Aspekti horora i superherojstva u prozi Victora Hugoa

Iako je Victor Hugo bio jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih pisaca romantizma, njegov rad prevazilazi okvire tog izraza. Romantizam uzima kao bazu, gdje se vodi principima osjećajnosti u pisanju, ali ovaj vrhunski majstor pisane riječi u svojim monumentalnim djelima pokazuje slojevitost žanrovskih i podžanrovskih kombinacija u jednom savršenom omjeru. Njegov rad je kombinacija ljubavne priče, dokumentarnog i esejističkog pripovijedanja, akcije, trilera, komedije, superherojstva, i meni kod njega najzanimljivijeg začina, horora.

Superherojstvo, kao jedan od podžanrova naučne fantastike, postaje sve popularniji žanr, naročito u svijetu filma, odnosno filmskih adaptacija popularnih Marvelovih i DC stripova. Prije ovih giganata industrije stripa, čiji stripovi su većinom o superherojima, Hugo je u svom čuvenom djelu Zvonar Bogorodične crkve nagovijestio razvoj figure superheroja. Glavni junak, Quasimodo, ogromni grbavac, rugoba, sa deformisanom facom i krivim nogama, gluh i ćorav na jedno oko, posjeduje nadljudsku fizičku snagu. On je jedan od tipova superheroja, snažna nakaza, nešto poput Hulka ili Thinga. Superheroji su borci za pravdu, a Quasimodo koristi svoje sposobnosti kako bi spasio Esmeraldu, uličnu plesačicu nevjerovatne ljepote, u koju se i sam zaljubljuje. U trenutku kada Esmeralda treba da bude obješena na trgu radi vještičarenja, Kvazimodo ulijeće, obara dvojicu egzekutora snažnim ruka,a uzima Esmeraldu, i penje se u crkvu, dok mu narod plješće i veliča ga. U jednoj od narednih scena, Quasimodo stoji na vrhu crkve i na razne načine sprječava gomilu ljudi da uđu u crkvu; između ostalog, podiže ogromnu drvenu gredu, koji običan čovjek ne bi mogao podignuti sam, i baca je na rulju, sa kojom ubija nekoliko ljudi.

 

Elementi horora u ovoj knjizi, dovode u pitanje da li bi ovo trebala da bude školska lektira. To je jedna od licemjernih retorika, u kojoj vrlo često akademska zajednica horor kao žanr etiketira kao nešto gnusno, i plitko, nedostojno umjetnosti, a isti ti ljudi su oni koji veličaju Victora Hugoa i knjigu Zvonar Bogorodične crkve. Quasimodo izgled sam po sebi je jedna vrsta body horora, izobličeno groteskno tijelo, čiji izgled navlači strah u kosti. Čitava knjiga je u jednom mračnom tonu, tamne kamene prostorije, sobe za mučenje, u kojima Hugo do detalja opisuje sprave za torturu. Mučenje Esmeralde u jednoj ovakvoj tamnici je jezivo, ali kraj knjige je onaj od kojeg se ne spava noćima. Esmeralda na kraju knjige biva ubijena, obješena, a posljednje poglavlje knjige nosi naziv Ženidba Quasimodova. Tu se opisuje kosturnica sa Esmeraldinim skeletom, kojeg je zagrlio jedan veći skelet sa iskrivljenom grbavom kičmom, odnosno, Quasimodo je nakon njene smrti, legao pored nje, zagrlio je, i umro u toj morbidnoj ljubavnoj postelji.

U epskom remek dijelu Jadnici, glavni junak Jean Valjean, stariji čovjek koji posjeduje nadljudsku snagu, iako njegova spoljašnjost to ne odaje, kao što je to slučaj recimo sa Spider-manom. U jednoj sceni, čovjeka je pritisnula prevrnuta kočija, koju Jean Valjean podiže na leđima i spašava nesretnika. Jean Valjean je pravi arhetip superheroja, borac za pravdu koji posjeduje nevjerovatnu fizičku snagu, pomaže onima kojima je pomoć najpotrebnija-sirotinji. Elementi horora nisu zaobišli ni ovu knjigu; Fantina, samohrana majka, koja prolazi sve faze propadanja, od radnika do prostitutke, jednom prilikom vadi svoja dva prednja zuba, kako bi obezbijedila egzistenciju svoje kćerke.

– Ah! Gospode Bože! – reče Margarita. – Ali to je bogatstvo! Odakle vam ta dva zlatnika?

– Dobila sam ih – odgovori Fantina.

U isto vreme se osmehnula. Sveća joj je osvetlila lice. Osmeh joj je bio krvav. Crvenkasta pljuvačka curila joj je sa uglova usana, a u ustima joj je zjapila crna rupa.

Čovjek koji se smije je najbolji primjer kako je Hugo uticao na stripove o superherojima. Glavni junak ove knjige je Gwynplaine, cirkuska nakaza, produkt jednog monstruoznog projekta unakažavanja djece u Engleskoj, kako bi stvorili cirkus atrakcije. Gwynplaineu su usta bila prerezana, od uha do uha, stvarajući jedan široki opskurni osmijeh. Upravo je ovaj izgled dobio jedan od najpoznatijih strip negativaca, Joker, koji posjeduje isti jezivi osmijeh.

Hugoova mračna strana pripovijedanja, dolazi do elemenata opscenosti u ovoj knjizi, od kojih bi se i Marquis de Sade postidio. Vojvotkinja Josiana iskazuje svoju ljubav, prema nakaznom Gwynpaineu, na vrlo perverzan način.

– Čini od mene što ti drago, stvorena sam da mi Jupiter ljubi noge, i da mi Satana pljune u lice.

– Vređaj me, tuci me, kažnjavaj me; postupaj sa mnom kao sa kakvom ženturačom.

Ovo su samo kapi u moru Hugoove majstorije. Njegove knjige, prije svega su izuzetno zabavne, a razlog tome je snažna priča, sa upečatljivim žanrovskim karakteristikama, konstante misterije, koje te tjeraju da bez prestanka okrećeš stranice. U suštini, svaka njegova priča je priča o ljubavi, koliko god da ona odluta u razne druge sfere, nešto poput Hitchcockove filmografije.

Quasimodo je groteskna nakaza, sa dobrim, hrabrim i plemenitim srcem. Zvonar Bogorodične crkve je priča o požudi, o čarima ženske tjelesne ljepote i snage njene magije. To je i priča o rasizmu, kritika rasizma, Romska populacija i odnos prema njoj. To je i priča o tjelesnoj ružnoći, o plitkom sagledavanju ljudi kao cjeline, o patnji jedne osobe koja ima monstruoznu spoljašnjost. Quasimodova patnja, najbolje je opisana u stihovima njegove poezije:

Nemoj gledati lice,

Devojko, gledaj srce,

Srce lepog mladog čoveka često je pokvareno.

Ima srdaca u kojima ljubav ne traje.

Devojko, jela nije lepa,

Nije lepa kao jablan,

Ali se i zimi zeleni.

Jadnici je knjiga koja vraća vjeru u ljude, poslije nje, rijetko ko sagledava marginalizovane ljude u društvu na isti način. Jean Valjean, koji se kroz knjigu pretvara od kriminalca do sveca, pokazatelj je Hugoovog dubokog sagledavanja ljudske duše, naročito iz sociološkog i psihološkog aspekta. Ovaj citat iz Jadnika to najbolje ilustruje:

“Jednog dana gledao je kako se neki seljaci muče čupajući koprivu; video je gomilu iščupanih i već osušenih stabljika, i rekao: „Ovo propada, a ona je, međutim, veoma korisna kada se zna kako je upotrebiti. Dok je kopriva mlada, lišće joj je izvrsno za jelo, kao i zelje, a kada je starija, vlakna i konci su joj kao u konoplje i lana. Pritom platno od koprive nije ništa lošije od platna od konoplje. Iseckana, dobra je kao hrana za živinu; a tucana je dobra i za stoku. Seme koprive pomešano sa senom daje stoci sjaj dlake; koren pomešan sa solju daje lepu žutu boju. Uostalom, kopriva je izvrsno seno, koje se može kositi dvaput godišnje. A šta treba koprivi? Malo zemlje, nikakvi uslovi, nikakav rad. Jedino što zrno pada čim sazri i teško se prikuplja. To je sve. S malo truda, kopriva može biti veoma korisna; a kada se zapusti, postaje štetna. Zato se zatire. Koliko je samo ljudi koji liče na koprivu!“ Posle kratkog ćutanja dodao je: „Prijatelji, upamtite što ću vam reći, niti ima rđave trave, niti rđavih ljudi. Ima samo rđavih odgajivača.“

Za kraj ću vas ipak ostaviti sa jednim citatom iz knjige 1793 Vandeja se buni, mračni bezdan Hugoovg pera, i jedna brutalna scena:

Četiri točka stalno su prelazila preko poubijanih ljudi, sekla ih, komadala i seckala, i od pet leševa beše napravljeno dvadeset komada koji su se kotrljali po bateriji; izgledalo je kao da vapiju mrtve glave; potoci krvi vijugaju se po podu shodno klaćenju broda.