Sa 18 godina odselila se u Los Anđeles, gdje je odmah krenula na koledž, gdje je na prvom semestru uzela dosta kurseva iz produkt dizana, crtanja olovkom, slikanja akvarelom i uljem, zatim historiju umjetnosti, film i fotografiju. Nakon što je sve to isprobala odlučila se za fotografiju. U Sarajevo se vratila 2005. godine, gdje je otvorila svoju foto-radnju Lisac.
Sarajka Vanja Lisac danas je uspješna fotografkinja sa 15 godina iskustva, nekoliko diploma i workshopova koje je uspješno završila (Santa Monica College, Bobbie Lane, Mark Helpern, Art Streiber, Lauren Hammer).
– Znala sam uvijek da se želim baviti umjetnošću. Obožavala sam crtati. Imala sam odličnog profesora koji je radio kao fotograf za Capital Records, često me je hvalio i davao vjetar u leđa. Mislim da je to bilo presudno zašto sam izabrala fotografiju, kaže nam Vanja na početku intervjua.
Jako dugo se baviš fotografijom. Koliko je teško graditi karijeru na domaćoj sceni?
– Teško mi je odgovoriti na to pitanje, jer ne znam kako se drugi snalaze. Možda se neko trenutno krvavo bori, više nego ja, možda im je mnogo teže nego što je meni bilo, ali to ne znam pa ne mogu ni znati tačno koliko mi je teško bilo. Nije mi se činilo preteško moram priznati. Sve je išlo svojim tokom. Mnogo sam razmišljala i o tome kako komercijalizovati svoju profesiju da zapravo zarađujem od fotografije. Mislim da sam u startu imala realan plan tako da mi i nije bilo previše teško. Znala sam šta mogu očekivati. Znala sam da ako želim da zarađujem od svoje profesije da moram da uložim u opremu, edukaciju, da moram znati kad šta da uradim za nula novca, jer mi to sutra može donijeti nešto drugo. Tako je i bilo, tako i jeste. Ako imate konkretan plan, ako ste realni i potpuno skromni i izbacite ego iz igre, neće biti toliko naporno koliko mnogi misle… Naravno uz to dolazi i volja, ambicija, talent i dobra oprema…
Ensar Dervišbegović, Maja Koristović-Talović i ti najčešće sarađujete, do sada ste uradili brojne editorijale, snimanja…
– Najviše volim kreativna snimanja koja radim s njima. To radimo skoro svake dvije sedmice da se oporavimo i da dobijemo energije za sljedeće zadatke. Mnogo toga što se radi na sceni je jako dosadno i jednolično zato se skupimo da radimo ono što mi želimo i onako kako mi želimo. Naravno ti radovi uvijek ispadnu najbolji i najkreatvniji.
Kako komentiraš sve veću pojavu samoprozvanih fotografa?
– Što više to bolje. Mislim da svako ima pravo da se bavi s čime želi. Bez obzira koliko nas je, najbolji uvijek izađu na vrh. Fotografija je divan posao. A što se samoprozvanosti tiče, može sebe svako samoprozivati kako želi, ali to nije mjerilo niti će ikada biti. Da li si dobar ili loš vidi se na fotografiji. Kad si dobar fotograf (ili čak umjetnik bilo koje vrste) možeš sebi priuštiti da se nikome ne ulizuješ, da ne trčiš po tendere, da se ne pridružuješ strankama i prodaš dušu đavolu.
Koji bi trenutak u životu nazvala prijelomnim kad je riječ o tvojoj karijeri?
– Kad sam se preselila u Sarajevo. Nije bilo lako donijeti tu odluku. Nikada se doduše nisam pokajala, ali sad mnogo ipak više razumijem zašto su ljudi nezadovoljni i zašto žele otići. I ja često pomislim da odem odavde na jedno vrijeme. Koliko god se boriš, sredina krene da truje, a ja nemam vremena za to.
Koliko te pogađaju kritike, jesi li samokritična?
– Na početku su me pogađale, međutim, kako sam postajala bolja u svom poslu tako sam više dobijala na samopouzdanju. Sada me više to ne dotiče. Jako sam samokritična. Nekada mislim da je to OK, ali ponekad mislim i da nije baš. Neki su mi i rekli da ne cijenim svoj rad, ali samo zato što nisam oduševljena svojim radovima stalno i zato što o njima ne pričam, ne znači da ih ne cijenim. Cijenim ih, ali mi svaki od radova postane dosadan u roku od dva dana. Poslije toga moje misli su na drugom zadatku i druga planiranja su u toku. Ne držim se starih projekata puno, iako ih mnogo cjenim i naravno volim. Moj moto je moglo bi se reći je: Šta sad i šta dalje? (smijeh)
Definiraj lijepo?
– Nikada nisam mogla odgovoriti na ovakva pitanja kako treba. Preširok je pojam da bih ulazila u definiciju ljepote. Ono što je meni lijepo nije nužno lijepo i drugima. Zato nikada ne osuđujem ljude s lošim ukusom. Možda malo! (smijeh)
Pravila kojih se uvijek držiš?
– Budi iskren, ljudi će te više cijeniti. Ako se osoba ne potegne za džep na prve 3 kafe, nemoj nikad više s njom izaći…Ako ti neko u administrativnim poslovima zada glavobolju (pošte, banke, elektorpivrede, etc..) prijavite ih menadžeru odmah. Žali se na sve što ti smeta, pravi buku kad treba.
Planovi?
– Imam dosta planova na domaćoj sceni. Trenutno radim na nekoliko različitih projekata, u pregovorima sam sa nekim kompanijama.