Ahmed Burić i Damir Imamović u Saxu su premijerno predstavili spoken word izdanje Sin pustinje. Na svom prvom albumskom izdanju, za koje Ahmed kaže da je nastalo nekako slučajno u okolnostima pandemije, povezao je svoje zanimljive, živopisne i naizgled disparatne umjetničke ideje i interese u savršenu poetsko – muzičku cjelinu.
Nastao u saradnji s kompozitorom, muzičarom i producentom Damirom Imamovićem, uz još okupljene vrhunske regionalne muzičare – Ivana Mihajlovića koji je snimio i zvučno dizajnirao izdanje, jazz pundita Tonija Kitanovskog na gitari, te zagrebačkog bubnjara i perkusionista Nenada Kovačića, koji su mu se ujedno pridružili na premijernom koncertu u Saxu.
– Taj koncert smo dugo čekali, prošlo je oko godinu dana od objave albuma, ali ispalo je da je vrijedilo. Zagreb nije lak da bi mu mogao ukrasti srce, ali je noć u Saxu bila divna iz više razloga: divna, probrana publika, puno drugih ljudi, jedna nesvakidašnja, oslobađajuća energija..i čovjek za bubnjem, Nenad Kovačić, koji je svemu dao novu dimenziju. Divno! Nema se šta tu puno reći. I hvala svima koji su se potrudili, od ljudi iz Dallasa preko tehničara do Roka Košira. Dabogda se ponovilo u Zagrebu, što se kaže. Što prije!, izjavio je Ahmed nakon održane promocije, a Damir Imamović se nadovezao: Divan koncert. Način na koji nas Ahmed tim svojim baršunastim baritonom vodi kroz različite izraze ostavlja mogućnost da se i muzika, tako da kažem, širi u različitim pravcima. Sin pustinje živi svoj život, a zagrebački koncert je skoro apsolutna potvrda te tvrdnje.
O posebnoj atmosferi kojoj je tu večer svjedočila probrana publika u Saxu, pisao je i Zoran Stajčić za Ravno do dna.
– Njegova moć da publiku sa svakom pjesmom povuče u emotivno bolne dubine bila je jednaka njegovom neforsiranom i instinktivnom stand-upu između pjesama koji je pokrivao i situacije u kojima je i Damiru Imamoviću na pozornici trebalo vremena da se prestane smijati, jer Burić osim što je intelektualni kolos je i netko tko voli šalu, posebno kad se ukaže situacija koja otvara zicer za foru koju tog trenutka mora „ispucati u rašlje“. Konferansije koji će vas prvo potaknuti u ugodu, a potom ozbiljna pogleda navesti da razmišljate o smrti, kao i obratno. Malo Olimp, malo Stiks. Jazz i ćevapi. Sin pustinje – kako za sebe kaže – sudbina koja ga je snašla jer cijeli život nije znao što je važno, a opet čovjek koji nam je te večeri izgovorio toliko toga važnog, jer vjerojatno i sve najvažnije pjesme o pustinji nisu o pijesku već o nečem drugom, napisao je Zoran Stajčić.