decembar

[ssba]
December 10th, 2018

– sretan ti decembar.
čekala sam. lagala bih kada bih rekla da nisam čekala. telefon prinosim prsima. udišem. spava. podižem jorgan, parket je hladan. čarape, vunene, one koje smo zajedno kupile od nane na mostu. jednog decembra. decembra koji je mirisao na kore narandže i zagoreni karamel. decembar kada si me šišala pored radijatora. decembar kada je život počinjao.
tapkam. na prstima. kaput. šal. čizme, bez vezanja. cigare. upaljač. vrata. smog i čuvarkuća puna inja. stolica je hladna. drhtim. možda treperim.
– jesi tu?
palim cigaru. u neboderu preko puta gore tri svjetla. tri nesana stanara. tri nesanice zbog nekoga, zbog posla, zbog kredita, zbog stresa. tri nesanice i ja. na balkonu, sama. s tobom, na telefonu privijenom na prsa.
– daj, znam da si tu.
otresam pepeo. bježi iz pepeljare. voda koja ga potapa se zaledila. jedno od tri svjetla se gasi.
– ja sam malo pijana.
ja nisam.
– ok, nisam malo. puno.
znam. znaš da znam. znaš da sam znala. znaš da sam čekala.
– al’ jbg. decembar.
jbg decembar.
jbg decembar nekog drugog života. u tome je problem. možda. u tome što se sjećam kao kroz maglu. sjećam se narandži i šišanja; rundeka i plesanja u gaćama. sjećam se da nam je iz perine ispadalo paperje i da sam ti ga upletala u kosu. sjećam se detalja, kao iz filma, kao da je život bio usporeni snimak, uski kadar. šapćeš mi i glas ti treperi treperim i ja treperi čitava soba čitav svemir. dah ti je topao i topim se. ispod prstiju ti nestajem. postajem neko ko nestaje. škakiljam te i smiješ se kao da nikada nećeš stati; kao da se možeš smijati zauvijek bez da te zaboli. smijeh i narandže i rundek i karamel i plesanje i kosa i paperje. sjećam nas se kao da nismo bile stvarne, kao da nismo mogle biti stvarne. sjećam nas se kao sna. možda je problem što se ne sjećam kada sam se probudila. možda.
cigara mi prži ruku. još jedno svjetlo preko puta i ja. i ti, na prsima. vibriraš.
– daj.
ne dam.
– znam da si tu.
možda više nisam.
zoveš.
nikada do sad nisi zvala. nijedan decembar. onaj kada si se udala sam zvala ja. onaj iza si se javila sa tajlanda. iz nekog hotela. pijana. da kažeš da slušaš rundeka. ja sam nazvala i zajedno smo disale. onaj iza sam ti poslala sliku novog jorgana, i napisala – više nema rupa. ti nisi napisala ništa. iza, slike narandži, snimci koncerta. iza, zovem te i plačeš. zovem te i hoćeš da odeš. zovem te i ne odeš. zoveš me.
ona me ne zove. ona spava. ona spava ispod jorgana bez rupa.
– decembar je naš.
nas više nema. kucam. brišem. poruke se ne šalju ženama kojih nema.
gasim telefon i ulazim. skidam kaput. uvlačim se pod jorgan. grli me.
kada me dodiruje ne nestajem.

 

tekst u cjelosti preuzet iz magazina BONA / autorica: Marina Veličković 

ilustracija_Pascal Campion Art




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team