Aleksandra Kokotović: Slikanje esencijalnog

Datum objave
19/12/2020
razgovarala
Gabriela Manda Seith

Eksplozija boja susreće se s linijama koje niotkud vode u nešto što ne možemo razumjeti golim okom. Aleksandra Kokotović umjetnica je koja slika više nego što možemo vidjeti, koja materijalizira ono što nije dokučivo i uglavnom nije objašnjivo s racionalno uvježbanim umovima. Umjesto toga, njezina nas umjetnost poziva da vidimo dalje od lucidnog zaranjajući u njezine apstraktne slike.

Posebne okolnosti ove godine približili su njezin rad, koji je prikazan u Honoluluu, Washingtonu i Dubaiu, publici u zemljama bivše Jugoslavije. U ovoj godini njena umjetnost je prikazana u brojnim mjestima u regiji, uključujući Negotino i Kavadarce u Sjevernoj Makedoniji, Sarajevo, Mostar, Stolac, Zenicu, Nevesinje, Trebinje i Sremsku Mitrovicu. Izlaganje na tim mjestima posebno je blisko njenom srcu, jer za Aleksandru Kokotović, rođenu u Sarajevu, a koja živi u Beogradu, sve to povezuje izvor inspiracije s njenom umjetničkom praksom.

Moja su životna načela poštovanje i zahvalnost, željela sam izraziti svoju naklonost prema svojim cijenjenim precima, kao i prema zemlji u kojoj sam rođena. 

 

MOTHER NATURE BEFORE TECHNOLOGY

 

Slike Aleksandre Kokotović nude posmatraču svijet pun individualne mašte i asocijacija. Ipak, iako izbjegavaju jasne reference, u njima se može pronaći jezik koji se ponavlja –  energične crte koje dijele prostor, živahni ispadi boja i izražajan rukopis – a koji upućuje na zajedničku temu: civilizacije koje su prošle, a koje još uvijek nije locirala u prošlosti. Umjetnica kaže da su vrijeme i prostor samo iluzije naše percepcije u ovom projektovanom univerzumu u kojem mislimo da postojimo. Sve se dešava odjednom i u jednoj tački prostora. Postoje beskrajne varijacije života uopšte i naših paralelnih iskustava.

Prošlost i budućnost ne postoje. Albert Einstein je koristio jednu malu nedokazanu pretpostavku da bi dokazao svoju teoriju relativnosti, ali Velimir Abramović je matematički dokazao da je vreme jednako nuli. Dakle, vrijeme ne postoji. Stvarna je samo sadašnjost. Svi događaji koje doživljavamo kao da su se dogodili u prošlosti zapravo se prožimaju sa onim što doživljavamo kao sadašnjost i onim što nas očekuje u ‘budućnosti’.

Aleksandra Kokotović u svojoj praksi neprestano traga za odgovorima o civilizacijama putem duhovnih, a posebno umjetničkih načina. Čineći to nadahuće je pronašla u kvantnoj fizici, teozofiji, svjetskim religijama i filozofiji. Objašnjava da je, između ostalog, proučavala veliku znanstvenicu i utemeljiteljicu teozofije Helenu Blavacku. Čitala sam puno i o načinu života aboridžinskih plemena koja imaju vrlo visoko razvijeni duhovni princip.

Oduvijek su me zanimale stare i izgubljene civilizacije i njihov odnos prema životu. Svi odgovori su me vodili ka unutra, u uvid da svi nosimo sva znanja svijeta u sebi. Život nestalih civilizacija se vodio na toj platformi, svjesnosti energije, duhovnosti i jedinstva svega u kosmosu.

Postoji jedno vibraciono polje koje povezuje sve stvari. Ova ravnoteža koju su Buda i kabalisti nazivali ‘srednjim putem’, a koju je Aristotel nazvao ‘zlatnom sredinom’ je, po rođenju stečeno, pravo svakog ljudskog bića . To je zajednički korijen svih religija i veza između naših unutrašnjih i vanjskih svijetova. Ono što se desi jednom od nas, desi se svima.

 

Oduvijek su me zanimale stare i izgubljene civilizacije i njihov odnos prema životu. Svi odgovori su me vodili ka unutra, u vidu da svi nosimo sva znanja svijeta u sebi.

 

Einsteinova Posebna teorija relativeta kaže kako se dva različita događaja ne mogu desiti u isto vrijeme ako su ti događaji odvojeni u prostoru. Zavise od referentnog okvira posmatrača. Radovi Aleksandre Kokotović često se odnose na tragove bivših civilizacija poput Uskršnjih otoka, Naskanskih linija, piramida u Egiptu, Bosni, Kini, Meksiku, Indoneziji i Mauricijusu ili prahistorijskih pećinskih slika dovodeći u pitanje konvencionalnu linearnost njihove pojave. Šta danas nama, okupiranim brzim životima temeljenim na tehnologiji, istraživanje prošlih civilizacija može osvijetliti?

Jasno nam pokazuje da naša civilizacija nije najnaprednija koja je ikada postojala na našoj planeti i da se ciklusi civilizacijskog razvoja ponavljaju (možda, pak, paralelno). Na neki način ciklusi se ponavljaju, ali svaki put malo drugačije. Može biti da su neke od tih ‘prošlih’ civilizacija možda iz ‘budućnosti’. Treba da pokušamo da učimo od njih što je više moguće. Treba uzeti ono što su imali/imaju/imat će što je dobro i učiti na njihovim greškama, uporediti naše probleme sa njihovim i pokušati pronaći nova bolja rješenja.

 

THE NAZCA LINES
THE NAZCA LINES

 

Za razumijevanje vizualnog Aleksandrinog jezika, duhovni svijet koji ona izražava je važna karakteristika. Njezina umjetnost naglašava duhovne vrijednosti koje se obično podcjenjuju radi racionalnijeg, znanstvenijeg i činjeničnijeg razmatranja svijeta.

Nažalost, živimo u materijalistički zaokupljenom svijetu koji priznaje samo ono što može da registruje sa naših pet čula. Današnja nauka priznaje samo rezultate u ovoj oblasti od pet čula, ali najveći naučnik svih vremena, Nikola Tesla, rekao je: Jednom kada nauka počne da istražuje duhovno, napredovat će za 10 godina više nego u cijeloj ljudskoj historiji.

U jednom se od svojih djela poziva na zoomorfizam.

Drevna šamanska plemena su nekada predstavljala ljudske duše kao životinje i na taj način bi im davala osobine i moći tih životinja. Također, u drevnom Egiptu postoje ogromni crteži i gravure koji prikazuju polubogove koji su poprimili morfikalne ljudsko-životinjske oblike. Neki od njih bili su inspiracija za određene slike i crteže.

 

THE ZOOMORPHISM

 

Umjetnica svoja djela uglavnom slika na platnu koje leži na zemlji. Takav način slikanja joj pruža razne načine interakcije s materijalom.

Jasno je da je to individualna stvar. Moja komunikacija sa platnom je uveliko intimnija i jasnija kada mi je materijal položen horizontalno. Uvijek radim po nekoliko slika istovremeno, i u tom položaju mi je jednostavnije da vladam platnom i da ga osvajam. Pritom, kada radim enformel, potrebno je da je platno položeno, a kada slikam uljem, kao što znaš, kroz većinu mojih slika provlače se prepoznatljive linije, kao i drugi elementi koje je meni zgodnije izvesti opet u horizontalnom položaju, jer sve radim organski. Finalne detalje, kao i potpis, naposljetku radim na štafelaju.

Pored slika, i u skulpturama ulijeva različite materijale u boje i skulptorski materijal. Korišteni materijal izražava ekološku dimenziju i dovodi do propitivanja našeg odbačenog društva. Objašnjava odluku o korištenju odbačenog materijala:

Veliki dio mojih skulptura je urađen od recikliranih materijala. Gledam da od materijala koji se baca načinim umjetničko djelo. Određene skulpture su rađene od drveta, metala i zemljanog pigmenta iz Đavolje Varoši i ti materijali nisu doživjeli velike intervencije, dok su, recimo, kamene skulpture dobile oblike rađene na osnovu drvenih skulptura, tako da je na njima izrazito mnogo rada. Tonalitet samih skulptura vezan je za zemlju i prirodne materijale, koje nalazim u svom okruženju, ovisno od toga na kom dijelu planete se nalazim. Na kreativan način, sapajanjem umjetnosti i prirode težim njenom očuvanju. Različiti odpadni materijali i ekološki sadržaji, mogu biti značajan činilac podizanja ekološke svijesti. Čovječanstvo se nalazi na ivici egzistencije, suočavajući se sa velikim globalnim promjenama. Samo opštim, sveobuhvatnim i planskim djelovanjem možemo donekle ispraviti poljuljanu ekološku ravnotežu. 

 

Nažalost, živimo u materijalistički zaokupljenom svijetu koji priznaje samo ono što može da registruje sa naših pet čula

 

Umjetnost posjeduje moć prenošenja svijesti o stvarima koje bi inače ušutkale racionalizacija i komodifikacija našeg svakodnevnog života. Stoga Aleksandra Kokotović umjetnike vidi kao pripovjedače koji stvaraju pažnju:

Umjetnici su određena vrsta govornika, zahvaljujući svojoj kreativnosti, slobodi percipiranja i izjašnjavanja kroz svoja djela, kroz koja dobijaju mogućnost iznošenja stavova, promišljanja i dubljih saznanja. Umjetnik je pripovjedač. Umjetnikova moralna dužnost je promjena na bolje, samog sebe, društva i bivstvovanja života na našoj planeti uopšte.

Platon je rekao da postoje dvije prirode u čovjekovom životu; niža koja teži ka tome da rađanjem djece dosegne besmrtnost, dok viša ostavlja trajnije potomstvo kao što to čine pjesnici i umjetnici. Platon je dao naklonost ljudskom biću koje ostvaruje besmrtnost i proizvodi istinsku vrlinu u dodiru sa samom ljepotom, i o tome kaže: ‘Trudni su svi ljudi i tijelom i dušom, i kada dođu u određeno stanje, žude da rode nasu prirodu. A rađati se ne može u rugobnosti, nego u ljepoti’. 

 

Umjetnica, koja živi na relaciji Beograd – Sarajevo, živjela je na nekoliko mjesta, uključujući Beirut, SAD i London, a na njenom popisu izložbi nalaze se Honolulu, Dubai, Washington D.C. i Jacksonville. Ipak, izlaganje na području bivše Jugoslavije čini važan dio njene nedavne historije izlaganja. Izlaganje radova u Sarajevu, Subotici, Stocu, Trebinju, Pančevu i Zenici, pružilo joj je priliku da dođe u dodir s lokalnom publikom.

Hoću da kumuniciram radovima i u drugim sredinama, jer smatram, a i uvjerila sam se, da tamo mogu sresti ljude s kojima mogu imati inspirative razgovore, bili oni likovno obrazovani ili ne. To je kao da ste na čistom izvoru. 

Čini mi se da su ljudi u takvim sredinama više povezani sa prirodom, te jasnije sagledavaju likovne činjenice i neke detalje sa izuzetnom pažnjom doživljavaju. Kao da je ta estetis puniji kod njih, nego kod ljudi koji se bave umjetnošću. Osjete nešto što ja nisam mogla da sagledam i sa mnogo pažnje se dugo zadržavaju ispred platna. Dosta vremena posvete posmatranju umjetničkog djela. Istina je da je u velikim centrima izražen broj ljubitelja umjetnosti, velika koncentracija stvaralaca, te i mnogo dešavanja, pa se ponekada stiče utisak da ljudi mehanički gledaju radove i da ne ulaze dublje u suštinu stvaralaštva.

 

Umjetnici su određena vrsta govornika, zahvaljujući svojoj kreativnosti, slobodi percipiranja i izjašnjavanja kroz svoja djela, kroz koja dobijaju mogućnost iznošenja stavova, promišljanja i dubljih saznanja

 

Umjetnost ima mnogo mogućnosti i sigurna je luka koja nadmašuje vrijeme. Od početka pandemije, mnoge izložbe Aleksandre Kokotović su odgođene i čekaju bolje dane koji dolaze. Trenutna ograničenja zbog pandemije COVID-19 uzrokovala su usporavanje u mnogim područjima života. Ipak, Aleksandra je ove godine otvorila 15 samostalnih izložbi u brojnim značajnim institucijama. Aleksandra kaže kako je pandemija stavila u fokus nešto što bi svakako više trebalo biti u fokusu, ono bitno što izražava i ovjekovječuje nešto trajno poput umjetnosti.

Život je trenutak, a slika je vječna. Ja se opredjeljujem i za vječnost i za taj trenutak. Covid-19 je samo jedan moment naše nepažnje. Umjetnost je neuhvatljiva, duboka, slobodna, uvijek nova. Umjetnost ima vaspitnu funkciju. Neiscrpno traganje za duhovnim vrijednostima. Istinska umjetnost treba da nas transformiše, ona mora postići unutrašnju etiku i estetiku. 

Kao apstraktna slikarka, odvajam bitno od nebitnog. U tome nalazim težinu, centar, energiju i metafizičko sagledavanje. Pokušavam da ono što je najdublje u meni nazovem apsolutnom formom ili čistim duhom. 

Komuniciram svojom dušom uvijek.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Sjećate li se 1995.?