Iako kriminolog po struci, Ramiz Huremagić, koji je svoje dodiplomske i postdiplomske studije završio u Zagrebu, Sarajevu i Kardifu, posvetio je svoj život pisanoj riječi. O književnosti, inspiraciji, životu, mladima i budućnosti, razgovarali smo sa bh. književnikom.
Magistar ste kriminologije. Kako to da ste završili u književnim vodama?
– Završio bih možda i u nekim drugim, toplijim i ljepšim, da plivam… U stvari, kriminologija je nešto u čemu sam završio, dok je pisanje nešto što je oduvijek, bar otkako me ima, postojalo u meni. Tu „bolest“ ili imaš ili nemaš. Mada, ne žalim ni za periodom kriminoloških voda, dobro me je i tu išlo i tu sam, zasigurno, bio našao sebe. Na kraju krajeva, puno je toga zajedničkog kriminologiji i, barem ovom mom, pisanju. Ta sva granična stanja uma, dobro i zlo, pravo i krivo, nagoni i instinkti, sve je to što i mene interesuje i proganja u mojoj poeziji. Samo za razliku od kriminologije, koja je ipak naučna disciplina i ima svoja određena pravila i teorije, u svojoj poeziji ja toga nemam. Tu sam ja gospodar misli, uzroka i posljedice, teze i sinteze, pri čemu me samo ta neka moja vlastita etika vodi i služi da se po njoj ravnam.
U kome/čemu pronalazite inspiraciju za vlastiti rad?
– Ja ne vjerujem u inspiraciju. Poezija nije pitanje inspiracije. Prije da se radi o trajnom i sveprisutnom stanju čovjeka da svijet gleda i percipira bez ikakvih strahova i ograničenja, te da sve unutrašnje i vanjske podražaje procesira kroz panoptikum svog unutrašnjeg svijeta, svojih ludila i neludila, tišina i šutnji. Na kraju da to pretoči u jezik, tu najveću blagodat i zlo istovremeno što čovjek uopće posjeduje. Tako da nekad imam osjećaj za samog sebe da sam naprosto samo jedan obični zapisničar vremena i života, kao neki revnosni administrativni činovnik, koji sistematično radi posao koji nije moguće nikad završiti, a koji to savršeno dobro zna. Opet, ne gubeći vjeru i volju da to treba činiti. Uvijek će neko posegnuti za tim morem riječi na policama i naći ono što će mu izgledati poznato, kao da je izvorno njeno ili njegovo, kao da ga je, naprosto, ona ili on pisala/pisao za samu/samog sebe, a ne nešto što sam ja jednom propustio kroz sebe i zabilježio u formi kako sam smatrao da treba. Poezija je naprosto nikad završena knjiga života.
Da li pjesnici danas u Bosni i Hercegovini žive ili preživljavaju?
– Naravno da žive. Pjesnici uvijek žive – nekako su najživlji oni kojih više nema. Valjda i stoga što je u suštini ljudske prirode da se lakše odnose i imaju jači odnos prema onima koji ne mogu uzvratiti. A mrtvi su to zasigurno. Njih jedino može da brani njihovo djelo. A i tome se lako dođe na kraj: odložiš knjigu na policu, izbaciš iz lektire, pustiš da se prašina kupi i voila, gotova stvar – mrtvi pisac ili pjesnik ubijeni su ponovo. Meni lično najveći dokaz da poezija preživljava je taj što, iznova, nakon toliko godina nakon svojih tinejdžerskih dana, imam s kim da, u nedogled, slušam poeziju u pjesmama AZRE i Branimira Džonija Štulića. Zahvaljujući svom dječaku iz vode koji, uz underground hip-hop i rap scenu, pasionirano upoznaje neušminkani i neružičasti svijet, iznova doživljavam te stihove i muziku kao da mi je ponovo šesnaest godina, i kao da sam opet neko ko nije nikad doživio i proživio sve ovo što mi se, kao i mnogima drugima, dešavalo u proteklih trideset godina.
A kada je riječ o njihovom svakodnevnom životu, njihovoj egzistenciji?
– Što se tiče egzistencijalne ravni, jedina zajednička odrednica za sve pisce u ovoj zemlji je ta da niko, ama baš niko, ne može isključivo da živi samo od pisanja i svog rada. Sve ostalo su nijanse i podvarijante. Naravno da je uvijek bilo, a uvijek će i biti tako na ovim prostorima, da postoje oni kojima je bolje i kojima je lakše živjeti kao pisac. Nažalost, vrijednost, kvalitet i značaj književnog djela nisu presudni kriteriji u utvrđivanju statusa pisca. Puno češća praksa je da oni koji su bliže vatri se bolje i griju. Pod vatrom ovdje svakako treba čitati vlast i vladajuće ideologije. Pametnom je, tako kažu, i išaret dosta. Tako da je dosta i od mene ovdje o tome. Ja lično živim od poezije, ali ne tako da mi poezija osigurava novac za stan, hranu i režije. Ona me drži živim jer, dok osjećam nju, osjećam i život. Da nema nje, bio bih samo ljuštura u obliku ljudskog bića koja samo obavlja fiziološke potrebe i čeka da se ugasi i utone u mrak. S poezijom mogu svakodnevno i umirati i porađati se iznova – skoro kao bogovanje…
Koliko su mladi danas zainteresovani za književnost? Kako za čitanje, tako i za izučavanja ili bavljenje ovim poslom?
– To bi trebalo pitati mlade. Pod uslovom da se prvo definiše šta spada pod „mlade“. Ja mogu samo dati neko svoje skromno viđenje i to iz dva ugla – kao neko ko se još uvijek osjeća mladim, a ujedno crpi energiju i uči od svog sina tinejdžera, te kao neko ko je imao sreću da u skorije vrijeme sretne i upozna neki, doslovno, mladi divni svijet.
Kakvo je Vaše iskustvo rada sa mladima?
– Imao sam priliku čitati svoju poeziju i razgovarati sa dosta mladih studenata književnosti i kulturnih studija, te čuti njihova razmišljanja. Kakvo je to samo divno iskustvo bilo. Koliko je tu samo želje, strasti, neke nove i svježe energije. To kako oni gledaju svijet, kako upijaju i propituju je za mene, definitivno, dokaz da sve moje čekičanje vremena i pretakanje mog svijeta, vremena, doživljenog, proživljenog, mojih razvalina unutrašnjih i vanjskih, nije bilo nimalo uzaludno. Svaka prožvakana minuta i svaki iscijeđeni atom mog vlastitog bivstvovanja su vrijedni cjelokupnog života, u svakom pitanju koje sam od njih dobio, u svim tim znatiželjno raskolačenim očima. Na tome sam im neizmjerno zahvalan, kao i na tome što su me naučili i što me uče da proživljene godine, doživljeno i proživljeno, ni u kom slučaju nisu razlog za bilo kakva „pametovanja“, apsolutnu ispravnost stava i nadmeno, s visoka, lamentiranje vlastite ispravnosti u izgovoreno i napisano. Pokazali su mi da „čovjeka“ još ima i da poezija svoj vlastiti svijet i pravila po kojima, bez ikakvih vanjskih uticaja, dopire do onih koji je žive. Da parafraziram svog dječaka iz vode: piši tata, govori, ne odustaj od toga – možda sad nije vrijeme da to čitam i razumijem ali jednom hoću, jednom će mi trebati, jednom će svima nama to trebati.
Kakvo je trenutno stanje na bh. književnoj sceni?
– Na sceni pisane riječi uvijek se nešto dešava. Neko je jednom rekao da su pisci najsujetniji ljudi. Ako se ne piše, onda se kvalitetno prepucava. Kamo sreće da književna scena ima i svoju kritičku scenu, koja bi sa objektivnih i utemeljenih pozicija mogla reći šta je to što valja, a šta je šrot i smeće. Nažalost, ono što se danas naziva književnom kritikom prije svega je diktatura jaransko-interesnih-naručenih tekstova i osvrta. Malo je nepristrasnih „tumača“ pisane riječi danas. Namjerno ne kažem „sudija“. Ipak, publika je ta i svaki čitalac ponaosob koji donose svoj vlastiti sud. I to nas, na neki način, i dovodi do ultimativnog odgovora na ovo pitanje: Bosna i Hercegovina ima književnu scenu upravo onakvu kakvu njena čitalačka publika i zaslužuje. Roze i laka štiva, gdje se ne treba previše mentalno umarati i zmarati, a naročito ne promišljati, su najznačajniji dio pisane produkcije. S druge strane, na sferi ozbiljnijeg spisateljstva, nalazi se jedan etablirani krug sveprisutnih autora koji je postao sinonim za bh. književnost, čineći tako lice zemlje u književnom svijetu. Ozbiljni autori izvan ovog kruga, a ima ih, vrlo teško uspijevaju da nađu put svojim djelima, te da se tako približe čitalačkoj publici. No, nad tim ne treba previše lementirati – toga je oduvijek bilo, toga će uvijek i biti. Dokaz tome su i svi oni silni, ozbiljni pisci svjetske književnosti koji su svojih „pet minuta slave“ dobili tek posthumno.
Kakav je odnos autora i izdavača?
– Odnos autora i izdavača pretežno ovisi o tome „ko je s kim dobar“. Tu nema neke pretjerano velike pameti. S druge strane, izdavačima uslove poslovanja značajno određuju i uslovi tržišta i sama potražnja. Tako da i produkcija značajno prati komercijalizaciju i tako se omogućava objavljivanje onih naslova koji će imati, prije svega, svoje kupce pa tek onda čitatelje. Svakako treba istaći da je BiH tržište izloženo i nelojalnoj konkurenciji velikih izdavačkih kuća iz bližeg okruženja, a pogotovo kad se radi o prevodima stranih autora. Književna prevodilačka scena u BiH je ograničena limitiranim sredstvima i mogućnostima. Tržište (uvoz) naslova iz okruženja, pogotovo kroz sajmove i neposrednu sajamsko-uličnu prodaju je skoro bez ikakve kontrole što takvim izdavačima/uvoznicima/prodavačima omogućava značajno povoljniju poziciju u odnosu na domaće izdavače.
Da li je hiperprodukcija sadržaja doprinijela lošoj poziciji bh. izdavaštva?
– Možda i najozbiljniji problem bh. izdavaštva je činjenica da je uloga i pozicija urednika izdanja skoro pa nestala. Nekad se vrlo dobro znalo šta se i gdje može objaviti, zahvaljujući vrsnim urednicima, kao znalcima pisane riječi i svog posla. Danas je dovoljno imati nekoliko hiljada za pokrivanje osnovnih materijalnih troškova i knjiga bude objavljena. Tako je sasvim moguće da se u BiH desi da u jednoj godini zvanično bude objavljeno više od 80 romana, što je bio slučaj prije nekih 5-6 godina. A ono tamo, na prste jedne ruke se mogu izbrojati oni koji doista i vrijede i zaslužuju da se zovu romanima.
Kakav je odnos države prema pisanoj riječi?
– O odnosu države ne bih previše. Kao što nam je svugdje drugo, tako nam je i ovdje sa književnošću. Bitno je da mi revnosno brinemo da je državi i državama u državi dobro i da njima ništa ne fali. To smo doista dobri, od svaka tri zalogaja koja zaradimo, državnočetinama uredno odvojimo dva od vlastitih usta i usta vlastite djece. Dobro nas ikako i ima, kakvi smo i šta smo zaslužili. Al’ eto, nek’ ne puca – to je i tako svjetini najvažnije. Debelih 20 i nešto godina od zadnjeg metka. A podvoljci i rumeni obraščići državotvoritelja neka se i dalje zaokružuju i cakle – neka oči sjaje!
Publika Vas najviše prepoznaje po naslovima “U svijetu bučnih ljudi” i “Čekičanje vremena“. O kome/čemu govore ova djela?
– Kad pogledam malo bolje koliko mi je primjeraka prodano, mogu sasvim ozbiljno da se zapitam – koja me to publika prepoznaje? Javnost čuje i vidi naslove i oni mogu biti poznati. Ono ispod njih, sporo i teško krči svoj put. Ko još danas čita poeziju!? A i zašto bi – ima Google koji sve zna. Naravno da se sad ovdje malo i šalim, ali je u dobroj mjeri to baš tako. A što se tiče same priče poezije u ove dvije zbirke, mogu jedino reći to da tu ima svega – kopanja po nutrini i vlastitoj utrobi, refleksiji i autorefleksiji, propitivanja sebe i svijeta oko sebe, vidljivog i nevidljivog, stanja i nestanja, nagona i emocija, ida i ega, pravog i krivog, vremena i nevremena, jezika i glasa, trenutka i trena, života i smrti – onoga što je biti i ne-biti. Pjesnik nikad ne može biti u jednom ključu i jednoj temi, ako bi da živi poeziju, a ne samo da je piše.
Nedavno ste objavili i novu knjigu. Radi se o zbirci poezije “MIOSTRAH”. Po čemu se ona razlikuje od prethodnih djela?
– Po koricama. „Miostrah“ stvarno ima sjajnu naslovnicu što mogu zahvaliti ingenioznom fotografu, dizajneru i umjetniku, a nadasve velikom čovjeku – mom prijatelju Edinu Džeki. Ono unutar korica je samo jedan logičan i prirodan slijed onog što je unutar korica prethodne dvije knjige. Poezije jednostavno traje. To naprosto postoji taj neki unutrašnji glas koji pjesniku kaže kad je vrijeme da se taj jedan ciklus stvaranja zatvori i ukoriči, a neki novi otvori.
U Vašoj karijeri okušali ste se i u pisanju scenarija za igrane filmove. Jedan od njih je dugometražni igrani film “Dim duhana”. Kako ste doživjeli to iskustvo i koliko je ono imalo uticaja na Vašu karijeru?
– To je bilo vrlo specifično iskustvo. Dugo godina mi se ta priča vukla po glavi, ali sam nekako imao rezervu da sam zakoračim u to. Zato sam i pozvao u pomoć prijatelja, književnika Izeta Perviza, s kojim sam to onda i ispisao. Iznenađenje je nastupilo kad su počele pristizati prve formalne valorizacije scenarija od žirija Fondacije za izdavaštvo i SFF i programa CINELINK. Uglavnom, pisati scenarije, a od nedavno, i pozorišne drame mi je blisko i drago. Valjda i stoga što je i sama moja poezija dosta u slikama, mnogo toga ja naprosto vidim kad pišem. Pored toga, daje mi i priliku da svijet gledam iz vizure drugih likova, drugačijih svjetonazora i viđenja, tako da mi ta pozicija omogućuje da određenu temu gledam iz svih pozicija i donesem je na način kako smatram da priča treba biti ispričana. Nažalost, scenarij „Dima duhana“ još uvijek nije ekranizovan, tako da sam uskraćen i reakcije publike na „gotov“ proizvod. Malo te sve žulja, ali me tješi to da priča, kako vrijeme odmiče sve više dobiva na značaju tako da svako vrijeme u koje se taj film desi će biti pravo vrijeme. Ono što je izvjesnije je produkcija pozorišnog teksta „Da li bi htela da se ponekad nađemo“ koji sam radio sa Anom Isaković iz Beograda, i koji bi trebao doživjeti svoju premijeru u toku ove godine. U međuvremenu sam i u pripremama za svoj prvi kratki igrani film, koji bi, u potpunosti, bio moj autorski projekat.
Osnivač ste Centra za kulturu, umjetnost i društvo “Samouprava” putem kojeg se bavite i izdavačkom djelatnošću. Koji je glavni cilj Vašeg centra?
– Ja sam samo jedan od osnivača. Nas nekoliko smo naprosto htjeli da napravimo jednu platformu za rad, kako sebi tako i drugim autorima. Ovo je priča „autora za autore“, gdje djelujemo na principima samoupravljanja i međusobnog potpomaganja i podržavanja. Glavni cilj nam je da ne zarađujemo i budemo profitabilni, već da zarađujemo i ulažemo to u svoj rad, tako osiguravajući dodatne uslove za širenje i podržavanje novih programskih aktivnosti. Trenutno smo uglavnom zaokupljeni izdavaštvom, gdje smo do sada objavili šest naslova, autora poput Izeta Perviza, Edina Pobrića, Darka Cvijetića i Sanje Šoštarić, a u pripremi je i nekoliko drugih naslova nekolicine drugih autora. Zasigurno da ćemo se vrlo brzo pojaviti i u produkciji pozorišnih predstava, kratkih igranih i dokumentarnih filmova. S obzirom da sve ovo učinjeno je isključivo plod benevolentnog rada i vlastitih odricanja, moram reći da smo dobri.
Mnogi kažu da je budućnost printanih izdanja u digitalnom formatu. Može li knjiga opstati u svom izvornom obliku ili će se ipak morati prilagoditi vremenu u kojem živimo?
– Knjiga će zauvijek da živi u svom starom, dobro poznatom, papirnom obliku. Sve dok postoje ljudi koji se raduju mirisu svježe odštampane knjige i knjiga će postojati. Digitalni oblici samo mogu da doprinesu tome da književnost opstane i da bude dostupna što širem broju ljudi. S druge strane, sve je učestalija pojava objavljivanja književnih formi na društvenim mrežama. I sam vrlo rado čitam statuse i objave nekih ljudi na Facebooku, sa svojim pjesmama ili drugim zapisima. Naravno, to nema nikakve mogućnosti „urednikovanja“ tako da svako može slobodno objaviti šta god hoće. Ja vjerujem da će ono što vrijedi i tu naći svoj put.
U jednom Vašem osvrtu prije godinu dana napisali ste da će se zajednički jezik naše djece zvati eunijski?
– Da. To je bilo u tekstu povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku. Zapravo, mi još malo nećemo imati nikog ovdje da priča i govori ovim našim zajedničkim, jednim te istim jezikom. Ljudi svakodnevno odlaze i sreću traže pod nekim drugim suncima. Njima više nije bitno kako će im se jezik zvati. Ljudi su željni normalnog i pristojnog života, dostojnog čovjeka. Na ovim prostorima mi toga već poodavno nemamo. Ovdje bi budale da ratuju i da se biju oko toga kako će se jezik zvati. Zovite ga klingonski, ali me pustite da živim iole u miru i bez svakodnevnih bombardovanja glupostima svih kalibara. Jezik naš svakdašnji je postao poput granata dalekometnih haubica koji više ubija i ruši nego što zbližava i upoznaje ljude. Da nemam poštovanja prema tim divnim, nevinim životinjama, poželio bih da se naš jezik zove „blejeći“, a da jedina dva slova abecede budu B i E. Ako ništa, imali bi bar himnu: beeeeee-beeee-beee-beeeee. Ovako neću, drage ovce, mirno i spokojno budite.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Radite li na nekim novim naslovima?
– Budućnost mi je danas. Da barem sa jednim osmijehom zaspim večeras. Sutra kad postane danas, tad ću o njemu. I budućnosti. I tako. Samo da osmijeha bude dovoljno. Naslova još nema – a već sam to rekao: poezija je stanje i proces. Živi se i dešava svakodnevno. Usput se nešto i pribilježi. Naslov dođe na kraju, sam od sebe…
Razgovarao_Emir Muhamedagić
Fotografije_Ivana Belančić i Vedad Krkbešević