Brojni sportaši će u zanosu slave kazati da su za pobjedu od sebe dali 110 posto, ali britanski glumac Theo James posve ih je nadmašio. Naime, u svojem najnovijem filmu Majmun popularni glumac je za uspjeh dao – 200 posto. Kako? Jednostavno, u filmu glumi braću blizance Hala i Billa Shelburna.
– Nije to nimalo jednostavno, jer iako izgledaju isto, Hal i Bill su dva različita čovjeka, otkrio je Theo James u ekskluzivnom razgovoru za Kinofilm.
Majmun, novi film Osgooda Perkinsa autora hit horora Sakupljač duša, krvava je i ludo zabavna adaptacija priče Stephena Kinga. Oni koji su već pogledali film, kažu da je horor prava crnohumorna divlja otkačena filmska vožnja koja oduševljava gledatelje.
U svakom slučaju, Theo James ne skriva koliko je oduševljen Majmunom. Iz hotela u Los Angelesu, gdje je bio tokom video intervjua, neprestano je ponavljao koliki mu je užitak bio snimiti film s Perkinsom, a osmijeh mu nije silazio s lica.
Za glumca koji iza sebe ima i više nego uspješnih 15 godina karijere to je velika stvar. Proslavljen ulogom Tobiasa Eaton u filmskom serijalu Različita, James je uspio izbjeći da ga reditelji vide samo u tipskim ulogama ljepuškastog akcijskog junaka. Tako je samo u posljednjih nekoliko godina stvorio niz zapažanih uloga u TV serijama kao što su satira Bijeli lotos, romasa Žena vremenskog putnika i kriminalistički Gospoda.
Ništa se od toga ne može usporediti s Majmunom. Film koji u isto vrijeme tjera na smijanje i vrištanje snimljen je prema kratkoj priči majstora horora Stephena Kinga. Ta priča dio je zbirke naslovljene Gole kosti (Skeleton crew), koja je objavljena u junu 1985. godine u SAD (u Hrvatskoj je objavljena 2009. godine u izdanju nakladnika Zagrebačka naklada te u prijevodu Milene Benini). U toj zbirci priča King se uvelike se oslanja na djela Edgara Allena Poea i W.W. Jacobsova Majmunska šapica (The Monkey’s Paw, 1902.) da progovori o očevoj krivnji i sveprisutnom osjećaju smrti koji je posvuda.
Film Majmun, koji je u bh. kina došao 20. februara, nadovezuje se na taj osjećaj smrti, pa je i slogan filma – svi umiru, takav je život.
Koja je bila Vaša prva reakcija kada ste čuli za ovu priču Stephena Kinga? Znate, zastrašujuća lutka, majmun koji ubija ljude – što Vam je prvo prošlo kroz glavu?
– Iskreno, pročitao sam mnogo knjiga Stephena Kinga, ali tu kratku priču nisam poznavao. Prvi put sam je pročitao tek nakon što sam pročitao Ozov scenarij. Budući da on sjedi ovdje pored mene, moram reći – scenarij mu je bio fantastičan. Bio je duhovit, napet i potpuno u duhu Stephena Kinga, ali istovremeno je imao taj prepoznatljiv Osgoodov pečat. Odmah mi se svidio. Kad sam potom pročitao originalnu priču, osjetio sam da dijele istu DNK. No, Oz je priču proširio, učinio je složenijom i prilagodio je formatu dugometražnog filma. Posebno mi se svidjelo kako je u sve to unio humor, što je postalo jedan od najjačih elemenata scenarija.
Što Vas je najviše iznenadilo u radu na ovom filmu u usporedbi s Vašim prethodnim iskustvima?
– Za mene je to bila atmosfera na snimanju. Mislim da je za glumca ključno raditi u okruženju u kojem može riskirati. Oz je to omogućio, ne samo svojim stilom režije, već i načinom na koji sarađuje s glumcima. Kad imate slobodu isprobavati različite pristupe bez straha da nešto neće uspjeti, to je najbolji mogući kreativni prostor. Najgora stvar za glumca je osjećati se sputano ili opterećeno samosviješću. Oz je stvorio okruženje u kojem toga nije bilo, i to je neprocjenjivo. Naravno, humor je igrao veliku ulogu. Ponekad bi nam tokom snimanja dobacivao nove ideje ili replike. Slušali bismo ga kako se smije iza monitora, što je bilo sjajno… osim u trenucima kada se nije smijao. Tada biste pomislili: Uh, ovo baš i nije prošlo kako sam mislio.
Koliko je teško glumiti blizance, posebno kada koristite filmske trikove i doslovno igrate sami protiv sebe?
– Izazovno je u smislu da morate osigurati da su likovi jasno različiti. Ne želite pretjerivati samo zato što izgledaju isto – na kraju krajeva, čak i ako stavite periku ili nešto slično, to neće biti dovoljno. Ključno je razumjeti njihove temeljne razlike i kako koegzistiraju u istom svijetu. Primjerice, kad se ujutro probudite, morate odmah početi razmišljati kao jedan od njih i zadržati taj način razmišljanja sve do dolaska na set. Onda, sljedeći dan, kada glumite drugog lika, morate se potpuno resetirati i izgraditi ga od nule. Sve na njemu mora biti drugačije – kako hoda, govori, kreće se, čak i kako drži tijelo. Ali to ne smije biti samo niz vanjskih karakteristika, poput namjernog drugačijeg hoda. Razlike moraju dolaziti iznutra, iz pravog razumijevanja lika. Koliko god to pretenciozno zvučalo.
Što Vas je najviše plašilo dok ste bili dijete? Postoje li predmeti ili stvari koje su Vas posebno plašile? A postoji li nešto i danas što vas još uvijek uznemirava?
– To je zapravo jedan od razloga zašto sam oduvijek volio Ozov rad. Prvo što sam pogledao od njega bilo je Black Coat’s Daughter, i odmah me pogodilo. Kao dijete, uvijek sam se bojao nečega što bih nazvao nepoznatim. Nisam religiozna osoba, ali mislim da u ljudskoj psihi postoji duboko ukorijenjen strah od potpune tame, nečega neizrecivo zlokobnog. To može biti povezano sa sotonizmom ili jednostavno s nečim toliko crnim i mračnim da vas užasava. Zato me uvijek više plašila ideja opsjednutosti—da nešto preuzme kontrolu nad osobom—nego, recimo, Teksaški masakr motornom pilom. Slasher horori su zastrašujući na izravan način, ali ono što ne možete vidjeti i što ne možete kontrolirati uvijek mi je bilo daleko strašnije.
Je li Vam otac prenio neku strašnu horor priču?
– Ne bih rekao da su to bile horor priče, ali u mojoj je porodici bilo dosta smrti. Mislim da mi je ta rano razvijena svijest o prolaznosti života oblikovala pogled na svijet. Djeca obično odrastaju s osjećajem da su besmrtna, ali kod mene to nije bilo tako. Nisam imao taj luksuz. Ne kažem to kao nešto tragično, jednostavno sam odrastao s vrlo jasnim shvaćanjem vlastite smrtnosti.
Kad smo već kod stvari koje se prenose kroz generacije, što je najvrijednije što ste naslijedili od svoje porodice?
– Moj djed imao je nevjerojatno buran i zanimljiv život. Kada su nacisti okupirali Atenu, pobjegao je iz Grčke. Morao je glumiti ribara dok je s drugima prelazio Egejsko more, i bili su izgubljeni na pučini jako dugo prije nego što su se konačno domogli Damaska. Bio je to nevjerojatno opasan period u historiji, a njegova priča je fascinantna. Naslijedio sam njegov dnevnik. Nije bio tip osobe koja bi vodila klasičan dnevnik s osobnim mislima, već je zapisivao događaje na vrlo promišljen, egzistencijalistički način. To je nevjerojatan uvid ne samo u njegov um, već i u jedno sasvim drugačije vrijeme u historije.