ANISA ĆIRIĆ je napravila robota

.

Datum objave
19/01/2021
razgovarala
Besima Svraka
fotografije
Jasmina Bojičić

Anisa Ćirić je završila Fakultet informacijskih tehnologija i trenutno radi u Softray Solutions kao Software Developer in Test. Rođena je i živi u Sarajevu. Voli programiranje, gaming, posebno Call of Duty i Overwatch. Ponosna je vlasnica 150 ploča i dva gramofona. Obožava Star Wars, i The Pick of Destiny. Odrastajući zavoljela je Red Hot Chili Peppers, Tool, Radiohead, The Doors i Tenacious D. Iako sve nabrojano zvuči prezanimljivo, sve najbrojano će pasti u drugi plan kad saznate da je Anisa napravila robota. Da, Anisa ima 25 godina i napravila je robota!

Moja interesovanja su široka te je to upravo razlog što sam se odlučila za ovaj projekat kao i iz i želje za proširivanjem svog znanja na nešto što je još uvijek kod nas neobično. Inspirisao me moj profesor, a potom sam krenula u istraživanje. Htjela sam da imam iza sebe nešto posebno i da to napravim na način koji će nekako predstaviti mene. Na kraju krajeva, koliko je cool moći reći: Napravila sam robota!, kaže nam Anisa na početku intervjua.

 

I koliko je sad nakon što ste završili zapravo cool reći: Kreirala sam robota?

– Kada god neko čuje tu rečenicu, onaj izraz lica koji se stvori na tim ljudima je neprocjenjiv. Nisam shvatala koliko je to cool dok nisam počela obraćati pažnju ne te izraze lica i te priče. Ta nevjerica i ta hrpa pitanja je upravo ono što mi daje osjećaj koji kaže: Aha, pa ti si napravila nešto što je svima cool, ne samo tebi.

Možete li nam objasniti šta tačno znači napraviti robota? O kakvoj vrsti robota je riječ?

– Moj robot je samobalansirajući robot koji reaguje na komande koje su poslate sa mobilnog uređaja. To je robot na dva točka koji sadrži određene komponente koje svojom koordinacijom izvršavaju zadate isprogramirane zadatke na način da drže robota uspravnim bez obzira na vanjske uticaje koji bi mogli da poremete taj balans. Također, on se može kretati u smjeru u kojem mi želimo, a taj smjer određujemo pomoću aplikacije koju sam također razvila za Android mobilni uređaj. Robot se na aplikaciju povezuje preko bluetootha, a aplikacija koristi žiroskop/akcelerometar mobilnog telefona, te na osnovu gibanja telefona robot zna u kojem smjeru da se počne kretati.

Kad kažemo riječ robot uvijek mislimo na neke zle mašine i Vi svog robota nazovete Darth Veder, zašto ne Tratinčica? Zašto po liku Dartha Vedera.

Kada neko kaže robot prva stvar na koju se pomisli su roboti onakvi kakvi su predstavljeni u filmu Matrix ili roboti sa umjetnom inteligencijom koji su zastrašujući. Ali kada se uzme u obzir da su i naše mašine, usisivači, frižideri također neke vrste robota, onda taj zastrašujući faktor pomalo i nestaje. Robota ne čini samo njegov izgled nego i zadaci za koje je isprogramiran. Star Wars je kroz moje odrastanje i dan danas, postao dio mene i mog karaktera. Samim time, kroz odluku da napravim svog prvog robota, poželjela sam da mu dam neki dio sebe, da pored toga što sam ponosna na samu tu činjenicu, da se i nekim dijelom vide tragovi mene. Iako je R2D2 moj najdraži lik iz Star Warsa, odlučila sam ipak da se ovaj robot zove po Darth Vader-u, jer sam jednog dana lutajući po prodavnici pronašla set za doručak za djecu u obliku Dartha Vadera i tad mi je sinula ideja da mogu iskoristiti taj set i dati robotu jedinstven izgled. Da mi je tratinčica drag cvijet, možda bi se tako i zvao, a kada bi ulazili u psihološki aspekt Dartha Vadera, trebao bi nam čitav jedan drugi intervju.

Kad bi se mladima dala prilika, mislim da bi robotika doživjela svoj sjaj, jer postoji mnogo ljudi koji su spremni i žele da uče i dijele to znanje i povrh svega stvaraju

Projekt se sadržavao od sljedećih tačaka: analiza i prijedlog rješenja za projekt, UI/UX dizajn i implementacija Android mobilne aplikacije , programiranje Arduino mikrokontrolera, kreiranje prototipa mehanizma i konekcija i testiranje uređaja i aplikacije. Možete li nam jezikom običnog smrtnika objasniti šta je tačno bio Vaš posao, te šta je bio cilj ovog projekta?

– Osoba od velikog značaja za ovaj projekt je bio moj profesor Elmir Babović koji me usmjeravao i pomagao mi kroz svaku od navedenih tačaka, a jezikom smrtnika one bi bile: zamisli kako će sve to izgledati i stavi u jedan dokument; osmisli izgled i funkcionalnost mobilne aplikacije i dodaj kod; isprogramiraj robota koristeći Arduino ploču, koja predstavlja mozak cijele operacije; kreiraj robota i spoji sve komponente i žice; testiraj kako se robot kreće i kako radi aplikacija. Moj posao je bio proći kroz sve ove tačke, ali tek nakon nabavke svih potrebnih komponenti, što je u doba korone bio veoma težak i izazovan posao. Sve to uz koordinaciju sa mojim profesorom koji je bio od izuzetne podrške za mene i ovaj rad. Cilj projekta je kreiranje robota koji će se uprkos narušavanju njegove ravnoteže, održati uspravnim, ali također će neometano moći da prati komande kretanja preuzete sa žiroskopa/akcelometra pametnog uređaja, a koje mobilna aplikacija šalje putem bluetooth komunikacije.

 

Žena ste, živite u BiH, studirali ste Fakultet informacijskih tehnologija, zanima Vas robotika, kako to zapravo izgleda u realnosti, s kojim poteškoćama se susrećete, a šta Vas najviše raduje kad je riječ o Vašem poslu?

– Ne mogu reći da sam ikada imala poteškoća baveći se ovim oblastima, kao žena. Barem ne zbog toga što sam žena. Mislim da dosta žena imaju prvo predrasude same o sebi, te se ne bi usudile baviti ovakvim poslovima jer imaju pretpostavku da će i drugi imati predrasude. Uvijek mislim da žene mogu puno više da obraduju ovaj svijet nego muškarci, te se time vodim i tako i živim. Ne mogu reći da me zanima samo robotika, mnogo drugih oblasti me zanima, radim kao Software developerka u kompaniji Softray Solutions, zanima me game development, animacije, 3D modeling, mobile development i još mnogo više. Ono  što me najviše raduje u ovom poslu je onaj osjećaj kada iskoristite svo svoje znanje i vrijeme u nešto vidljivo i rijetko, osjećaj nagrade i smisla u ovom svijetu, mogućnost stvaranja nečega što je karakteristično vama samima, note karaktera u vašim radovima, te korist i pomoć širim skupinama. Da bih odgovorila na ovo pitanje, morala bih pričati iz vlastite perspektive i nekih stvari koje sam ja doživjela.

Ispričajte nam iz vlastite perspektive s kojim poteškoćama ste se susretali? Koliko je teško baviti se robotikom u BiH?

– Počevši od komponenti koje su potrebne za izgradnju nekog robota, mogu reći da su skoro pa nedostupne. U više navrata sam pomislila da nikada neću moći završiti ovaj projekt jer je nemoguće pronaći komponente, pogotovo kada je riječ o odgovarajućim motorićima. Danima sam istraživala prodavnice, zvala skladišta, međutim ili je ponuda ograničena ili je nema nikako, pa sam čak pomislila da bih trebala zvati neke druge zemlje poput Hrvatske i naručiti dijelove tamo, bar sa nekog sveučilišta, što me u jednom trenutku ostavilo na milost ili nemilost tih ljudi. Imala sam sreće što mi je dosta pomogao moj profesor kojeg sam već pomenula. To je čovjek koji se već duže vrijeme bavi tim poslom, te je igrom slučaja imao neke komponente koje su mi bile potrebne, a što se tiče motorića morala sam da pristanem na neke lošije koje nude naše prodavnice i prilagoditi projekt tome. Također, u kontekstu ovog pitanja, mnogo je teško pronaći literature ili bilo kakve izvore znanja na našem jeziku i od naših ljudi, tako da sam uvijek koristila stranu literaturu. Na kraju, kada je projekt bio gotov, mogu reći da je bilo dosta snalaženja i sklapanja mogućeg sa nemogućim, što svakako ne bi bila opcija da je bilo više mogućnosti… Obično, kada bi neko napravio ovakav projekt ili neki bolji veći, morao bi da da 200% da bude primjećen i onda je pitanje do koje mjere bi taj uspjeh stvarno mogao da se nazove uspjehom, jer obično ta vijest vrlo brzo ispari.

Za šta konkretno još možemo koristiti softver i hardver koji ste kreirali?

– Trenutno, ovaj projekat ovakav kakav jeste je čisto istraživački i radi zabave, a da bi imao konkretnu primjenu potrebno ga je nadograditi. Ono što ovaj robot ima potencijal jeste da izvršava neke vrste usluga ljudima, bilo to donošenje čaše vode, snimanje ili čisto kao igračka. Zbog svoje strukture, trenutno podsjeća na igračku, ali samobalansirajuće robote viđamo skoro pa svakodnevno kao što je na primjer hoverboard ili ninebot od Segwaya.

Ohrabrivanje mladih ljudi da se bave ovom naukom i sličnima bi možda podstaklo nekog malog revolucionara da promijeni nešto, ali to nikada nećemo znati ako mu se ne da prilika da uči, radi i pokaže

 

BiH poprilično kaska kad je riječ o robotici, koliko zapravo kaskamo za, nećemo reći ostatkom svijeta, nego zemljama u regiji?

– Nedavno sam čitala da se u Nišu prave roboti-pastiri, to mi je bilo zanimljivo, ali nemam puno reći više. Mogu reći samo da postoji puno više truda i zanimanja u zemljama u regiji, nego kod nas.

A dokle su stigli robotika i nauka u svijetu, čeka li nas sudbina iz filma Terminator možda u skorije vrijeme?

– Robotika je toliko napredovala, da sada imate robote koji vam donose naručenu hranu na vrata, robote koji rade u Amazonovom skladištu, humanioidne robote i tako dalje. Mislim da nismo u potpunosti svjesni koliko i dokle je napredovala robotika u svijetu. Ne bih rekla da nas čeka sudbina iz Terminatora, bar ne toliko skoro da mi to doživimo. Smatram da bilo šta može postati oružje ako se nalazi  u rukama pogrešnom čovjeka, tako da, užas zavisi samo od nas i naše nepromišljenosti, jer robot neće uraditi nikada ono za šta ga nismo isprogramirali.

Koliko smo daleko od toga da bosanskohercegovački poduzetnici više neće morati iz inostranstva uvoziti robote za proizvodnju?

Mislim da ovaj uvoz ne ovisi o napretku robotike u našoj zemlji.

Od čega zavisi?

– Mislim da generalno uvoz u našoj zemlji uopšte ne ovisi o napretku tog nečega što se uvozi, jer imamo mnogo potencijala i gotovih proizvoda u drugim poljima industrije, ali naša zemlja i dalje odlučuje da uvozi. Ali, kada to ne bi bilo tako i kada bi se mladima dala prilika, mislim da bi robotika doživjela svoj sjaj, jer postoji mnogo ljudi koji su spremni i žele da uče i dijele to znanje i povrh svega stvaraju. Kada kažem prilika, mislim na čistu iskrenu priliku gdje bi ljudi bili nagrađeni za svoj rad i gdje bi se njihov produkt koristio, a ne bi se moralo čekati da nas neka druga zemlja primjeti i pozove k sebi. U previše slučajeva se neki produkt koji je nastao u BIH, koristio izvan nje, dok ga je naša zemlja izignorisala. Podizanje svijesti o tome koliko bi robotika bila značajna i korisna, te o tome da već pola svijeta koristi takve proizvode svakodnevno, bi svakako bilo kao prva stepenica napretka. Također, ohrabrivanje mladih ljudi da se bave ovom naukom i sličnima bi možda podstaklo nekog malog revolucionara da promijeni nešto, ali to nikada nećemo znati ako mu se ne da prilika da uči, radi i pokaže. Htjeli mi to ili ne, robotika je budućnost i makar kasnili za cijelim svijetom, morat ćemo kad tada i našu zemlju obogatiti ovim znanjem i proizvodnjom.

Da li će Vas možda robotika odvesti iz naše zemlje, sigurno ste željni znanja?

– Voljela bih reći da za to ne postoji mogućnost, ali da, svakako, to je opcija i jedan od mnoštvo razloga.

Spremate li nekog novog robota?

– Trenutno sam uključena u jedan projekat gdje je potrebno izgraditi sistem koji će da mjeri temperaturu zemlje i zalijevati je ako je presuha, u kombinaciji sa aplikacijom na mobilnom telefonu koja će da sadrži informacije o temperaturi i komande za zalijevanje. Ideja sljedećeg robota je dron, i nadam se da ću je prvom prilikom ostvariti.

Zeen is a next generation WordPress theme. It’s powerful, beautifully designed and comes with everything you need to engage your visitors and increase conversions.

možda će vas zanimati
Ovo je dokaz da je priroda savršena