David Coria: Flamenko je moja prva i jedina ljubav

Kako smo već pisali, veliko interesovanje na ovogodišnjem Balet Festu privuklo je gostovanje Davida Corie, plesača, koreografa, pedagoga i majstora flamenka iz Španije koji je u sklopu festivala održao radionicu Flamenco.

David Coria rođen je u Sevilji u porodici koja je oduvijek njegovala flamenko. Njegov otac je pjevač, a sestra pleše flamenko, tako da je već od malih nogu flamenko postao dio njega. U Sevilji se školovao na Conservatorio Profesional de Danza, a usavršavao se kod najvećih majstora flamenka. Sa petnaest godina postaje član plesne radionice Flamenco, kompanije Andaluza de Danza pod vodstvom Joséa Antonija Rodrígueza i učestvuje u predstavi Mainstays, Antonija Lule. Španskom nacionalnom Baletu pridružio se kad je imao osamnaest godina, a značajne solističke uloge ostvario je u predstavama Ilusiones F.M., La Leyenda i Café de Chinitas… Predstava Vamos al tiroteo 2008. donosi mu nagradu najboljeg koreografa na Bijenalu u Sevilji, a proglašen je i plesačem godine po izboru njemačkog časopisa Tanz, specijaliziranog za flamenko. Prije četiri godine u Madridu je debitirao sa svojom predstavom Momentos, zajedno sa Guadalupe Torres i Jonatanom Miróm u Fernan Gomez teatru u sklopu festivala Dance in la Villa.

Gostujući je profesor na Višem konzervatoriju za ples u Madridu, te sudjeluje na brojnim predstavama kao gost-izvođač. Iako je na odmoru, izdvojio je vrijeme i posjetio Sarajevo.

Prvi put ste u Sarajevu, kako Vam se sviđa?

– Da, prvi put sam u Sarajevu i jako me iznenadilo kako je grad predivan. Jako mi se svidjela hrana. Jede se odlično!

Kako je zapravo došlo do Vaše saradnje sa Balet Festom?

– Vjerujem da su iz Balet Festa željeli svojim posjetiteljima pružiti nešto novo i drugačije, te upoznati ih sa flamenkom, kontaktirali su Ambasadu Kraljevine Španije, koja je kontaktirala mene i sad sam tu.

 

Zašto ste se baš odlučili da plešete flamenko? Kako se rodila Vaša ljubav prema tom plesu?

– Ljubav je počela jako rano. Moja sestra pleše flamenko, a otac pjeva. I ne samo oni, čitava porodica je u flamenku. Živimo flamenko. Sa sedam, osam godina krenuo sam u školu flamenka. I tako je sve počelo.

Flamenko je dugi niz godina bio na marginama španskog društva, međutim, svojom snagom pronašao je svoje sljedbenike i van Španije, šta se zapravo desilo, pa je postao tako popularan?

– Pomoglo je naravno to što je proglašem kulturnim naslijeđem Španije, ali i vjerovatno to što se ovaj ples povezuje sa strašću i unutrašnjim emocijama, pretpostavljam da se ljudima lako identificirati s tim emocijama i da je to ono što privlači ljude u cijelom svijetu.

Prije četiri godine učestvovali ste kao gost-izvođač i koreograf u Japanu. Kakva je konekcija Japana i flamenka?

– Ponekad vjerujem da ga Japanci vole više od samih Španaca ili bar istom jačinom kao i Španci. To je jedna potpuna predanost flamenku. Svi su ludi za flamenkom. Ulaznice za predstave su izuzetno skupe, cijene se kreću između 150 i 200 eura. Uobičajeno je da idem u Japan bar jednom godišnje i svaki put kad odem uvijek se iznenadim koliki je interes za taj ples.

Vrlo često se misli da istinski flamenko mogu samo plesati Španci, jer je dio identiteta španske kulture, šta Vi kažete?

– Ne slažem se s tim. Flamenko je više od jedne nacije. Ono što je bazično i najvažnije, to je svijet emocija i određenih kodova i koji je ogroman i širok tako da nije isključivo vezan za jednu naciju. Svako može naći nešto za sebe i naučiti ga. I ukoliko se savladaju kodovi i elementi flamenka, bilo ko može izvoditi ga i poznajem dosta ljudi koji nisu Španci, a koji su jako dobri u tome. Na Nacionalnom baletu Anadluzije, čiji sam i ja član, a čija je direktorica slavna flamenko plesačica Rafaela Carrasco, ima jedna Čileanka, koja je odlična plesačica flamenka.

Kako Vam je bilo na radionici u Sarajevu? 

– Jako je bilo lijepo. Svidjelo mi se što je bilo dosta mladih ljudi koji su se trudili i koji su željeli naučiti prenijeti svoju strast prema plesu. Trudili su se.

 

 

 

 

Da biste bili dobar plesač flamenka, šta je to šta morate posjedovati?

– Najvažnije je da vam se sviđa. Bitno je da poznajete jezik i kodove falmenka, bilo da se radi o pjevanju ili plesanju, i ono što je najvažnije povezati sve to sa emocijama u trenutku kad se pleše. Izgleda jako jednostavno, međutim, veoma je teško, ali zapravo ne treba ništa više od toga.

Fizčki je  jako naporan ples, kako se Vi spremate za nastupe?

– Jeste, zaista je fizički zahtjevno, posebno u zadnje vrijeme kako se flamenko razvija, elementi su složeniji, bilo da su u pitanju okreti ili ritmičko udaranje cipelama o pod, sve se usložnjava i iziskuje dobru fizičku pripremljenost. Trenutno sam na odmoru, ali npr. za zadnji spektakl na kojem sam radio, morao sam trenirati između 8 i 9 sati dnevno.

Kao profesor na Višem konzervatoriju u Madridu, te kao neko ko vrlo često drži radionice, vjerovatno ste često uzor mladim plesačima s kojima se susrećete. Dok ste odrastali uz flamenko ko je bio Vaš uzor, mentor?

– Počeo sam kao mlad, krenuo u školu flamenka, nakon toga sam se nastavio usavršavati, imao sam sreću da sam učio od starih majstora flamenka, kojih, nažalost, danas više nema. Niko nije posebno utjecao na mene i na moj rad, ali jako puno cijenim sve ono što predstavlja Carmen Amaya. Naravno, tu su i nevjerovatni Antonio El Bailarín, Pilar López, Manuela Vargas… Ima ih jako mnogo.

 

 

 

 Da li su nove, mlade generacije u Španiji zainteresirane za flamenko?

– Da, jako. Uglavnom su to mladi ljudi iz Andaluzije koji to žele naučiti, ali ima mnogo i drugih koji se posvećuju tome.

Koliko su muškarac i žena ravnopravni u tom plesu?

– Žene imaju jedan dio koji muškarci ne rade. To je poseban ženski dio, a koji ponekad može izgledati kao da je potčinjeniji. Prije je bio jedan dio u kojem se prikazivalo da su muškarci jači, dominantniji, međutim, to se u zadnje vrijeme mijenja s obzirom na to da su sada u potpunosti ravnopravni. Prije su žene puno više koristile ruke prilikom plesa, a muškarci noge, međutim, od Carmen Amaye to se promijenilo i žene sad imaju teže tehničke dijelove i one su dosta jake.

S obzirom na to da je flamenko jako strastven, ples pun zanosa i partneri su jako bliski, koliko često se dešava da se partneri zaljube?

– S obzirom na to da su jako bliski i na treninzima i tokom izvođenja normalno je da se to desi, a dešava se vrlo često!

Flamenko je Vaša prva i najjača ljubav, šta je Vaša druga ljubav?

– Ja ništa u svom životu ne radim osim flamenka i da mi se desi neka povreda ili nešto tako ne znam šta bih radio, odnosno morao bih naći način kako da opet budem dio flamenka. Bio bih prazan i na bilo koji način bih ponovo morao biti vezan za taj svijet. Imam ja i druge hobije, ali niti jednu stvar ne volim tako strastveno kao flamenko, ne postoji ništa drugo što me ispunjava na način kao flamenko. Radio sam druge stvari, studirao geologiju, završio za nastavnika za osnovne škole, međutim, flamenko je moja jedina ljubav.

Šta ako se zaljubite u nekoga ko apsolutno ne voli flamenko?

– To mi se ne može desiti! (smijeh)

Šta radite kad ne plešete flamenko?

– Plešem flamenko, uvijek! (smijeh)

 

 

 

Planovi i novi projekti…

– Trenutno imam puno prijedloga za različite projekte. Tri sedmice sam na odmoru, ako ga mogu nazvati odmorom, jer sam prošle sedmice imao nastup, a sad sam u Sarajevu. Pozvan sam u novembru u Rusiju da radim na jednom projektu.

Hoćemo li uskoro imati priliku gledati Vaš nastup u Sarajevu?

– To bi bilo predivno! Bio bih oduševljen nastupom u Sarajevu!