Ako bi po svijetu tražili građevinu koja bi nam poslužila kao dokaz da se snovi ostvaruju, onda bi to bio dvorac Neuschwanstein, njemački dvorac na jugozapadu Bavarske u regiji Allgäu. Ostvarenje sna malog princa Ludwiga II uzdiže se na vrhu stijene iznad klanca, kao jedno od najbajkovitijih zdanja svijeta.
Neuschwanstein u prevodu znači Novi labuđi kamen, a idejni tvorac mu je dao ime po svojoj opsesiji koju je imao još od djetinjstva – Legendu o labuđem vitezu Lohengrinu. Naime, otac Ludwiga II, kralj Maximillian II je u blizini današnjeg dvorca Neuschwanstein sagradio dvorac Hohenschwangau, kao svoju ljetnu rezidenciju. Tokom gradnje i restauracija kralj Maximillian II je umjesto građevinara pozivao pozorišne slikare. Tako su zidove krasili legendarni prizori iz historije i umjetnosti. Tako se i mali princ zaljubio u viteštvo Lohengrina iz Wagnerove opere.
Dvorac iz romantičnih viteških bajkovitih snova
Naslijedivši krunu sa samo 18 godina, nakon smrti svog oca, mali princ postaje kralj. Već s prvim danom kraljevanja, Ludwig II počinje planirati realizaciju svoga sna – dvorca iz njegovih romantičnih viteški bajkovitih snova. Svoje snove oživljavao je uz opere Richarda Wagnera s kojim se družio i čijim djelima je bio zaluđen.
Poput svog oca, Ludwig II povjerenje u projektovanju i gradnji poklonio je umjetnicima. Tako je početne skice dvorca 1868. godine načinio scenograf minhenskog dvorskog pozorišta Christian Jank. Njegova vizija je bila trospratna palača u gotičkom stilu, čemu se nepopravljivi romantik Ludwig II usprotivio. Tražio je da Jank prepravi svoje crteže, unese više romantičnih elemenata i doda još dva sprata – bio je uvjerenja da kao takav više odgovara legendi koju nije mogao izbaciti iz glave. Godinu kasnije postavljen je kamen temeljac za smionu građevinu luckastog kralja, nakon što je Jankove crteže u arhitektonski plan pretvorio Eduard Riedel.
Da su smioni Ludwigovi snovi, a gradnja još smionija – pokazalo se još na samom početku. Naime, mjesto gradnje je na oko 200 metara iznad najbliže ceste, na potpuno sušnoj hridi. Samozvani Kralj mjeseca bio je odlučan – graditelji su morali stvoriti vodu na hridi. Nakon sedmica sumanutog traženja, pronađen je izvor i preusmjeren prema dvorcu u koji i danas uvire. Kad je gradnja dvorca dostigla punoljetsvo, zaustavljena je Ludwigovom smrću.
Ljubav prema operi i labudovima
Uprkos tome što je od originalno planiranih 228, uređeno je svega 15 prostorija prvi posjetioci su bili zapanjeni onim što su vidjeli u unutrašnjosti dvorca. Shvatili su da je Ludwigova ljubav prema operi i labudovima bila daleko više od ljubavi – da je bila strastvena opsesija. Samo u dnevnoj sobi, optočenom zlatom, ima više od 100 motiva labuda – od slika, preko zavjesa do lustera. Stoga, uopšte ne čudi da je ova soba nazvana Labuđi kutak i posvećena vitezu Lohengrinu.
Spavaća soba bavarskog kralja ilustrira legendu o Tristanu i Izoldi. Centralno mjesto u ovoj sobi zauzima krevet. Više od 4 godine 14 majstora je izrađivalo dekorativni filigran na baldahinu. Majstorisanje je tako dugo trajalo, jer je trebalo ispuniti još jednu luckastu kraljevu želju. Naime, kako se nikada nije ženio i krevet nije imao namjeru dijeliti ni sa kim, kralj je želio da ovo zdanje u spavaćoj sobi bude grandiozno, ali usko.
S prozora spavaće sobe pruža se prelijep pogled na rijeku Pollat s 45m visokim vodopadom. Nad njim se uzdiže Marijin most, napravljen i nazvan u čast Ludwigove majke Marije – pruske princeze. Ludwig je posebno insistirao da se iz spavaone gleda na ovaj most, jer se bojao da bi mogao proći jedan dan, a da ne pomisli na svoju majku.
Iz spavaće sobe put vodi ravno u, vjerovali ili ne, špilju. Kao iznimni zaljubljenik u klasičnu muziku, u ovoj je akustičnoj špilji Ludwig poželio svoju privatnu koncertnu dvoranu. Poželio – ispunio. U njoj je umjetni vodopad, a dekorisana je promjenjivom igrom svjetla. Dvije se prostorije unutar dvorca najviše ističu – Prijestolna dvorana (Thronsal) i Dvorana pjevača (Sängersaal).
Prijestolna dvorana i Dvorana pjevača
Zanimljivo je da je Prijestolna dvorana zapravo dvorana bez prijestolja. Naime, na uzvišenju je trebalo biti postavljeno kraljevsko prijestolje koje nikada nije završeno. Nju je projektirao Riedel po uzoru na slavnu istanbulsku Aja Sofiju, a koja je prvobitno bila zamišljena kao Dvorana Grala u Wagnerovom Parsifalu. Pod dvorene čini 2 miliona kamenčića posloženih u mozaik koji prikazuje životinje. Zidove krase slike svetaca. Centralno mjesto zauzimaju Isus Krist, Djevica Marija i Ivan Krstitelj. Ispod njih je trebalo biti kraljevsko prijestolje. S plafona visi pozlaćeni luster u obliku bizantske krune s 96 svijeća.
Dvorana pjevača je najveća prostorija u dvorcu. Izvedena je prema originalu Wartburgu. Za Ludwigova života nije nikad korištena. U njoj su uprizorene scene srednjovjekovne sage o Parsifalu, kao i scene iz drugih opera omiljenog kompozitora, koje su se za kralja ovdje izvodile uživo. Strop ove dvorane ukrašen je panelima s dekorativnim motivima prema znacima zodijaka. Očekivano, zidovi su u motivima Lehongrina i Parsifala. Legenda kaže da je upravo ova dvorana bila Wagnerova inspiracija za komponiranje Tannhäusera.
Jedna od posljednjih uređenih prostorija nalazi se na vrhu stubišta u visokoj sjevernoj kuli. Ko se odluči popeti tako visoko bude nagrađen neopisivim pogledom na raskošna dvorišta dvorca, ali i plavičasti zvjezdani svod dvorane sa skulpturom zmaja i stupovima dekorisanim cvjetnim uzorcima. Ovu prostoriju izradio je Julius Hofmann. Sve prostorije su odvojene neprozirnim staklima, jer je Ludwig II iznad svega cijenio svoju samoću i privatnost.
Neuschwanstein kao sjedište Rosenbergovog štaba
Upravo tu su odliku kralja Ludwiga II decenijama kasnije iskoristili nacisti za skrivanje umjetnina koje su krali širom Evrope. Do 1945. nacisti su pokradene umjetnine pohranjivali u napuštenim dvorcima, samostanima, rudnicima, a Neuschwanstein je odabran kao sjedište Rosenbergovog štaba. Ocijenili su ga kao stratešku lokaciju – blizu Austrije, daleko od Berlina koji je mogao biti meta savezničkih napada.
Ključnu ulogu u otkrivanju blaga u Neuschwansteinu odigrala je francuska kustosica Rose Valland, pretvarajući se da je kolaboracionistica. Više od četiri godine je tajno pratila gdje nacisti odvoze umjetnine, te su njeni kriptovani izvještaji doveli saveznike do bavarskog zdanja. Tako je 1945. pronađena dokumentacija koja dokazuje da su nacisti ukrali 21.000 umjetničkih djela. U samom dvorcu je pronađena zbirka nakita i namještaja porodice Rothschild, djela braće Van Eyck, te zbirka zlatnih i srebrnih predmeta francuskog bankara David-Weilla.
Pred kraj II Svjetskog rada u Neuschwanstein su pohranjene zalihe zlata Deutsche Reichsbanke, a koje su posljednjih dana rata odvezene na lokaciju koja do danas nije otkrivena. Neke teorije su na tragu da je zlato potopljeno u jezero Alatsee, ali to nikada nije dokazano. Po okončanju rata, dvorac je korišten za potrebe Bavarskog državnog arhiva, gdje su skladišteni arhivski spisi spašeni iz porušenog Minhena. Kako se nikada više ne bi dogodila zloupotreba ovog fascinatnog zdanja, dvorac je UNESCO uvrstio na listu Svjetske kulturne baštine.
Izvor: DZT/Florian Trykowski
Dvorac kao ostvarenje svih snova
O Ludwigu II se pisalo i pričalo svašta. U različitim spisima možemo pronaći neopisivo mnogo nadimaka: od Labuđeg kralja, preko Kralja bajke, Kralja mjeseca, Zanesenog kralja do Ludog kralja. Međutim, možda najveća istina o njemu je da je bio nepopravljivi romantik, odani vjernik snova i čovjek koji je Wagnerovu muziku slušao očima.
Dvorac Neuschwanstein je ostavština Ludwiga II i njegova posveta kompozitoru Richardu Wagneru. Izgrađen je kao utočište za neobičnog kralja, bijeg od stvarnosti koja ga je ipak mučno sustigla. Nakon što su ga uhapsili, pobunjeni stanovnici kraljevstva su ga hitro proglasili ludim, a misteriozno je stradao samo dan nakon hapšenja. Slučajno ili sudbonosno, Ludwig II skončao je baš kao i njegov vitez Lohengrin – tragično, brzo i pod nerazjašnjenim okolnostima. U dvorcu koji je značio ostvarenje svih njegovih snova živio je tek 172 dana. Iako je bio naredio da se nakon njegove smrti dvorac sruši, jer nije pravljen ni za koga drugog do njega samog, srećom to nije učinjeno. Za javnost je otvoren već sedam sedmica nakon njegove smrti 1886. godine. Svijet je u nasljeđe dobio nevjerovatnu građevinu, a dvorac iz bajke ušao je u samu bajku, i to bajku o Trnoružici koju je potpisao Walt Disney.