Istina, mitovi i legende o prokletstvu Vijećnice

[ssba]
May 10th, 2014

Šekib Ramić, predratni profesionalni vozač kamiona, krenuo je jedne subote, šprije deset godina iz porodične kuće na Kovačima prema sarajevskoj Gradskoj vijećnici. Dok su se Sarajlije “svečanostima” prisjećale deset godina od početka ratne opsade grada, Šekib je u Vijećnici čuvao postavljene eksponate Izložbe ratnih izdanja u organizaciji Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH i neke od brojnih projekata u organizacija Sarajevske zime.

 

Kada su tramvaji otišli “na spavanje” put remize, privremeno zaposleni čuvar Vijećnice je začuo izmiješane jauke, galamu, vrisku i krikove. Iznad postavljenih eksponata lebdjele su sjene, brzo se pojavljujući i nestajući u mraku iza stubova u središnjoj auli. Čudni zvukovi jenjali su sa jutarnjom svjetlošću…

 

- Nisam nisam primijetio ništa čudno. Ali, nije prijatno. Vjetar huči kroz ruševinu, čuju se ptice kad prolete, automobili. Ima tu i onih drogeraša, motaju se. Ali ja se ne bojim, u meni je strah umro 1992. godine, a nagledao sam se krvi i mesa… Znate, ratovao sam, ali ima zvukova. Možda su i čudni, ali mene nije strah, pričao je neubjedljivo i nepovezano Šekib nakon što je sa ostalim radnicima skinuo raritete sarajevskog ratnog izdavaštva.

 

Zanimljivo je da se stariji radnici u Nacionalnoj biblioteci nisu iznenadili nakon polušaljivih novinarskih pitanja o utvarama koje “stanuju” u Vijećnici i komentarima da se vjerovatno radi o normalnom strahu čovjeka od mraka, nepoznatog mjesta, samoće…

 

Crna hronika sarajevske Vijećnice, o čemu svjedoči i broj Godišnjaka Kongresa građevinskih radnika BiH sa početka prošlog vijeka, otpočela je prilikom postavljanja fasade 1895. godine. Konopac kojim se dizala kanta sa malterom je pukao, i kanta je u padu ubila jednog radnika. Sljedeće žrtve su bile austrougarski prijestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija.

 

Po nalogu Rodoljuba Čolakovića, 1951. godine u Vijećnici je osnovana Narodna biblioteka četvrtog rejona NR BiH. Prvi pokušaj samoubistva skokom sa prozora Vijećnice izvela je, tada tridesetogodišnja radnica na održavanju biblioteke, Ankica Bulić. Iako teško povrijeđena, Ankica je ostala živa zahvaljujući građevinskoj opremi koja je stajala uz istočno krilo zgrade. Organizator narodnooslobodilačkog otpora u Krajini i direktor Narodne biblioteke BiH Vojo Kreco objesio se 1964. godine.

 

Nedugo zatim, vješanje u potkrovlju zgrade gdje je stanovala izvršila je tridesetsedmogodišnja daktilografkinja u biblioteci Ksenija Karić. Bila je prelijepa žena. Svi su je zvali Ava Gardner, sjećao se Toholj. Radnici biblioteke uspjeli su zaustaviti i jednu svoju kolegicu koja je prijetila skokom sa posljednjeg sprata u aulu Vijećnice.

 

Polovicom sedamdesetih, službenik Branko Čulić je krenuo kući, ali je nezgodno stao na stepenicu, okliznuo se i udario potiljkom od stepenište Vijećnice. Kasnije se pričalo da je umro od srčanog udara. Direktor Luka Đaković je umro prvog dana nakon što je prestao raditi u Vijećnici, dok je direktor Dževad Dautović poginuo u saobraćajnoj nesreći na putu od posla do kuće.

 

Portir Ilijaz P. je 1983. godine, za vrijeme noćne smjene, ispucao devet metaka u svog najboljeg prijatelja Fatmira koji je došao u Vijećnicu da se dogovore oko sutrašnjeg susreta. Ubica je jedno vrijeme vukao ubijenog po auli iza koga su ostajali veliki krvavi tragovi. Dovukavši na kraju “predstave” žrtvu do portirnice, Ilijaz je nazvao policiju: Ubio sam najboljeg prijatelja. Motive ubistva policija nikada nije rasvijetlila.

 

Arhitekta Taib Hadžović poginuo je 2000. godine prilikom renoviranja unutrašnjeg dijela Vijećnice, kada se na njega obrušilo pet tona teško stepenište.

 

U pisanim izvorima o prošlosti Sarajeva, Vijećnica se, kao ni drugi objekti, ne spominje kao mjesto obilježeno nekim prokletstvom. U knjizi Sarajevo od svog postanka do danas, koju je 1894. godine u Požarevcu objavio srbijanski kvaziistoričar Mita Živković, spominje se samo legendarno prokletstvo bačeno na Sabornu pravoslavnu crkvu.

 

Međutim, usmena predanja i legende o Vijećnici postoje i izuzetno su živa. Prvo objašnjenje veže se za predaju žrtve. Kada su građeni temelji Vijećnice, kako kažu ljudi skloni sujevjerju, nije puštena krv (obično se zakolje ovan).

 

To nije farz (obaveza). Imate hiljade kuća i zgrada u Sarajevu prilikom čije gradnje nije prinesena žrtva, niti su vjerska lica, bez obzira o kojoj se vjeri radilo, obavljali rituale. Međutim, ono što se u svim religijama Knjige (islam, kršćanstvo, judeizam op.a.) prati jesu znakovi. Dakle, šta je taj objekt mogao poremetiti, šta se njime htjelo i da li ga prate simboli ili znakovi zla koji se prenose na ljude, kazao je za SB jedan od sarajevskih mualima koji proučava islamsku filozofiju i sufizam.

 

Prije gradnje Vijećnice, na tom prostoru se nalazio mejdan (trg) i kuća Mustafe paše Babića, dok je na drugoj strani Miljacke, Babića bašta i džamija hadži Mustafe, danas poznatija kao Hadžijska džamija. Džamija je bila centralno okupljalište bosanskih muslimana pred odlazak na hadž i raskrsnica na putu za Istanbul. Mustafa je bio jedan od pobunjenih vođa protiv sultana, kojem je Omer paša Latas po svom dolasku poštedio život i otjerao ga u Bursu 1851. godine.

 

U knjizi Esme Smailbegović Priče o Sarajevu, spominje se da su se na mejdanu izvršavale egzekucije vješanjem i da bi se početak vješanja kriminalaca i neprijatelja sultanove vlasti označavao pucanjem topa.

 

Na poziv ministra Benjamina Kalaya, u Sarajevu je iz Beča polovicom 1884. godine stigao dvorski arhitekta Josip Vancaš. Sa njim su došle mlađe kolege Karl Paržik, Aleksandar Vitek i ]iril Iveković. Oni su bili zaduženi da svojim projektima unesu evropske stilove gradnje u osmansku arhitekturu, nastojeći da promjenom izgleda grada unesu kulturu i duh kršćanske Evrope. U to vrijeme administrativni centar grada bio je smješten u objektima oko Konaka i Careve džamije. Gradska vlada je odlučila proširiti kapacitete i raspisati konkurs za gradnju Gradske vijećnice (Rathaus). Na konkursu se takmičili Karl Paržik i tridesetsedmogodišnji Aleksandar Wittek, a pobijedio je Wittekov projekat.

 

U oktobru 1891. Gradsko zastupstvo je donijelo odluku da se izdvoji 36 hiljada forinti za električnu uličnu rasvjetu i 350 hiljada forinti za gradnju Gradske vijećnice. Ovim je Wittek navukao Paržikov gnjev, jer je Paržik imao zaštitu glavnog arhitekte Vancaša, služio se ucjenama, intrigama i mitom prilikom dobijanja poslova na konkursima. Stariji sarajevski arhitekti su svojim mlađim kolegama pričali da Paržik nije prezao i od stavljanja svog potpisa na, u cjelosti tuđe, glavne projekte znamenitih sarajevskih građevina.

 

Dok je Paržik u svom projektu zamislio Vijećnicu u neorenesansnom i neogotičkom stilu, Wittek je insistirao na pseudomaurskom stilu i detaljima identičnim objektima u Kairu i Alhambri u Granadi. Već tada je Wittek projektovao Sebilj na Baščaršiji po uzoru na jednu istanbulsku česmu.

 

-Austrijski akademski način projektovanja i gradnje predstavljao je tada jednu vrstu napada na osmansku arhitekturu koja je suptilnija, ljudskija po oblicima i detaljima koji nisu toliko primjetni evropskom oku. Tek će kasnije evropski graditelji najznačajnijih objekata u Sarajevu priznati da su narušili ambijent grada jer su mnoge zgrade u kontrastu sa duhom grada. Tako će arhitekta Kornelijus Urmit iz Lajpciga prilikom obraćanja arhitektama u Sarajevu reći da će, ako nastave graditi po identičnim elementima, i Sarajevo i cijeli svijet svesti na jedan stil i izgled, i time uništiti toleranciju različitog, objašnjava poznati sarajevski arhitekta Borislav Spasojević.

 

Aleksandar Wittek je inspiraciju za svoj prvijenac našao u Egipatskoj biblioteci u Kairu koja je slična Vijećnici i po vanjskom i unutrašnjem izgledu.

 

Međutim, kada je Wittek, pred početak gradnje Vijećnice otišao ponovno u Kairo, njegov suparnik Paržik je dobio posao za izgradnju zatvora Beledije koju je postavio uz samu Vijećnicu. Po povratku, Wittek je vidio da je njegov projekat izmijenjen i da su prednja strana i ulaz Vijećnice umjesto prema Baščaršiji okrenuti prema samoj obali Miljacke. Pokazujući već znakove potpunog ludila, smješten je u bolnicu gdje se nekoliko puta pokušao ubiti. Kada je gradnju Vijećnice preuzeo zagrebački arhitekta Ćiril Iveković, priča kaže da ga je Wittek prilikom posjete u bolnici molio da ga nakon smrti sahrane u Vijećnici i da je on u projektu predvidio za to posebnu prostoriju. U napadima ludila Vitek je proklinjao Vijećnicu govoreći na nerazumljivom jeziku. Ubrzo je izvršio samoubistvo vješanjem.

 

-Kada su četnici zapalili Vijećnicu 1992. godine i ona izgorjela, ispod stepeništa na zapadnom dijelu zgrade pojavio se prostor za koji mi nismo znali da postoji. Taj prostor je bio zazidan, a nalazio se ispod stepeništa kojeg su koristili samo zaposleni kada bi prolazili u službene prostorije. On je dosta dublji, kako vidite izgleda da je ukopan u same temelje i u njega bi mogao stati veći nadgrobni spomenik. Možda je Wittek želio da ga tu sahrane, a njegova želja nije ispoštovana, govori Toholj pokazujući nam za njega misterioznu prostoriju.

 

I arhitekta Spasojević smatra da je Vijećnica u potpunosti narušila pravila gradnje i “izazivala” svojim izgledom dotadašnju osmansku filozofiju građenja.

 

- Može se slobodno reći da je Vijećnica za ono doba predstavljalo što i zgrada “Papagajke” za moderno Sarajevo. Vijećnica je prva prekršila nepisano “pravo na pogled”, jer su svi objekti u tadašnjem Sarajevu bili okrenuti prema čaršiji. Gradnjom se nije smio smetati pogled, niti se avlija smjela okretati prema drugoj avliji. Vijećnica je okrenuta prema avlijama, čime se skrnavi pravo na privatnost i svetost poštivanja tuđeg doma i mira. Što kažu, ona je bila u nekoj funkciji zavirivanja u tuđu avliju, kaže arhitekta Spasojević.

 

Pored odstupanja u projektu, zanimljivo je da je Wittek koristeći elemente gradnje iz “zemlje svjetlosti”, u Sarajevu napravio “kuću mraka”. Osim centralnog dijela aule, ostali dijelovi, posebno hodnici, su preko dana u potpunom mraku.

 

Arhitekta Spasojević tvrdi da Vijećnica nije građena, niti je ikada bila pogodna za biblioteku. U ovoj zgradi nikada nije postojala adekvatna klimatizacija nužna za očuvanje knjižnog fonda, način gradnje nije omogućavao konstantnu temperaturu niti zaštitu od vlage.

 

Kada je počela opsada Sarajeva, srpski artiljerci sigurno nisu gađali Vijećnicu zbog legendi o njenom prokletstvu. Mržnja koja ih je tjerala na zločin imala je za cilj da uništi prošlost i duhovno bogatstvo Bosne. Mašta i strahovi ljudi vjerovatno ih neće omesti da obnove Vijećnicu. “Prokletstvo” četverogodišnje opsade bilo je mnogo gore nego što ljudski um može dočarati svijet sablasti i natprirodnog.

 

A.B./S.B. / Slobodna Bosna




Najčitanije

Something is wrong.
Instagram token error.
Load More







FBL | MACCHIATO | MODA | LJEPOTA | LIFESTYLE | ART ATTACK | ZDRAV ŽIVOT | GEEKOLOGIE | COMMUNITY | ADRESAR

MARKETING | KONTAKT | IMPRESSUM

© 2013 - Sva prava zadržana - Fashion, Beauty, Love. Design by White Rabbit team