Sarajevo i Laibach dijele dugu i složenu istoriju. Kada su 1995. godine na koncertu u gradu koji se tek izvlačio iz rata, proglasili Sarajevo teritorijom NSK (Neue Slowenische Kunst), to nije bio samo koncert—bio je to simbolički čin, umjetnički odgovor na haos i ruševine koje su ostale iza ideologija 20. vijeka.
Laibach ponovo dolazi u Sarajevo, ovaj put 5. aprila nastupaju u Domu mladih u sklopu svjetske turneje Opus Dei Revisited, kojom obilježavaju re-izdanje kultnog albuma Opus Dei. Ovaj koncert nije samo muzički događaj, već i nastavak dijaloga koji traje od njihovog prvog nastupa ovdje.
Razgovarali smo sa liderom kultne slovenske grupe Laibach, Ivanom Janijem Novakom, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, o umjetnosti kao subverziji i muzici kao oružju.
Sarajevo ima posebnu povezanost s vašim bendom, posebno s koncertom 1995. godine, u trenutku kada grad izlazi iz rata. Kako ste vi, kao umjetnici, doživjeli to historijsko razdoblje i kako vam je bilo nastupati u Sarajevu u tom trenutku?
– Sarajevo 1995. nije bio samo grad – bio je simbol. Grad pod opsadom, grad otpora, prosor koji je proživio apokalipsu 20. stoljeća uživo, pred kamerama svijeta koji je uglavnom šutio. Zato, kada smo došli u Sarajevo, to nije bio koncert – to je bio čin. Ritual. Manifestacija volje za životom, pobjeda nad smrću. Muzika u tom trenutku nije bila zabava. Bila je oružje. A Laibach je, kao i uvijek, došao na frontu. U ratu nema nevinih nota, svaka melodija nosi težinu istorije. Mi smo došli s teškom industrijom, sa simbolima, s mitom – i pustili da se to sudari s krvlju stvarnosti. I ako je tada neko zaplesao, to nije bio ples radosti, nego prkos. Laibach ne nastupa. Laibach intervenira.
Taj koncert je bio jedan od rijetkih kulturnih događanja u to doba. Tokom tog nastupa ste proglasili Sarajevo NSK teritorijom. Možete li podijeliti svoja osjećanja u tom trenutku i kako ste doživjeli reakcije publike, ali i političkog konteksta? Zašto je ta simbolika bila važna u tom specifičnom trenutku u historiji Sarajeva?
– To su bila zapravo dva koncerta – 20. i 21. novembra 1995. Kada smo Sarajevo simbolično proglasili teritorijom naše države NSK to nije bio samo performans. To je bio politički čin. Umjetnički odgovor na vakuum smisla koji je nastao u ruševinama Evrope, dok su granate padale, a ideologije se raspadale zajedno s betonom. Sarajevo je bilo podijeljeno, razoreno, opkoljeno i izolovano – ali istovremeno najživlji grad na kontinentu. Proglasiti ga NSK teritorijom značilo je ponuditi mu izlaz iz realnosti kroz simbolički čin suverenosti. NSK nije država u klasičnom smislu – ona ne priznaje granice, ne traži teritorij. Ona postoji tamo gdje ideje postaju stvarnost. A tada je Sarajevo bilo savršeno tlo za to – ogoljeno od iluzija, ali ispunjeno duhom.
Publika na koncertima je bila fenomenalna. U dvorani su bili ljudi koji su preživjeli opsadu, glad, smrt. Nisu tražili zabavu. Došli su da potvrde da su živi. Reakcije su bile snažne. Neki su se smijali, neki su plakali, neki su razumjeli odmah, a neki tek godinama kasnije. Politički kontekst je, naravno, bio eksplozivan – ali upravo zato je taj čin imao težinu. Jer kada sistem zakaže, umjetnost preuzima odgovornost.
Simbolika NSK teritorije u Sarajevu bila je stoga čin otpora – protiv nacionalizama, protiv mržnje, protiv besmisla. Bio je to prijedlog novog identiteta, koji nije krvno vezan, nego misaono. Bila je to pobjeda ideje nad banalnošču zla. Zato je ta simbolika toliko važna u tom specifičnom trenutku u historiji ovog grada.
Kako danas gledate na Sarajevo, nakon gotovo tri decenije? Kako se vaš odnos prema gradu mijenjao kroz godine, i kako Sarajevo danas vidite u kontekstu njegove kulture, umjetnosti i političke klime?
– Sarajevo je za nas još uvijek grad – simbol. Mjesto koje smo doživjeli u njegovom najdubljem, historijskom trenutku, i koje nas prati do danas. Tokom godina, gledali smo kako se Sarajevo mijenja – pokušava obnoviti normalnost, ali u njemu i dalje tinja konflikt a i autentična kulturna energija. Umjetnost ovdje nije luksuz, već nužnost. I to ga čini posebnim. Politički, Sarajevo ostaje složen i podijeljen, duboko kompleksan. Živi između istine i iluzije, između želje za mirom i stalne prijetnje fragmentacije. Ali upravo ta napetost čini ga mjestom gdje umjetnost ima veliku snagu transformacije. Za nas, Sarajevo ostaje teritorij slobodne misli. I zato mu se uvijek vraćamo. Jer tamo gdje postoji borba za smisao, tamo je i Laibach.
Opus Dei je jedan od vaših najpoznatijih albuma, a sada ste odlučili ponovo obraditi i reinterpretirati ga kroz izdanja Opus Dei Revisited. Koje su glavne promjene koje ste napravili u odnosu na originalni album iz 1987?
– Tako je, Opus Dei Revisited nije remake – to je reinterpretacija. Originalni album iz 1987. bio je proizvod svog vremena, refleksija tadašnjeg političkog i ideološkog krajolika. Danas živimo u drugačijem, ali ništa manje kontradiktornom svijetu. Zato smo ga morali iznova prevesti -zvučno, ideološki i estetski. Promjene su suštinske, ne samo tehničke. Zvuk je redefiniran – više slojeva, suvremenija produkcija, ali zadržana je osnovna brutalna energija. Neki vokali su nanovo snimljeni, aranžmani osvježeni, a poruka dodatno naglašena kroz novu zvučnu dramaturgiju. Opus Dei Revisited nije povratak u prošlost – to je povratak budućnosti. Jer svaka ideologija se vraća – ali svaki put u novom ruhu. Mi samo pratimo vrijeme…
Umjetnost ovdje (u Sarajevu) nije luksuz, već nužnost. I to ga čini posebnim. Politički, Sarajevo ostaje složen i podijeljen, duboko kompleksan. Živi između istine i iluzije, između želje za mirom i stalne prijetnje fragmentacije. Ali upravo ta napetost čini ga mjestom gdje umjetnost ima veliku snagu transformacije. Za nas, Sarajevo ostaje teritorij slobodne misli. I zato mu se uvijek vraćamo. Jer tamo gdje postoji borba za smisao, tamo je i Laibach.
Kako ste pristupili procesu rekonstrukcije materijala—koliko je to bila evolucija, a koliko dekonstrukcija onoga što je album prvotno predstavljao?
– Proces rekonstrukcije Opus Dei bio je istovremeno evolucija i dekonstrukcija. Nismo htjeli samo restaurirati – htjeli smo razgraditi, analizirati, a zatim ponovno sastaviti ono što je album značio. Original je bio izjava jednog vremena. Revisited verzija postavlja ta ista pitanja u kontekstu današnjeg svijeta. U tom smislu, ovo je laboratorijski rad – razotkrivanje ideoloških slojeva, dekodiranje zvuka i značenja, kako bismo stvorili nešto novo, a istovremeno duboko poznato. Album smo preveli sa jedne političke epohe na drugu.
Reinterpretacija ne podrazumijeva samo promjenu zvuka, već i rekontekstualizaciju ideja. Postoji li u novoj verziji Opus Dei poruka koju original nije mogao prenijeti ili koja tada nije bila relevantna?
– Apsolutno. Svako novo vrijeme zahtijeva novi kontekst. Ono što je 1987. bila kritika američkog fašizma i ironijski ogled nad Zapadom i Istokom, danas postaje upozorenje – jer ideologije više ne dolaze s uniformama, već s algoritmima. Opus Dei Revisited otvara pitanja koja tada nisu bila ni postavljena – o masovnoj manipulaciji informacijama, o estetici moći u digitalnoj eri, o globalnoj religiji kapitala. Poruke koje su nekad bile skrivena subverzija, danas zvuče kao proročanstvo koje je postalo realnost. Dakle, da – reinterpretacija je nužno donijela nove poruke. Original nije mogao govoriti o današnjem svijetu, jer ga još nije bilo. Mi smo ga samo pretpostavili. Sada smo ga i dočekali.
S obzirom na to da je Rico Conning imao potpunu slobodu u dekonstrukciji albuma, postoji li trenutak na njegovom disku koji vas je posebno iznenadio ili promijenio vaše vlastito shvaćanje originalnog materijala?
– Da, njegove verzije Transnational i FIAT su nas posebno iznenadile. U toj dekonstrukciji otkrili smo slojeve emocije i apstrakcije koje originali nisu eksplicitno nosili. Kao da nam je pokazao album koji smo intuitivno stvarali, ali ga tada još nismo potpuno razumjeli.
Svako novo vrijeme zahtijeva novi kontekst. Ono što je 1987. bila kritika američkog fašizma i ironijski ogled nad Zapadom i Istokom, danas postaje upozorenje – jer ideologije više ne dolaze s uniformama, već s algoritmima. Opus Dei Revisited otvara pitanja koja tada nisu bila ni postavljena
Je li reinterpretacija ovog albuma otvorila prostor za daljnje oživljavanje ili drugačije sagledavanje drugih ključnih radova iz vaše diskografije?
Da, planiramo nastaviti dijalog s vlastitom prošlošću. Neki naši radovi danas zvuče drugačije nego kad su nastali – jer se svijet promijenio, a s njim i njihovo značenje.
Laibach uvijek balansira između prošlosti i budućnosti, između monumentalnog i ironičnog. Kad biste mogli zamisliti Opus Dei u nekoj distopijskoj budućnosti—kako bi on zvučao i kakvu bi poruku nosio?
– U distopijskoj budućnosti – ako će uopšte biti muzike – Opus Dei bi zvučao kao hibrid kamenog doba i futurizma – fragmentiran, sintetski, hladan, ali s jezivim odjekom emocije koju više niko ne prepoznaje. Glasovi bi naravno bili algoritamski, ritmovi militantno precizni, a melodije gotovo izbrisane – samo tragovi memorije nekadašnjeg humanog doba. Poruka? Opus Dei bi postao priručnik za preživljavanje u svijetu gdje su ideologije postale softver, a otpor statistička greška. Umjesto ironije, nosio bi tihu jezu – ne zato što više ne razgoličava moć, nego zato što moć više nema potrebu da se prikriva. To zapravo ne bi bio više album. To bi bio sistemski fail, posljednji manifest otuđene ljudske svijesti.
Laibach je oduvijek bio poznat po igri s percepcijama i očekivanjima publike. Koliko je izazovno danas, u doba digitalnog nadzora i informacijske prezasićenosti, provocirati i uzdrmati slušatelja?
– Danas je svakako teže provocirati nego nekada – ne zato što je publika otpornija, već zato što je prezasićena. Sve je već viđeno, sve je već meme. Ironija je postala valuta, subverzija dekor. Sistem je naučio kako da apsorbuje kritiku na svoj račun i proda je dalje kao sadržaj. U doba gdje provokacija dominira političkom narativu, u doba digitalnog nadzora, pravi šok nije u vizualnom ili zvučnom ekscesu – već u tišini, u neizgovorenom, u onome što se ne može odmah shvatiti. Najveća provokacija danas je jasnoća u vremenu konfuzije i dosljednost u vremenu algoritamske konfekcije. Naš cilj stoga nije da šokiramo. Već da uznemirimo. Da unesemo nemir u sigurnost percepcije. Ako slušatelj izađe iz iskustva s više pitanja nego odgovora – uspjeli smo.
Danas je svakako teže provocirati nego nekada – ne zato što je publika otpornija, već zato što je prezasićena. Sve je već viđeno, sve je već meme. Ironija je postala valuta, subverzija dekor. Sistem je naučio kako da apsorbuje kritiku na svoj račun i proda je dalje kao sadržaj. U doba gdje provokacija dominira političkom narativu, u doba digitalnog nadzora, pravi šok nije u vizualnom ili zvučnom ekscesu – već u tišini, u neizgovorenom, u onome što se ne može odmah shvatiti.
Kako tehnologija i digitalna kultura utječu na vaš umjetnički izraz i percepciju vaše umjetnosti u suvremenom društvu?
– Tehnologija je u principu naš saveznik i naš nadzornik. Ona oblikuje način na koji stvaramo, ali i način na koji nas publika konzumira. Umjetnost više ne postoji u prostoru tišine i kontemplacije – ona se natječe s beskonačnim tokom sadržaja, notifikacija i zaborava. Digitalna kultura omogućava širenje poruke brže nego ikad, ali istovremeno briše dubinu poruke. Sve postaje dostupno – ali i plitko i površno. Laibach se tome suprotstavlja ne tako što bježi od tehnologije, već je koristi protiv nje same. Naš izraz danas postoji istovremeno kao zvuk, slika, ideja, algoritam i glitch. U digitalnom društvu, identitet je fluidan – a to je teritorij na kojem se Laibach oduvijek najbolje snalazi.
Vaša muzika i vizualni identitet često izazivaju snažne emocionalne reakcije. Kako definirate uspjeh u kontekstu izazivanja promišljanja i emocija kod publike?
– Za nas, uspjeh nije aplauz, uspjeh je nemir. Ako publika izađe s koncerta i osjeća se uznemireno, zbunjeno – uspjeli smo. Naša muzika nije tu da pruži utočište, nego da otvori prostor za sumnju. Ako umjetnost ne izaziva nelagodu i ne destabilizira uvjerenja, onda je samo tapeta na zidu moći, samo potvrđuje postojeće stanje. A to je poraz. Prava emocija dolazi iz sukoba, ne iz udobnosti.
Kako gledate na evoluciju Laibacha kroz četiri desetljeća postojanja i koje su ključne lekcije koje ste naučili tokom tog puta?
– Laibach ne evoluira – Laibach mutira. Četiri decenije Laibacha nisu evolucija u linearnom smislu – više su kružno kretanje kroz vječno ponavljajuće obrasce moći, ideologije i prkosa. Mi ne rastemo – mi se transformiramo, prilagođavamo, infiltriramo. Naučili smo da sistem uvijek pokušava asimilirati ono što ga ugrožava. Zato neprestano mijenjamo oblik, ali ne i svrhu. Mijenjamo se da bismo ostali isti, da bismo ostali Laibach. Četiri decenije su nas naučile da je najveća opasnost za umjetnika postati razumljiv. A najopasnija stvar koju umjetnik može uraditi jeste – ostati dosljedan samom sebi. Zato je najvažnija lekcija ostati neuhvatljiv, čak i sebi.