Adnan Bajramović aka V/alter vraća se na Povorku ponosa sa svojim DJ setom, posvećenim ovogodišnjem sloganu Povorke: Ljubav je zakon. Za ovaj nastup ističe da neće biti lični performans, već doprinos zajedničkom izrazu otpora i solidarnosti. Pažljivo odabranim miksovima i živim teksturama V/alter želi prenijeti poruku da ljubav mora biti zaštićena zakonom i jača je od svakog zakona koji želi ignorisati ili isključiti LGBTIQ+ zajednicu.
Sa V/alter-smo razgovarali o umjetnosti, politici, otporu, izgradnji zajedničke ideje solidarnosti, a otkrio nam je i šta nam to priprema za Povorku ponosa.
Tvoj alias V/alter zvuči vrlo upečatljivo. Kako je došlo do tog imena i šta ono za tebe znači? Šta ti zapravo znači Valter?
– V/alter je ime čija priča traje više od deceniju. Ideju za nadimak dala mi je rahmetli Nazifa Mulaosmanović, istinska borkinja i žena koja je utjelovljavala bogatu i složenu historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Jednom prilikom, dok sam bio kod nje na kafi, nena mog prijatelja Ademira (koji živi u Beču već nekoliko godina), usporedila je moje crte lica i izgled sa onima narodnog heroja Vladimira Perića. Ono što je tom poređenju dalo posebnu emotivnu težinu za mene jeste činjenica da su i njeni roditelji bili učesnici otpora okupatoru u Drugom svjetskom ratu u Sarajevu, a i sama Nazifa je bila braniteljica grada tokom opsade. Iako je nema već pet godina, njena riječ i mišljenje su kroz godine druženja s Ademirom i njom imale veliki značaj za mene. Zato sam godinama kasnije odabrao to umjetničko ime – kao omaž osobi koja me je ohrabrivala i davala mi do znanja da je moj svjetonazor zdrav, ljudski i, najvažnije, bezuslovno antifašistički.
Kako bi opisao svoju muzičku estetiku? Šta te inspiriše kad biraš trake koje puštaš i šta je ono što želiš da probudiš kod publike? Šta ti publika najčešće vraća? Kako osjetiš kad je noć uspjela?
– Svoju muzičku estetiku bih opisao kao disko distopiju. Muzika i njeno puštanje su mi prvenstveno došli kao vrsta psihoterapije – pomogli su mi da kanališem emocije na zdrav i kreativan način, ali i da se povežem s publikom. To su generacije ljudi s istim brigama, problemima, ali i snovima i nadama pod istim nebom. Ljudi osjete šta želiš reći muzikom, ali i ti se moraš potruditi da budeš na istoj frekvenciji kao i oni. Moj izbor muzike oduvijek je bio baziran na mojim emocijama, a izvor inspiracije su mi umjetnici koji dijele i promovišu iste vrijednosti kao i ja. Šta to znači? Često mi se dešavalo da naiđem na nekog umjetnika, zaljubim se u njegovu muziku, a onda, nakon preslušavanja albuma, istražim njegov rad i otkrijem da djeluje u antifašističkom kapacitetu u svojoj zajednici, da je queer ili saveznik. Moglo bi se reći – svoj svoga prepozna, i to čisto po zvuku, po ničemu više. To važi i za relaciju DJ-publika.
Sve svoje partije sam oduvijek jasno označavao kao safe space prostore za sve, u svakom smislu. Imam strogu politiku nulte tolerancije na bilo kakve diskriminatorne izme i u rijetkim situacijama kada se desilo da neko od gostiju ugrožava sigurnost drugih, bio bi poslan kući.
A kako osjetim da je noć uspjela? Kada ti ljudi priđu da ti se zahvale na nastupu, da ti ispričaju koliko su se isplesali, kad ti pruže ruku, zagrle te i odaju svojevrsni respekt za dobro obavljen posao – taj osjećaj je nezamjenjiv i neopisiv običnim riječima. To se mora doživjeti.
U Sarajevu, ali i generalno BiH je sve manje prostora koji podržavaju klupsku scenu i svako malo čujemo kako je neki prostor zatvoren. Zašto je to tako? Možeš li da izdvojiš neke prostore, kolektive ili ljude, bitne za očuvanje scene, a koji često ostaju nevidljivi?
– Da budem potpuno iskren, u Bosni i Hercegovini nikada nismo imali izobilje prostora koji istinski podržavaju klupsku scenu, kao što je to slučaj u razvijenijim muzičkim centrima. Izuzev nekolicine klubova u Sarajevu poput Trezora (koji je nedavno zatvoren) i Silver & Smoke, te raznih inicijativa koje su godinama organizirale (a neke i dalje organiziraju) partyje na alternativnim lokacijama ili u postojećim prostorima poput Doma Mladih, scena se uvijek borila za opstanak.
Za izgradnju i održavanje snažne scene potrebna je robustna infrastruktura, ali i jasna vizija i smjer – kako unutar same zajednice, tako i od strane vlasti. Neophodno je da se uspostavi temelj zasnovan na solidarnosti, samoorganizaciji i međusobnoj podršci. Problem je u tome što su klupska scena i politika često u potpunom raskoraku. Svjedočimo masovnoj komercijalizaciji umjetnosti, koja možda donosi kratkoročne finansijske benefite organizatorima i budžetu Kantona, ali istovremeno rezultira koncentracijom kapitala, kontrolom i svojevrsnim gatekeepingom.
To dugoročno guši kreativnost i autentičnost!
– Ipak, uprkos svim ovim izazovima i sve manjem broju fizičkih prostora, ja na to gledam i kao na priliku. Upravo ovakve restrikcije i komercijalni pritisci mogu poslužiti kao katalizator za rađanje istinske, grassroots underground kulture. Kada se zatvore veliki klubovi i komercijalni prostori, otvara se put za kreativnost i snalažljivost. Ljudi se okreću samoorganizaciji, pronalaze skrivene lokacije, adaptiraju neiskorištene prostore, stvarajući tako autentične oaze slobode i izražavanja. To je zapravo forma otpora dominantnim trendovima komercijalizacije. U takvim uslovima, zajednica se jače povezuje, stvara se osjećaj pripadnosti i ekskluzivnosti u pozitivnom smislu – okupljaju se istomišljenici koji cijene muziku i kulturu izvan mainstreama. To je prilika da se scena vrati svojim korijenima, da se fokusira na kvalitet, autentičnost i zajedništvo, daleko od potrebe da udovoljava masama ili komercijalnim imperativima.
Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da su DJ-evi umjetnici, a samim tim i radnici. Kao takvi, zaslužuju da budu adekvatno kompenzirani za svoj trud i talent, te da budu zaštićeni radničkim pravima. Često se susrećemo s podcjenjivanjem, onim starim argumentom: Ma vi samo nešto pritiskate i vrtite, kakvi ste vi muzičari? Ta je priča, nažalost, stara koliko i sam DJ-ing. Potrebno je mnogo više razumijevanja, edukacije i sistemske podrške da bi se scena razvijala i da bi se prepoznala njena istinska kulturna vrijednost. Bez toga, rizikujemo da ostanemo bez vitalnih prostora i inicijativa koje su srce naše klupske scene.
Pored miksete, imam osjećaj da je drugo najčešće mjesto gdje te možemo sresti ulica i protesti. Šta je ono što te motiviše na aktivizam i vidiš li neku vezu između muzike i političkog izražaja?
– Pa, to je otprilike tako, s tim da je mikseta u zadnjih nekoliko godina zauzela neko treće mjesto (haha) pored drugih životnih obaveza i poslovnih aktivnosti. Ipak, potreba da se politički izražavam i iznosim svoje mišljenje, te da djelujem, prati me još od buntovničkih tinejdžerskih dana. Nisam ništa manje buntovan nego što sam bio, možda sam čak i buntovniji, ali s odrastanjem i životnim iskustvom dolazi usmjerenje i biranje bitaka koje ćemo voditi, umjesto bacanja u svaku vatru koju vidimo. No, svakako, kad sam u mogućnosti, izlazim na proteste i podržavam inicijative za ideale u koje vjerujem. To su isti ideali u koje sam vjerovao i kao dijete, samo su sada jasni i potpuno formirani, čvrsto ukorijenjeni u ljevičarskoj ideologiji.
Ono što me je posebno oblikovalo i učvrstilo u mojim uvjerenjima jeste globalna perspektiva koju sam sticao kroz praćenje i razumijevanje svjetskih dešavanja. Slike i vijesti iz Gaze, Sudana, Konga, Jemena, ali i drugih žarišta širom svijeta, duboko su utjecale na moju percepciju nepravde i sistemske eksploatacije. Nije to samo tuga ili bijes, već spoznaja da su mnogi problemi u našem društvu, pa i globalno, direktna posljedica neoliberalnog kapitalizma, imperijalizma i nejednakosti. Vidjeti kako se ljudska prava gaze, resursi otimaju, a čitave zajednice marginaliziraju, samo je pojačalo moju potrebu da se aktivno suprotstavljam tim silama. Borba za socijalnu pravdu, jednakost i antifašizam postala je neodvojivi dio mog identiteta. To nije samo politički stav, to je moralni imperativ.
Pored muzike, jedno vrijeme sam stvarao i apstraktne i distopijske vizuale i umjetnička djela kao dodatni element onoga što sam želio predočiti svijetu, kako se osjećam u vezi sa svim lošim što se dešava u svim krajevima svijeta. Koristio sam umjetnost da odam svoju podršku revolucionarnim i progresivnim elementima na globalnom Jugu, da ismijavam domaće političke ghoulove i njihovu korumpiranu vladavinu, da naglasim da će moje partije uvijek biti LGBTIQ+ i woman safe spaces, ma koliko god svijet išao u suprotnom smjeru. U tom pogledu, veza između muzike i politike je neupitna i duboko prožeta. Ona se ne može izbrisati, ali you gotta want to see it in order to see it. U suprotnom, muzika je samo stimulans od kojeg ti puca dopamin, i možemo ostati na tome. Međutim, za mene je ona mnogo više – to je platforma za izražavanje, za borbu, za otpor i za izgradnju zajednice koja vjeruje u bolji i pravedniji svijet. Moja muzika, moj aktivizam, sve je to dio jedne te iste, daleko lijevo orijentisana borba za istinsku slobodu i solidarnost.
Koliko je queer i feministička borba prisutna ili prihvaćena u lokalnoj elektronskoj sceni?
– Naša lokalna elektronska scena, iako se trudi da se predstavi kao otvorena i inkluzivna, ima svoje slojeve i nijanse kada je riječ o queer i feminističkoj borbi. U privatnim krugovima i na samim partijima, generalno govoreći, LGBTIQ+ pojedinci nisu direktno meta nekih otvorenih napada ili diskriminacije. Rekao bih da postoji određeni nivo tolerancije, ali to se rijetko pretače u istinsku solidarnost i aktivnu podršku. Incidenata, nažalost, ipak ima. Češće su na udaru gej muškarci, što je, po mom mišljenju, direktna posljedica šovinističkog muškog pogleda i dvostrukih standarda koji su duboko ukorijenjeni u našem društvu. Dok se ženama, posebno onima koje se ne izjašnjavaju kao queer, često „oprašta“ prisustvo u sceni, homoseksualnost kod muškaraca i dalje izaziva nelagodu ili otvorenu odbojnost kod određenog segmenta publike. To je ogledalo šireg problema patrijarhata i homofobije. Iako na sceni postoje umjetnici koji su sami queer ili su saveznici, primjećujem da mnogi od njih hodaju po jajima kako ne bi uvrijedili konzervativniji dio publike. To je razumljivo sa aspekta preživljavanja na sceni, ali istovremeno koči iskrenu i direktnu borbu za prava i vidljivost. Nema dovoljno hrabrosti da se jasno zauzme stav i progovori o problemima, jer se plaše gubitka publike ili neuklapanja. Posljedica toga je da se queer i feminističke teme često svode na puko prisustvo, bez dubljeg angažmana ili kritičkog promišljanja. Dakle, dok postoji površinska prihvaćenost, nedostaje prava, aktivna borba i solidarnost. Sceni je potrebno više hrabrosti da se suoči sa vlastitim predrasudama i da se iz tolerancije pređe u istinsko prihvatanje i aktivnu podršku, čime bi se stvorio sigurno mjesto za sve, a ne samo za privilegovane. To bi zahtijevalo edukaciju, otvorene razgovore i jasan stav protiv svih oblika diskriminacije, bez kompromisa.
Da li si ikada kao umjetnik imao pritisak ili cenzuru zato što se ne libiš da jasno artikulišeš svoje političke stavove?
– Neki će reći da treba odvojiti umjetnika od umjetnosti ili da se politika ne treba miješati s ovom subkulturom, ali to je, da prostite, običan bullshit. Kao prvo, mi umjetnici u svako svoje djelo unosimo sebe, svoje emocije, bez obzira na njihovo porijeklo, i stoga ih je nemoguće odvojiti od umjetnosti koju stvaramo. Moja muzika je direktan odraz mog unutrašnjeg svijeta, mojih stavova i svega što proživljavam, bilo da je to inspirisano globalnom nepravdom koju sam ranije spomenuo, ili borbom za prava LGBTIQ+ zajednice. Drugo, tvrditi da se scena ne treba interesovati za politiku je naivno. Scena možda ne mora direktno ulaziti u političke debate, ali će se zato politika (i privatni kapital) itekako interesovati za javne prostore, parkove i lokacije koje su od značaja za širu zajednicu, a ne samo za rejvere. Taj interes često ide u pravcu privatizacije javnih dobara i komercijalizacije kulturnog sadržaja, što direktno ugrožava samu srž naše subkulture i njenu autonomiju. Upravo tu se vidi veza između muzike i moje ljevičarske ideologije, jer se suprotstavljam silama koje žele sve pretvoriti u robu, pa tako i umjetnost. Zapravo, zbog mog otvorenog artikulisanja političkih stavova, nisam imao većih problema u smislu direktne cenzure. Dapače, to mi je pomoglo da postavim jasne barijere šta mi je prihvatljivo, a šta nije, i da se u skladu s tim pozicioniram. Možda zbog mojih političkih stavova nikada neću svirati na nekom eventu koji podržava Kanton Sarajevo, na primjer. Ali, iskreno, to mi ni ne treba. Svoj hljeb zarađujem potpuno nezavisno, što mi daje jednu vrstu privilegije – ne moram kompromitirati svoje ideale, stavove i mišljenja zbog konformiranja strukturama vlasti ili kapitala. Ako mislim da ste šupak, i još sam glasao za vas, prozivat ću vas makar nikad više ne zasvirao. Za mene je integritet umjetnika, i čovjeka, iznad bilo kakvih kratkoročnih benefita. To je jedini put ka autentičnoj umjetnosti i istinskoj slobodi izražavanja.
Ove godine se vraćaš sa svojim setom na Bh. povorku ponosa. Šta je ono što nosiš sa prvog nastupa na Povorci?
– Povratak na Bh. povorku ponosa sa svojim setom ove godine za mene ima posebnu težinu i simboliku. Kada se sjetim prvog nastupa 2019. godine, u zraku je bila prisutna nevjerovatna mješavina straha, neizvjesnosti, ali iznad svega – ogromne nade i revolucionarnog duha. Bilo je to nešto što nismo znali hoće li uspjeti, kako će biti prihvaćeno, ali znali smo da je neophodno. Sa tog prvog iskustva nosim prvenstveno osjećaj kolektivne snage i zajedništva. Osjetio sam kako se sva ona moja borba, koju sam izražavao kroz muziku i aktivizam, stapala s energijom hiljada ljudi koji su tog dana izašli na ulice Sarajeva da zahtijevaju vidljivost i prava. Moja disko distopija i ljevičarski stavovi, koji su nekima možda previše politični, bili su u savršenom skladu s pulsom Povorke. Tu sam spoznao da muzika zaista može biti više od stimulansa dopamina – ona može biti alat za otpor i platforma za solidarnost.
Nadalje, nosim i potvrdu onoga što sam uvijek isticao: da je siguran prostor ne samo poželjan, već apsolutno nužan. Iako sam na svojim partijima uvijek forsirao nultu toleranciju na diskriminaciju, na Povorci sam vidio kako se taj ideal manifestuje u najčišćem obliku, gdje su ljudi zaista mogli biti ono što jesu bez straha od osude ili napada. To mi je dalo dodatnu motivaciju da nastavim raditi na stvaranju takvih okruženja, jer, kako sam ranije rekao, tolerancija nije dovoljna – potrebna nam je istinska solidarnost. Iako incidenti i dalje postoje, posebno prema gej muškarcima zbog ukorijenjenog šovinizma, sama Povorka je moćan podsjetnik da se možemo boriti protiv toga. Prvi put je bio ogroman korak naprijed za cijelo društvo, i ponosan sam što sam bio dio tog momenta. Ove godine nosim ne samo uspomene i pouke, već i još jači osjećaj odgovornosti da svojim setom doprinesem energiji, sigurnosti i političkoj poruci Povorke, podsjećajući da naša borba za pravednije društvo, utemeljena na antifašističkim principima, nikada ne prestaje.
Rekao si da tvoj set na ovogodišnjoj Povorci neće biti lični performans, već doprinos zajedničkom izrazu otpora i solidarnosti. Ja sam tu pročitala potpuno odsustvo ega ili bilo čega što nadilazi ideju o zajedničkoj borbi za bolje sutra. No, možeš li da nam ti protumačiš tu rečenicu?
– Moja izjava da set na Povorci nije lični performans, već doprinos zajedničkom izrazu otpora i solidarnosti, proizlazi direktno iz moje suštinske filozofije o umjetnosti i aktivizmu, koju smo kroz naše prethodne razgovore i razložili. To zaista znači potpuno odsustvo ega u tom konkretnom kontekstu. Vidim to ovako: u svijetu gdje se sve komercijalizuje, gdje se umjetnici često stavljaju na pijedestal individualne slave, ja želim da moj doprinos Povorci bude upravo suprotan. Moja disko distopija i moj antifašistički, ljevičarski stav su prisutni u svakom setu, ali na Povorci oni služe višem cilju. Tu se ne radi o tome da se ja istaknem kao DJ V/alter, već o tome da moja muzika postane zvučna podloga za kolektivni glas. To je platforma za sve one koji su potlačeni, za sve one koji se bore protiv nejednakosti, za LGBTIQ+ zajednicu koja zahtijeva svoja prava. Kada se zalažem za sigurne prostore i otvoreno govorim protiv šovinizma i konzervativnih vrijednosti – čak i riskirajući da se ne svidim svima ili da ne dobijem neke angažmane – to je zato što vjerujem da umjetnost mora služiti emancipaciji i promjeni, a ne pukoj zabavi ili profitu. U tom smislu, moj set na Povorci je čisti akt solidarnosti. To je moja podrška gej muškarcima koji se i dalje suočavaju s napadima, to je podrška ženama u borbi za ravnopravnost, to je podrška svakom pojedincu koji se osjeća marginalizovanim.
Muzika na Povorci postaje zajednički jezik otpora. Ona ne smije biti samo dopamin, već katalizator za akciju, podsjetnik da smo tu jedni za druge. Kroz zvuk, mi stvaramo privremeno utočište, ali i šaljemo snažnu poruku u svijet – poruku da Sarajevo jeste i mora biti grad otvoren za sve, grad koji se bori protiv nepravde, bez obzira na to odakle ona dolazi. Moj set je samo jedan ton u orkestru te borbe. Nema tu mjesta egu; samo posvećenosti zajedničkoj viziji pravednijeg i inkluzivnijeg sutra.
I za kraj, šta publika može da očekuje od tvog seta na Povorci?
– Od mog seta na Povorci publika može očekivati energiju moje disko distopije, ali s jasnom porukom. Bit će to muzika koja tjera na ples, oslobađa, ali istovremeno podsjeća na važnost otpora i solidarnosti. Bit će to pažljivo odabrane trake Techno, Breakbeat, EBM trake koje odražavaju naše ideale i podršku LGBTIQ+ zajednici. Očekujte zvuk koji vas ohrabruje da budete svoji, bez kompromisa, i da zajedno slavimo borbu za pravednije društvo. Bit će to poziv na ples i na akciju, jer za mene je muzika na Povorci više od samog zvuka – ona je glas kolektivnog bunta i nade.