Bill Carter: Negdje tamo postoji nada

[ssba]
September 23rd, 2013

Bill Carter ima dugu i raznoliku karijeru. Radio je kao pomoćnik režisera, barmen, vatrogasac, fotograf, novinar i filmaš. Nakon što mu je zaručnica poginula u tragičnoj nesreći u Americi, shrvan tugom, sve što je želio jeste da bi trebalo da da sebe ljudima kojima je pomoć potrebna. Kako kaže, ljudi koje je upoznao u Sarajevu su ga spasili.

 

U martu 1993. godine došao je u Sarajevo i radio kao humanitarac sa The Serious Road Trip grupom. Oni nisu bili dio sankcionirana grupa, pa nisu imali pomoć niti zaštitu od strane UN trupa. Bili su obučeni kao klovnovi, vozili su kamione sa crtanim likovima, te su tako dostavljali hranu djeci na mjestima gdje niko drugi nije htio ići. Radio je i na Radio televiziji BiH kao reporter. Tokom boravka u Sarajevu napravio je stotine sati videa. Kasnije je sjedinio sav materijal u dokumentarni film Miss Sarajevo, koji je Bono Vox, koji će kasnije postati veliki prijatelj BiH, producirao. Inspiriran Billovim dokumentarcem Bono pravi istoimenu pjesmu, koju je snimio sa Lucianom Pavarottijem. Nakon filma uslijedila je i knjiga Fools Rush In, a prije četiri godine proglašen je i počasnim građaninom Sarajeva.

 

Vi i Sarajevo dijelite veoma posebnu priču iz koje je nastao film Miss Sarajevo. Možete li nam reći više o tome kako ste došli na ideju da stupite u kontakt sa bandom U2?

- Ideja mi se javila jednog popodneva dok sam gledao MTV sa prijateljima na Radio televiziji u Sarajevu. Znajući da su na turneji u Italiji, pomislio sam da ne bi bilo loše pitati ih za intervju. Na početku očekivanja su bila mala; trebao sam ih potaknuti da pošalju poruku solidarnosti gradu i BiH. Ideja o satelitskom uvezivanju sa tadašnjim koncertima banda došla je nakon što sam ih sreo u Veroni. Nakon što smo se oprostili te noći Bono se pripremao da dođe u Sarajevo, ali sam ga uvjerio da je to veoma opasno i komplikovano, ne samo za njega, već i za sve one koji bi htjeli doći. Kako nisam imao drugog načina da “iskoristim” utjecaj U2-a, počeo sam razmišljati o satelitskom linku. Bono i čitava U2 organizacija, odmah su stali iza ideje i nije trebalo dugo vremena da je pokrenu.

 

Tokom Zooropa turneje, bilo je 13 satelitskih poziva iz Sarajeva, prvi je bio u Bologni. O čemu ste razmišljali dok ste čekali da Vas uključe na koncert?

- Svaki satelitski poziv bio je nerealno iskustvo. Najteži dio je bio naći prave ljude koji bi govorili pred 70 000 ljudi, ipak, ljudi su bili odsječeni od svih zbivanja u svijetu skoro godinu i pol. Osjećali su se napuštenim od strane Evrope. Tražio sam od njih da se obrate direktno Evropi, ali ne političarima, već mladim ljudima. Rock ‘n’ roll fanovima. Oni su bili njihovi saveznici, u humanom smislu. Nakon što sam našao osobe koje će govoriti, objasnio sam im koncept, pa sam ih trebao prebaciti na TV stanicu. Svaki put to je bio izazov za opstanak. Neki od tih ljudi nisu bili van svoje ulice kako je rat počeo. Putovanje kroz grad je svaki put bio samoubistveni čin. Nakon što bi završilo to putovanje često bi uslijedila mala napetost dok bismo čekali da se Bono javi. Većina ljudi ne shvata da sve što smo čuli na kraju dolazilo je sa jedne slušalice. Nije bilo slike, ni zvučnika. Svi koji su prošli kroz to mogli su čuti koncert. Osim toga oko nas je bila tišina, mrak ili poneki oštri zvuk eksplozije ili snajperske vatre. Nevjerovatan osjećaj, u jednom trenutku ste povezani sa snagom publike na koncertu, a u drugom trenutku vraćate se nazad na izgorjeli sprat UNIS-ove zgrade gdje pokušavate zaspati.

 

Bile su to trenuci ljubavi i nade. Prvu noć, koncert se dešava u Bologni, s Vama je Vlado, čija je žena Milica baš u tom gradu. Poslao joj je ljubavnu poruku. Kako ste se zapravo upoznali sa Vladom?

- Upoznao sam ga preko jednog prijatelja muzičara iz Sarajeva. Čitav dan smo proveli pričajući o tome šta ćemo uraditi. Željeli su znati razlog svega toga. Nisu željeli biti iskorišteni, niti ispasti budale. Na kraju su mi povjerovali. Jedan od najdirljivijih momenata bio je dok sam posmatrao Vladu kako se priprema za satelitski poziv. Uzeo je malo svete vode kako bi napravio frizuru. Pokušavao je pronaći pravu rupu na kaišu kako bi namjestio pantalone kako treba.

 

YouTube Preview Image

 

 

Šta se na kraju desilo s Vladom i Milicom?

-Nisam baš siguran gdje su oni danas, ali posljednje što sam čuo je da se Vlado preselio u Italiju kako bi bio sa suprugom.

 

Iako niste znali da li će dokumenatarac Miss Sarajevo ikada ugledati svjetlo dana ipak ste nastavljali raditi na njemu, otkud motivacija?

- Mnogo puta sam prilikom snimanja sebi rekao kako je sve to gubljenje vremena. Međutim u jednom trenutku sam to snimanje podigao na nivo filma kao svjedočanstva i slušanja onoga što ljudi govore, tad sam prestao mariti za ishod svega, umjesto toga počeo sam to posmatrati kao način da mi ljudi ispričaju svoje priče.

 

Miss-Besieged-Sarajevo

 

Izgubili ste vjerenicu, ostali u ratu, pod okupacijom… Kad je sve završilo rekli ste da se niste odmah mogli vratiti u Ameriku, pa ste jedno vrijeme živjeli u Rovinju. Koliko Vam je zapravo trebalo vremena da se oporavite od svega?

- Jako dugo vremena. Završio sam na kraju u Tusconu u Arizoni, izgubljen sa jakim PTSP-om. Počeo sam praviti kuće od cigli od blata, koje su iscrpljivale moje tijelo i duh, što mi je trebalo u to vrijeme. Kasnije sam se odlučio napisati knjigu Fools Rush In. Svako bi je trebao pročitati, jer je to drevna pričao ljubavi i gubitku.

 

Koliko se teško nositi sa svime što ste vidjeli u ratnom periodu? Kako je to utjecalo na Vas?

- Rat je uzeo danak. Čitavo razdoblje. Međutim, u isto vrijeme stekao sam toliko iz tog iskustva. Biti u Sarajevu u to vrijeme, biti dio zajednice dalo mi je nevjerovatnu nadu u ljudskost. Ne zbog nasilja koje je utjecalo na sve, već zbog malih gesta dobrote koje su bile dio svakodnevnice. Ali, i sposobnost ljudi da nastavljaju da se suočavaju sa nevjerovatnim patnjama. Negdje tamo postoji nada.

 

Znajući sad sve što znate, da li biste ponovili to iskustvo?

-Pod istim okolnostima, da, ali danas ne bih. Sad imam djecu i predivnu suprugu. Ne bih više tako rizikovao svoj život.

 

Nakon rata i bili ste nekoliko puta u Sarajevu. Osim što se izgradio, na koji način se grad još promijenio?

- Promijenio se na mnogo načina, a opet na neki način nije se uopšte promijenio. Za mene je bio najveći šok kad se grad izgradio, jer nisam mogao pronaći nikoga. Naravno, nisam mogao imati brojeve telefona, jer ih u ratu nije bilo. Tokom rata mogao sam se i slijep kretati sporednim ulicama i tunelima, međutim, sad nikako nisam mogao da se snađem. Prije sam se susretao sa prijateljima na određenim mjestima, bio je to skoro ritual, ali toga više nije bilo. Trebali su mi dani da pronađem ljude koje sam poznavao.

 

93903041_32b96628f7_z

 

Dvije godine nakon rata, 23. septembra 1997. U2 je ipak održao koncert u Sarajevu. Bili ste prisutni. Čega se posebno sjećate iz te noći?

- Bila je to magična noć za mene, za grad, za U2. Bilo je čudno vidjeti koncert, čija ideja se rodila četiri godine prije toga negdje oko ponoći, u blizini bazena, gdje je U2 odsjeo. Tad sam im rekao kako bi trebali svirati u Sarajevu i obećali su da hoće. I, sad su bili tu, u Sarajevu. Bila je potrebna velika količina truda i vremena da bi taj koncert postao stvarnost i bilo je nevjerovatno. Bio je to jedan od najznačajnijih trenutaka u mom životu.

 

Planirate li opet uskoro posjetiti Sarajevo?

- Nadam se da ću!

 

Možete li nam više reći o Vašem prijateljstvu sa Bonom? Jeste li još uvijek u kontaktu?

- Da, još smo u kontaktu. Od trenutka kako smo se upoznali, izgradili smo odlično prijateljstvo. Puno smo proveli vremena zajedno i uvijek se nastojimo vidjeti kad su na turneji. Zapravo čitav U2 menadžment fantastični su saveznici i prijatelji već više od dvije decenije. Vjerujem da dijelimo iste vrijednosti i težnje u životu.

 

Danas ste sretno oženjeni i imate dvije kćerkice. Šta ih učite o životu?

- To je slika koja se stalno razvija. Pokušavam ih voljeti i biti zahvalan za njihovo djetinjstvo, učim ih kako da budu zahvalne na onome što imaju. Razgovaramo o svijetu, ali sve će to doći s vremenom na svoje. Trenutno ih učim kako da uživaju u svakom danu koji dolazi.

 

Planovi?

- Uvijek!

 

 


 

Bakar pokreće svijet

 

Nova knjiga Billa cartera Boom, Bust, Boom: A Story About Copper, The Metal That Runs The World svjetlo dana ugledala je u oktobru prošle godine. Priča počinje u Arizoni koja je jako zagađena teškim metalima, nataloženim zbog fabrike bakra koja se nalazi u blizini. Kako su Bill i njegova supruga počeli razmišljati da žive u gradu u kojem se nalazi veliko nalazište bakra. To ga je potaklo na istraživanje, pa njegova priča ide od Arizone sve do Indonezije i Aljaske.

 

- To je knjiga o bakru i svjetskoj industriji bakra. Priča o tome kako je to metal koji doslovno pokreće čitav svijet, bakar koristimo u svemu, a poznato je da je njegovo vađenje jako otrovan poduhvat. BiH ima veliku historiju bakra.


 

razgovarala: Besima Svraka

 

 




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team