Nekako najrazboritije objašnjenje posjedovanja specifičinih osobina čini se onim da se čovjek s nečim ili rodi ili ne. ‘Ono nešto’ u sebi naprosto se ili ima ili se nema. Ok, da se to treba u konitinuitet održavati, nedvojbeno je. Mnogo je ljudi s različitim posebnostima, vještinama i sposobnostima koje ih izdvajaju iz sveopće gomile, čine ih drukčijima i, koliko god da nama ostalima to bude teško priznati, boljima od većine.
Jedno od njih je liderstvo, definitivno iz (naj)gornjeg reda najvažnijih ljudskih osobina, neophodnih, čak možemo reći ključnih u praktički svim sferama života. Barem kod ljudi s nekakvim ambicijama. U muzici je imati nešto takvo od presudnog značaja. Iz jednostavnog razloga jer bend koji ima pravog vođu bude značajan, bude cijenjen, bude moćan i što je najvažnije – traje zauvijek. Mogli bi tu potrošiti gomile slova, redova i stranica u kojima bi svaki razumniji analizator glazbe pronašao stotine razloga zašto je upravo njegov odabir najjači u tom aspektu, no usredotočimo se na jednog od najvećih u toj domeni – Brucea Dickinsona. Čak i oni koji ne mogu ‘prežvakati’ njegovu muziku morali bi priznati da rijetko koja osoba ima tako širok spektar zanimanja. I najvažnije, čega god da se taj čovjek uhvati, ide mu ‘od ruke’.
Nestašan, ambiciozan, svestran, talentiran
Pratimo li njegovu osobnost od rođenja, jasno je da je negdje bilo zapisano, bilo predodređeno da postane jedan od najvećih muzičkih vođa. Ikada. A da je bio buntovnik, pa baš i nije. Iako, katkad i to jeste. Drukčiji od većine drugih, to svakako da, a još i samosvjesniji, ambiciozniji, nemirniji, avanturističkog duha i tijela, neiscrpne energije, snage i nadasve – s nogama čvrsto na zemlji.
Priča o njemu počinje 7. augusta 1958. godine u Worksopu, Nottinghamshire, Engleska, gdje prodavačica cipela Sonia i vojni mehaničar Bruce dobivaju sina Paula Brucea. Mladim roditeljima u odgoju dječačića pomažu njegovi djed i baka, na čemu im je, btw, tri desetljeća kasnije pjesmom Born In ’58 s albuma Tatooed Millionaire odana dužna zahvala. Počeo se školovati u mjestu rođenja, pa nastavio u Sheffieldu gdje se preselio s roditeljima, najprije u državnoj, nakon čega su ga roditelji dislocirali u privatnu školu. Dinamičan život u kasnijim je razgovorima Bruce navodio kao nešto pozitivno, nešto što mu je omogućilo veću razinu samostalnosti i stjecanje više prijateljstava s ljudima različitih karaktera što je pridonijelo širim svjetozanorima samim time i veću mogućnost intelektualnog napredovanja Za razliku od mnogih, koji nakon preseljenja obično budu u depresiji, Bruce se pokazao prilagodljivom osobom i karakterno se, recimo, jako razlikovao od svoje pet godina mlađe sestre Helene Stormanns koja je sebe u budućnosti vidjela u mirnom porodičnom životu.
Već je tada bilo jasno da je Bruce persona koja svugdje gdje dođe mijenja okolinu, a u najmanju ruku (ili nogu) prilagođava je sebi. Obično protiv tuđih, najčešće u skladu sa svojim pravilima. Tako ga je nemirna duša vodila na više strana, pa je nakon napuštanja engleskog jezika, historije i ekonomije, priznao da nije tačno znao što hoće. Sredina sedamdesetih bila su vremena kad su mu se roditelji bavili prodajom nekretnina i vozila, pa je, financijski dobro ‘potkovan’, i mogao raditi kojekakve ekpserimente. Poput onog kad je zbog podvale u kojoj se s ekipom pomokrio u obrok ravnatelja, najuren iz škole Oundle u Northamptonshire, gdje je bio dosta nestašan (buntovan), a zanimacija mu je bila (i) vojna tematika.
Zato je probao pola godine i u teritorijalnoj vojsci, da bi se u konačnici skrasio na Sveučilištu Queen Mary u Londonu gdje je 1979. godine, uz njemu svojstvenu zavrzmanost, diplomirao povijest. Od tada, može se to tako reći, bude ozbiljniji, spreman na sve izazove s kojima će se susretati, ali isto tako, i sam ih tražiti, pa se sve češće stjecao dojam da njegovi interesi uistinu nemaju granica. Neki bi rekli da je stalno tražio neku nevolju. Ali, put koji ga je vodio ga muzičkoj slavi, vrlo se jasno nazirao.
Muzičko uobličavanje komplicirane osobnosti
Inače, iako mu je djed još kao klincu kupio ploču The Beatlesa She Loves You, tokom srednje škole i, posebice, studiranja započeli su njegovi ozbiljni doticaji s muzikom. Ploča koja ga je pravo uvela u muziku, k tome ‘prva prava’ koju je kupio bila je Deep Purpleov In Rock i to nakon što se ‘zaljubio’ u pjesmu Child In Time. Uslijedile su Black Sabbath, Jethro Tullov Aqualung, paTarkus od Emerson, Lake & Palmer i povratka, očito, više nije bilo. U ovim pločama ‘leži’ dosta jasno pojašnjenje Bruceovog muzičkog koncepta, odnosno poimanja i razumijevanja muzike i svakako bi ih trebali čuti svi koji žele upotpuniti sliku o njemu kao kompozitoru, a bogme i kao pjevaču.
Malo je, recimo, poznato da je Bruceova prva želja bila svirati bubnjeve, da mu se prvi bend zvao Paradox (1976.) koji je na njegovu inicijativu promijenio ime u Styx, ne znajući da netko tog imena već postoji. Skupina Speed je osnovana je 1977. i u njoj je Bruce počeo pisati svoje prve autorske pjesme nakon što ga je Paul White naučio svirati tri akorda na gitari. Iako je Speed nekoliko puta nastupio u Pubu Green Man u Plumsteadu, nije dugo opstao, no za Brucea je, očito, bio prijelomnica i odluka da će se baviti glazbom (primarno) donešena je u tim vremenima. Da je tome tako govori i činjenica da je Melody Maker magazinu poslao oglas da „pjevač želi snimati projekt“, snimio je i demo, a to je rezultiralo pjesmom Dracula, prvom koju je ikada snimio, i to s bendom The Shots kojeg su formirali braća Phil i Doug Siviter. Man In The Street kolekcija je pjesama Shotsa koja je izašla 1980. godine.
Samson – kvrgave stepenice ka tronu
U pubu Prince of Wales u Gravesendu u Kentu, Brucea i Shots gledao je Paul Samson koji ga je, zadivljen njegovom vokalnom snagom, uvjerljivošću i energijom kojom je zračio, pozvao u svoj bend Samson. No bilo je to vrijeme popriličnih problema jer je Bruce zbog muzike zapostavio spomenuti fakultet, skoro bio izbačen s njega zbog neplaćanja te zaostajanja u davanju ispita. Ipak sve se uspjelo riješiti, na kraju je diplomirao i pridružio se Samsonu, koji je već bio snimio debitantski album Survivors (1979), otprilike dva mjeseca prije nego je službeno postao njegovim članom. U naredne dvije godine s bandom je snimio dva albuma Head On (1980) i Shock Tactics (1981), no nedostatak ambicioznosti, Samsonovi problemi sa izdavačima, opremom, honorarima, preveliki značaj vođenju života koji se vrtio oko žena i poroka i drugo, dali su naslutiti da se Bruce tu neće dugo zadržati. Dakako, on je to znao, drugi – ne.
Sudbina je išla svojim tokom i spontano spajala Brucea s bendom u kojem će mu se uskoro ostvariti svi muzički, a dobrim dijelom i životni snovi. Naime, 1980. godine je Samson na Music Machine bio predgrupa Iron Maidenu čija je karijera bila u naletu nakon debitantskog albuma, a Bruce je istinski bio zadivljen njihovim nastupom i rekao sam sebi: Želim biti član ovog banda. Znam da ću pjevati s njima. Oni su za mene, Samson nije. Koincidencija je da su Iron Maidenov Killers i Samsonov Shock Tactics kasnije snimani u istom, Battery Studiju u Londonu, a čak su im se u siječnju 1981. dijelom poklopili termini, no to nije imalo prevažnu ulogu u kasnijem Bruceovom ‘transferu’.
Zadnji nastup sa Samsonom bio je 12.9.1981. na Reading Festivalu (1990. objavljen na CD – u) gdje je Bruce razgovarao sa managerom Rodom Smallwoodom i rekao da želi pjevati sa Iron Maiden. S obzirom da su zbog odlaska Paul Di’ Anna ‘vrata bila širom otvorena’, Rod ga je pozvao na audiciju nakon koje više ništa nije bilo isto. Niti u Brucea Dickinsona, niti u Iron Maiden, a niti u muzici. Započela je njezina nova era u kojoj nadirući pokret, popularno nazvan NWOBHM, preuzima muzičko žezlo u Velikoj Britaniji. I šire.
Heavy metal ima novog frontmana
Mnogi će danas reći najbolji, no prije bi ipak bio najvažniji, album Iron Maidena The Number of The Beast snimljen je kao i prva dva u Battery studiju, ubrzo po Bruceovom dolasku u bend. Zbog mogućih pravnih zavrzlama sa Samsonom, a i visoke moralnosti, Bruce nije istican u ‘potpisu’ songova, no u nastajanju nekih je itekako imao utjecaja. I ne samo u pisanju pjesma. Naime Bruce se vrlo brzo prometnuo u vođu Iron Maidena i sa svojim ranije spomenutim energično-odmjerenim i nadasve dominatnim nastupima na koncertima u kratkom je roku osvojio publiku. Koliko god da su mnogi žalili za Paul Di’ Annom, dolaskom novog frontmena bio je dosta brzo zaboravljen. Iron Maiden je promijenio Brucea Dickinsona, a Bruce Dickinson je promijenio Iron Maiden.
Čim bi Bruce stupio na pozornicu publika kao da je bila omađijana i svaki njegov mig pratila kao da joj upravo o tom trenutku ovisi život. Svijet metala dobio je novog heroja, a već etablirani velikani Rob Halford, Ronnie James Dio, Ian Gillan i Biff Byford ‘opasnu’ konkurenciju.
Dickinson nikada nije skrivao da su mu pjevački uzori Arthur Brown, Peter Hammill (Van der Graaf Generator), Ian Anderson (Jethro Tull), Robert Plant i Ian Gillan, a svojim tenor-operatic vokalima raspona preko 4 oktave zbog kojih je i dobio koji su dobili nadimak The Air Raid Siren s lakoćom je ‘skidao’ sve tonalitete pjesmarice Iron Maidena. Koja je sa svakim slijedećim albumom postajala sve zahtjevnija i pomicala granice heavy metala, ali i rocka općenito, a novi vokalni heroj svojim je stilom ponašanja i načinom pjevanja u nadolazećim godinama postao ogledni primjerak budućim pjevačima. Nogi od njih trudili su se što više približiti Bruceu, a neki od raritetnih primjera koji su mu prišli najbliže su manje poznati Toni Parviainen iz finskog banda Machine Men te Eric Hawk koji je na remek-djelu Gardeniana Soulburner (1999) clean vokale ‘skinuo’ da zvuče kao da ih pjeva sam Bruce Dickinson.
Dojam da bi svaki band u kojeg bi možebitno došao Bruce Dickinson postao duplo bolji i utjecajniji postajao je sve snažniji. Osim što je preuzeo ulogu vođe na pozornici Dickinson se aktivno uključuje u pisanje pjesama i na naredna dva albuma, Piece of Mind (1983) i Powerslave (1984) autor je ili koautor nekih od najboljih pjesama banda uopće (Revelations, Flight of Icarus, Die with Your Boots On, Sun and Steel, 2 Minutes To Midnight, Back In The Village ili Powerslave). Sve ide kao ‘po špagi’ – ili ipak ne !?
Koliko god da je to izvana izgledalo sjajno jer Iron Maiden je sredinom osamdesetih vjerojatno bio najpopularniji band, iznutra nije baš sve išlo ‘po špagi’. No to niti nije čudilo niti ne čudi jer to je band koji svoj ‘prljavi veš’ nikada nije koristio za medijsku promociju u svrhu poboljšanja popularnosti. Riješavalo se to ondje gdje i treba – na izvoru problema i nesuglasica.
Iako, Bruceov karakter nije se baš u potpunosti poklapao s načinom rada benda koji je funkcionirao gotovo šavršeno, kao po ‘špranci’, kao precizan stroj u kojem svaki element ima točno određenu zadaću. A na tako nešto, ulogu u kojoj je tek ‘jedan od’, on nikada nije bio spreman, koliko god da im je išlo dobro. Veliki World Slavery Tour naznačio je ozbiljne probleme jer Bruce nije odobravao stalno dodavanje datuma i čak zaprijetio odlaskom. K tome, imao je i problema u braku, što je također imalo utjecaja na zaoštravanje odnosa. U konačnici, brak sa Jane sklopljen 1983., okončan je 1987. godine.
Roditi se kao lider – dar dobiven ‘od neba’
Po završetku turneje koja je u 331 dan obuhvatila čak 187 koncerata i iznjedrila ponajbolji koncertni heavy metal album Live After Death (1985), fizički i psihički iscijeđena ekipa uzela je šestomjesečni odmor, nakon čega slijedi pisanje pjesama za album Somewhere in Time (1986). I tu se našlo štogod problema jer je ‘svojeglavi’ Bruce imao ideju pisati pjesme s više akustika, čak ići i tragom albuma Led Zeppelina III, IV i Physical Graffiti. S druge strane, Harris je imao druge namjere, recimo, prvi put odlučio je koristiti sintesajzere i na taj način soundu dodati ‘space’ karakteristike. Veću kompozitorsku ulogu dao je Adrianu Smithu koji je napisao čak tri pjesme (Wasted Years, Sea of Madness i Stranger In A Strange Land), a Dickinsonove zajedno s kolegama procijenio nedovoljno dobrim za album.
To je bilo vrijeme u kojem je Bruce razmišljao ne samo da ode iz Iron Maidena već i da u potpunosti odustane od muzike.
– Mislim da je to bilo prvi put da sam stvarno mislio o odlasku. Ne mislim samo iz Iron Maiden, mislim i o odvikavanju, o odmicanju od glazbe. Ništa nije bilo vrijedno onakvog osjećaja. Počeo sam se osjećati kao da sam dio stroja, kao da sam dio light-showa, prenio je svoje dojmove iz tog perioda Bruce Dickinson.
Ipak, nastavilo se dalje, krenula je turneja tokom koje je Iron Maiden prvi puta nastupio u Hrvatskoj, tačnije u Zagrebu, a amortizacija negativnih misli i osjećaja uzrokovanih i problemima na privatnom planu akumulirala se kroz radu na knjizi naziva The Adventures of Lord Iffy Boatrace nastaloj pod utjecajima novela Toma Sharpea, a izašle 1990. godine.
Idući album Seventh Son of A Seventh Son vraća Dickinsonu jednu od ključnih kompozitorskih uloga, a koji progresivnim rock konceptom, snažnim udjelom akustika i uvođenjem klavijatura donosi novu dimenziju Iron Maidena. Mnogi taj album smatraju vrhuncem karijere no s druge strane, ako i jeste tako, činjenica je da je ujedno označio i kraj (još) jedne ere benda.
Naime, poslije turneje Bruce je sve ozbiljnije razmišljao o samostalnoj karijeri u kojoj će ponovno biti slobodan da radi što, kada, kako i na koji način želi. Mini koračić k tome bilo je pisanje pjesme Bring Your Daughter To The Slaughter za peti nastavak Strave u ulici brijestova po narudžbi iz Zombe, koja je radila taj film. Tu sarađuje s Janickom Gersom, bivšim gitaristom Gillana, kojeg nakon odlaska Adriana Smitha dovodi u Iron Maiden na snimanje albuma No Prayer For The Dying.
On izlazi nakon Bruceovog solo debija Tattooed Millionaire kojeg je popratila i kratka turneja. Iz tog perioda, tačnije 1989. godine datira i nadasve zanimljiv podatak koji opetovano potvrđuje koliko je Bruce raznovrsna i u svemu čega se prihvati uspješna osoba. Naime, kao strastveni mačevalac još od rane mladosti, na natjecanju je osvojio sedmo mjesto i bio pozvan da se pridruži britanskom olimpijskom mačevalačkom timu. To je ipak morao odbiti zbog obaveza na turneji sa Iron Maiden.
Kraj jedne i početak nove ere
Narušeni odnosi u Iron Maidenu iznjedrili su jedan, već spomenuti No Prayer For The Dying, a dvije godine kasnije i još jedan prosječan album Fear Of The Dark, oba s velikim Dickinsonovim kompozitorskim udjelom. Kako na koncertima tako i na spomenutim albumima, usprkos nekim bljeskovima, bilo je posve jasno da se Bruce odlučio fokusirati na solo karijeru, a bend mu je trenutno bio nešto kao ‘nužno dobro’. Da ne kažemo baš ‘zlo’. Upravo mu je to Steve i najviše predbacivao, odnosno nešto kao da pjeva bez volje, a da to nije daleko od istine može se, uz ostalo, čuti i na ‘serijskim’ koncertnim izdanjima A Real Live One, A Real Dead One, Live At Donington objavljenim 1993. godine. Posebice na Raising Hell koncertu snimljenom 28. augusta1993. u Pinewood Studiju u Londonu u kombinaciji sa horror tačkama čarobnjaka Simona Drakea. To je bio oproštajni nastup Brucea Dickinsona, a može ga se pogledati na video izdanju iz 1994. godine.
S druge strane, Bruceu je u privatnom životu ‘išlo’ sve bolje i bolje, sa drugom suprugom Paddy između 1990. i 1994. dobio je troje djece, Austina, Griffina i Kiu što se pozitivno odrazilo i na njegovu muzičku karijeru. I ne samo muzičku. Naime, nakon što je 1990. godine rekreativno vozio avion na Floridi to mu se toliko dopalo da še školovao i narednih godina postao profesionalni pilot raznih kompanija i u ovim godinama raritetni muzičar koji već jedno vrijeme svoj bend vozi po turnejama. Devedesete bi mogao zato komotno doživjeti nauspješnijima u svom životu jer na svim mu je ‘frontovima’ išlo i više nego dobro, pa je tako intenzivirao svoje aktivnosti kao humanitarac, gdje je, uz ostalo, s glumcem Rowanom Atkinsonom snimio i pjesmu (I Wanna Be) Elected.
https://www.youtube.com/watch?v=HDSiUUw21bQ
K tome, za razliku od dva Iron Maidenova, njegovi albumi klasici su tog perioda heavy metala. Drugi album Balls To Picasso (1994), Skunkworks (1996), Accident of Birth (1997) i The Chemical Wedding (1998), ‘začinjeni’ koncertnim izdanjima Alive in Studio A: Alive In Studio A: Live At Marquee (1995) i Scream For Me Brazil (1999) donijeli su mu potpunu kreativnu slobodu, heavy metal kombinirali sa hard, progressive i classic rockom, power popom i to je bilo to. To je bio Bruce Dickinson. Vrijedno spomena u kontekstu ovog dijela priče je i činjenica da se u našim krajevima, rado pamti njegov dolazak u napaćeno, ali hrabro i ponosno Sarajevo koji se ‘dogodio’ krajem 1994. godine. A super rijetki su se to tada usudili napraviti.
S druge strane, Iron Maidenu baš i nije nešto išlo iako je The X Factor (1995) kvalitetan album, a i u slučaju Virtual XI (1998) našlo bi se razloga da ga se ne proglasi totalnom katastrofom. Iako je dobar pjevač Blaze Bayleyu je nedostajalo širine, rutine i moćnine. I karizme. Svega što, pa i više od toga, u izobilju ima Bruce Dickinson. Vidjevši da tako dalje ne ide, Rod Smalwood je nagovorao Stevea da nazove Brucea i popriča s njima o mogućnosti povratka u bend. Nakon skoro šest godina njih su dvojica ponovno kontaktirali i dogovorili Bruceov povratak u Iron Maiden. Dogodilo se to u januaru 1999. godine u Smallwoodovoj kući u Brightonu, gdje su se oboje složili da se Dickinson treba vratiti u grupu.
Eksplozija oduševljenja – Bruce Disckinson se vraća u Iron Maiden
Kad se vijest proširila, akumulirala je do tada neviđenu euforiju među fanovima banda, a činjenica da se vraća i Adrian Smith koji je sa Bruceom sarađivao tokom solo karijere bacila je heavy metal svijet u trans. Priča govori da ovaj dvojac nije želio da njihov, odnosno Adrianov povratak uzrokuje odlazak Janicka, pa je tako band na The Ed Hunter Tour krenuo kao sekstet sa tri gitarista uključujući i ‘dobrog duha’ Dave Murraya. Album Brave New World izazvao je pravu histeriju, čekalo se u redu za njegovu prodaju na dan mu izlaska 29. maja 2000. (Dallas Shop u Tkalčićevoj). Dobar album bio je još bolji i zato što je opet pjevao Bruce Dickinson. Pobogu, pa tko bi se i usudio pomisliti, a kamoli reći da na njemu nešto ne valja. No da, bilo je i takvih, ali ne bijaše baš preglasni, a i argumenti o nevalajlosti im baš i nisu bili uvjerljivi.
Desetljeće koje slijedi izmjenjivalo je turneje, koncertne i studijske albume, a Bruce je u ulozi frontmena bend naprosto blistao. Možda čak više i bolje nego u osamdesetima. Zrelije svakako. Ako je Steve Harris šef, onda je Bruce Dickinson nedvojbeno istinski vođa ne samo Iron Maidena već i cijele njegove mega-vojske. U kompozitorskom dijelu osjeća se upravo ono što Bruce jeste, slobodarska osoba praktičkih neograničenih intelektualnih mogućnosti koje svako malo pa odu u neko novo, neistraženo područje. Koliko god mislimo da smo od njega sve čuli, uvijek dođe nešto barem malo drukčije. Upravo je to ključni razlog, stalna potraga za nečim novim, njemu neistraženim i drukčijim, što ga je Intelligent Life nazvao živim primjerom polihistora.
Jači i od bolesti
Dakako, osim što je napisao neke od najboljih pjesama na Dance of Death (2003), A Matter of Life and Death (2006), The Final Frontier (2010) i The Book of Souls (2015), pa Tyranny of Souls solo album, proteklo desetljeće i pol prezentiralo je još neke njegove interese i vještine pa se tako dekadu zadržao na BBC radiju kao voditelj muzičkog showa kojeg će se rado prisjetiti naši momci iz riječke skupine Father. Jedno od najdražih priznanja, počasni doktorat zbog zasluga u muzici dodijelilo mu je 2011. godine Sveučilište Queen Mary u Londonu na kojem je 1979. godine diplomirao povijest. Još jedan dokaz da se cijeni ono što radi.
A kada se činilo da je u životu sve probao i prošao, dogodilo se ono na što, na žalost, nitko nije imun – teška bolest. Krajem 2014. godne na rutinskom mu je pregledu dijagnosticiran rak na dnu jezika. Uslijedili su mjeseci liječenja, neophodan mir u krugu prijatelja i obitelji i nakon toga sjajna vijest za sve – Bruce je pobijedio rak. Nekako pritajeno, ali i sa strahom, svi su se tome nadali uzdajući se i u liječnike, ali i u njegovu neograničenu unutarnju snagu. Prkos i inat prema svemu što treba mijenjati, detronizacija lošeg, stalna potraga za boljim i jačim, karakter koji se ne miri sa postojećim stanjem i ovdje su iznijeli pobjedu.
Stigao je nakon toga i dvostruki album The Book of Souls, a na njemu još jedan dokaz Bruceove inteligencije – epsko remek djelo Empire of The Clouds, priča o tragediji cepelina modela R101 koji se srušio 5. septembra 1930. na svom prvom prekomorskom putu prema Francuskoj i sa sobom odnio 48 života. Nešto najbolje što je napravio. Do sada.
https://www.youtube.com/watch?v=YbAhn7iKLPc
I poslije Spaladiuma – He will back
U budućnosti očekujemo još. I još. Jednako kao što očekujemo da krajem jula u Splitu kaže You are phantastic audience, we love you – will be back. Znajući da je čovjek od formata i čovjek od riječi, nećemo sumnjati da to neće napraviti. U konačnici, obećao je tako nešto i 1986. u Domu Sportova, zatim 2003. u Velikoj Gorici, pa 2008. na Poljudu i u konačnici 2013. u Areni Zagreb. I svaki puta ispunio obećanja.
Kao što ih ispunjava na Discovery chanelu gdje snima dokumentarne filmove Flying Heavy Metal, testira sve vrste aviona, u vodstvu humanitarne organizacije, na scenarijima, kad vozi tenk, gostuje u serijama i TV emisijama, pravi pivo i tko zna što sve još ne. Svugdje je predan do kraja. Ono što radi želi da ispadne najbolje moguće.
Dio toga čitat ćemo možda u 2017. godini kada je najavio izlazak biografije u kojoj sigurno neće sebe pretpostaviti drugima. Iako bi to i mogao i trebao jer on je – Bruce Dickinson.
Kralj heavy metala.
