kasnije biva likvidiran, za primjer drugim socijalističkim vođama. (Do Praškog proljeća još je puno zima valjalo pregrmiti.)
U takvoj Mađarskoj, dakle, István Örkény piše dramu Totovi, priču o porodici čiji je sin na Istočnom frontu. Bilo je to, uči nas istorija, najsmrtonosnije ratište u Drugom svjetskom ratu. Njemačka vojska, na čijoj strani se bore i brojni Mađari, trpi ogromne gubitke. Porodicu Tot, u čijem domu se dešava radnja drame, autor smješta u jednu opštinu u planinama, a u goste im dovodi majora, nadređenog oficira njihova sina. Pred porodicom je specijalni zadatak – učiniti sve kako bi odobrovoljili novopridošlog gosta i tako obezbijedili povlastice, poput redovnijeg kupanja, za svojeg mezimca. Predstavu otvara Poštar (igra ga Emir Fejzić), lik zadužen za komunikaciju (logično, zar ne? Poštarima je to u opisu posla!?), pa nas tako, poput grčkih glasnika, uvodi u priču, objašnjava dramsku situaciju, daje komentare, drugim riječima – biva marioneta kroz koju govore dramski pisac, ali i reditelj.
– Pisac je ubijeđen da se njegov komad dešava na tačno određenom mjestu i vremenu, u potpuno stvarnoj situaciji. Usljed toga svaki pokret i svaka riječ, dekor i rekvizita treba da su autentični. Svaka stilizacija može samo da zbunjuje, piše Örkény u uvodu svoje drame i nastavlja – Međutim, od stvarnosti je dozvoljeno iznijeti na pozornicu samo toliko koliko groteska zahtijeva i dozvoljava. I zaista, već nas prvi pogled na scenografiju Adise Vatreš Selimović podsjeća da je reditelj odlučio, na čuđenje određenog dijela publike, promijeniti pozorišni rukopis, te ispuniti većinu zahtijeva što ih je pred buduće čitatelje ostavio dramski pisac. Andraš Urban, to je neupitno, voli glumce i uživa u njihovoj igri, a svoj rediteljski glas umije prilagoditi potrebama priče i ideji predstave.
Samo najnužnije, zaključuje Poštar na početku predstave i objašnjava nam, kako rediteljski postupak, tako i svoj naivni pokušaj udaljavanja od tragičnih glasnika koji su junacima, po pravilu, donosili loše vijesti. Poštar porodice Tot je neka vrsta unutrašnjeg dramaturga (unutrašnji prijatelj je moguć baš kao i unutrašnji neprijatelj, zar ne?), on dorađuje sadržaj pisama, krati ih, pokušava nemoguće – otjerati nesretan kraj.
Da će na kraju sve da bude puno smrada, da ćemo plivati “u govnima” (navodnici su tu umjesto zaštitne maske), da se naslutiti iz uvodne scene. Predstava počinje čišćenjem klozetske jame, nagađanjem o mirisima i zvukovima koje budući gost, Major, ne podnosi, te ispovijedanjem junaka Tota koji, baš kao naš pravi savremenik, priznaje – Toliko sam već navikao da ne znam da li ovdje smrdi ili ne!
Ali zato znamo da Sead Pandur, koji tumači lik Tota, igra sa podjednakom dozom radosti i preciznosti. Više ne može sakriti svoju glumačku veličinu, baš kao što junak drame nije u stanju smanjiti se pred majorom, pa na trenutak, i ne htijući, podsjeti na Johna Cleesea. Ima u ovoj predstavi još Monthy Paythonovog izraza, crnohumornih slojeva koji zahtijevaju detaljniju analizu, ali u svakom slučaju, izrasta Pandur u vrsnog komičara.
Davor Sabo igra Majora, gosta porodice Tot, čovjeka osjetljivih čula kojem smetaju mirisi i zvukovi, a samopomoć prepoznaje u bjesomučnom pravljenju kartonskih kutija. Kutijanje, kako sam naziva svoju aktivnost, postaje osnovna radnja, način mučenja porodice Tot, ali i jasan komentar besmisla i neiskrenosti ljudskih postupaka. Na kutijama je jasno istaknut znak Crvenog krsta, pa reditelj bez dvojbe, dovodi u pitanje moral, humanost, ljudsku dobrotu i dobre namjere. Prizivaju te scene u naše sjećanje i sve one pakete koje smo i sami dobijali prije nekoliko decenija, a onda, nešto kasnije, i slali na adrese Ukrajine, Turske, Sirije… I Major, gost porodice Tot, ne pomaže drugima, koliko samome sebi. Kutijanjem umirujemo vlastitu savjest i Andraš Urban to dobro zna. Njegov Major nema kitnjastu uniformu i istaknute činove; u sivomaslinostom kostimu, sa vojničkom kapom i dugom kosom, više priziva sliku nekadašnjeg rezerviste JNA. U njemu skoro pa ničeg vojničkog, osim ludila. (Mi smo Totovi, Tot je naš!)
Takav svijet, groteskan i umobolan, dopušta reditelju da se igra, da se ne plaši pravila čiste forme. Scene povremeno prekida songovima, što uz monologe Poštara predstavlja dodatne komentare, podvlačenje najbitnijeg, teatarski italik. Irena Popović Dragović svojom muzikom kao da ispisuje dodatne dramske replike, pa klavirska pratnja, zahvaljujući mladoj Evi Nevesinjac, gotovo biva ravnopravan scenski partner.
Vedrana Božinović, stalna saradnica na projektima Andraša Urbana, dramaturško-vojnički precizno, mudro i sa potrebnom odvažnošću, čisti dramsko/minsko polje i ostavlja potreban prostor reditelju i glumcima. Pažljivi gledalac može prepoznati i neke nove staze koje je prokrčila, a Totove učinila još nam bližim i prepoznatljivijim.
Kraj predstave našeg junaka, shrvanog Tota, posve logično, zatiče u poljskom WC-u, jedinom mjestu gdje se osjeća kao u majčinom naručju. Naš svijet, nesumnjivo, leži na debelim naslagama izmeta, ali István Örkény nije ni pokušao lagati da zna rješenje, da vidi izlaz, pa svojim likovima u usta stavlja – pjesmu.
Spomenuo sam na početku Mađarsku revoluciju, i premijera Nagyja koji je bio Titov gost u Jugoslovenskoj ambasadi, a po odlasku bio likvidiran od Rusa. Gost porodice Tot, zanimljivo, ima sličnu sudbinu. Budućem gledatelju nećemo otkrivati detalje, ali ćemo citirati jednu od završnih rečenica. Ti uvijek znaš šta treba učiniti! kaže supruga glavnog junaka (igra je Snežana Bogičević) i odlazi…Totovim stazama revolucije?!
Efektan kraj, i dramaturški i rediteljski priča dovedena do vrhunca, a emotivno, publika u stanju da vidi ljudska tijela nakalemljena na trupla đavola. Porodica Tot leži u krevetu, a mati molitvu ne upućuje mrtvom sinu Božjem. Mirno spavajte, rata neće biti, rekli bi u Bosni.
Šezdeset i sedam godina poslije ustanka, u Mađarskoj ističu gostoprimstvo vojniku Putinu, a mi u Bosni i Hercegovini – kutijamo!? U pauzi, idite do Totovih, budite njihov gost, svojom pričom će vas razvaliti na troje.