Ruta kretanja: Međuprenje – Bićkova koliba – Herać – Kerać – Vidina kapa – Bićkova koliba – Has – Glogovo – Kepecova staza – Glogošnica
Dužina treka: 29,9 km
Ukupni uspon: 1 742 m
Ukupni silaz: 3 048 m
Vrijeme trajanja: 13:56:26
Obići sve, zaviriti u svaki kutak ispade vrlo teško, a tebalo bi biti lako. Slušam i dan danas kako se nekad hodalo po planini, danima. Ti danima u današnje vrijeme je malo više od mnogo. Mali je broj onih koji će godišnji uzeti da bi tumarali planinom, otišli u nedođiju, vukojebinu, a ne provodili vrijeme okruženi ekranima, smogom, bukom i svime onim čime se današnji svijet dići. Ja imam je postalo jednako sa ja vrijedim. Što po meni nema nikakve poveznice, ali eto valjda se teži tome da imamo što više ne bil vrijedili, jer kao čovjek smo malo postigli. Elem da ne vazim više ili ti pametujem, da pokušam dočarati bar dio vikenda.
Šetnja planirana odavno, plan je bio, pa nestao ali je dogovor pao da se krene u petak nakon posla prema Jablanici na burek ili drugu pitu, dalje do Glogošnice da se nađemo sa Mirelom, sjednemo u prevoz do Bunara i otisnemo se u poznato. Sve to ne bi bilo moguće da nije Naida i PD Prenj – Glogošnica 1979, koji su izgradili svojim znojem, nogama i rukama, ko zna čime sve ne još planinarsku kuću Međuprenje. Hvala vam. Hvala i Keni na udobnoj vožnji do bunara.
Tako ja, Amila, Jasmina i Mirela krenusmo na put kuće.
Možda zbog gljiva na koje smo naišli usput, ili poravnatih nebeskih tijela, sasvim obična planinarska šetnja se pretvorila u fantastičnu šetnju sa obiljem znanja i prenosa istog, novih i starih staza, lutanja i zalutanja, bijelog sranja koje raste svuda i uvlači se u sve, izvora sa božanstvenim malinama, noći skoro punog mjeseca, prenjskih srcadi koje nisam mogao kući ponijeti, Sopot vrela, strašnih Yetija sa kopitima, trave do glave i drugih inih legend koje su nam usput padale na pamet.
Prvu noć smo uživali u kratkoj šetnji do kuće, gljivama koje smo sretali usput, poznatom čajniku i čemu služi na Lončiću, divnoj noći I kratkoj posjeti Yetija sa kopitima, koji je tumarao oko kuće na Međuprenju, tražeći ko zna šta. Nismo se dali zastrašati i utonuli smo u snove.
Rani ustanak i polazk prem Bićkovoj kolibi, ali smo nastavili starom markom i došli na Gredu, pa preko Grede do Bićkove kolibe kroz klekovinu do iznad glave. Nije dugačka, ali za proći nije ugodna ako još računate da sa sobom imate osobe koje nisu baš gorile od želje da vide zmiju, u svemu tome, a tu bi ih trebalo biti L. Nisam spominjao, a zmije se nisu ukazale.
Dolazimo do vrela prije kolibe, skoro pa presušilo, nasuli jedva 30l, ostalo je nešto malo, a valjda se nakon ovog sad snijega i kiše povrati. Daje se na znanje. Valja korisiti državnu čatrnju na putu prema Tisovici, kažu da je u OK stanju.
Država je nekad gradila čatrnje, bunare za čobane i davala mogućnost preživljavanje na bezvodnom području za njega i stoku. Danas država podržava i gradi mjesec pred izbore, a najdraže joj prodavati koncesije na vodu. Ne moraju previše da se umara državni aparat, a dovoljan njihov potpis.
Bićkova koliba uredna i čista, domaćinska. Tačke smo izbacili da prenoće da stanemo svi taman. Ostavišmo višak stvari i put grebena između Vidine kape i Heraća.
Staza u boljem stanju nego prošli put, došlo dosta Čeha na memorijal Michael Belejček, utabali. Rastajemo se sa stazom za Lupoglav Ii idemo do amfiteatra podno Vidine kape, pa desno siparom i stazom kuda idu divlje životinje. Sa grebena divan pogled na čitav Prenj, mada nam za oko zapinje Mali Herać i kako pristupiti istom. Vratit se sa opremom pa probati, izgleda da će tako i biti, pa eto novi plan. Niti ovaj put nisam uspio se spustiti do Narada ili na današnjem Naposao, ostavismo to za ponedeljak.
Nazad ali ne istom stazom, već ugledašmo stazicu koja vodi ispod grebena pa zaključismo da vodi do Sopot vrela, ispostavi se tačnim. Vrelo izdašno za Prenj i kraj vrela, božanstvene maline. Majka priroda i otac Prenj, kad te počaste.
Posjeta Prenjskim srcima, ako ko zna geologa kakvog ili da može da otkrije porijeklo ove čudne i prekrasne tvorevine, neka piše.
Nazad do kolibe, buđenje, ispijanje jutarnje kafe za koju smo se spremali od sinoć. Pakovanje i polazak ka Hasu, jer dogovor bio da se sa Hasa spustimo VHT-om do Glogova i dalje stazom do Glogošnice.
Staza do Hasa, iako je gorilo, a bijelo govno skoro pa posvuda, bar u prvom dijelu šume, pruža divan pogled na vrhove Prenja. Toplo preporučujem, ali pod uslovom da dođete autom do Glogova ili da idete od Međuprenja preko Izgorjele grude.
Spust do Glogova uz nestvarne vidike, izgorjela Munika od 2012 koji i dalje stoji tu, dok je govno bijelo preraslo sve. Niko da posječe, podijeli drvo sirotinji i zasadi novu šumu. Umjesto toga u Glogovu sjeku planinarsku stazu, pa je put nezgodan, jer sjeku marku a grane bacaju posvuda.
Lovačka kuća u Glogovu čitava. Nismo ulazili pa i ne znamo da li vode ima. Saznali kasno da ima čatrnja.
Dalje put vodi kraj bagera i smeća, od radnika kojeg li već državnog preduzeća, koje očigledno interesuje samo profit i uništavanje a usta puna ekologije i turizma.
Nakon razočarenja, pristupamo na Kepecovu stazu. Moguće je i da se drugačije zove, jer je stara pastirska staza, koja je spajala Glogošnicu i Glogovo. Država je tu davne 1989. izgradila bunar u nedođiji i napisala:
Bunar Prijeslo
Adaptirali
Glogošnica i Sanica
Putniče čuvaj kodeks i prirodu.
A dašmo joj ime jer kroz ogromnu travuljinu, bijelo govno, trnje, izgoreno drveće, laviništa, marka se nalazila po najnižem kamenju tako da je bila neuočljiva kao i sama staza. A k’ tome samo sa jedne strane označena na drvima, sa strane sa koje sa radilo a za povratak se snađi i okreći se često da je vidiš.
Staza se sastoji da svakih 300 m “pakla” prelazi u 20 m raja i prekrasnog dijela, koje stvarno treba sačuvati od zaborava. Ne bih nikom preporučio penjanje sa ove strane, ali ako se spremate za nešto I hoćete da se iskušate u orjentaciji, koliko živaca imate, da li ste spremni fizički, bujrum staza od Glogošnice do Hasa nudi sve i nikako nije naivna.
Greben i pogled na kanjon Neretve, Cetina i izgorjela gruda sa druge, a mi skontašmo da se nalazimo na čukama, nakon što prođete Jablanicu iznad kanjona. Vazda se pitao šta ima gore, eto me sad gore.
Srećom bilo smo u svemu na vrijeme, prema oznakama, osim malog lutanja od 30 minuta, zvinjavam se ali friško posječeno drvo me zbunilo.
Zadnja slika govori sve kako smo sretni. Hvala Jasmina, Amila i Mirela na svemu.
Prenju
Naidu, Keni i PD Glogošnica – Prenj 1979
P.S. Nikog nismo sreli osim dva gavrana i dvije zmije. Na prvoj se kolo igralo!
foto i tekst_Dino Karadža